«Izgubljeni su prijatelji moji: došao je trenutak da potražim svoje izgubljene!»
Friedrich NIETZCHE, Tako je govorio Zaratustra
Grjehota je zaboraviti svoje prijatelje. Mada ih čovjek gubi lakše od odjeka zvona u svojim ušima. Tako je bilo i jesenas. Čim se nešto dogodi: bilo da zasniježi, da se glas prirode imalo ospe na čovjeka, da se voda s brjegova malo spusti… ljudi odu.
Zapitati je se: Bil’ stabla davala hlad da nema čovjeka? Bil’ voda bila bistra, da mi nismo uvijek žedni? Al’, ljudi u svome nehaju – poput kakvih osornih konjanika uvijek jurišaju. Proklinju… zavazda… zorom i predvečerjem… ne briga njih ni za hlad stabla, ni za bistru vodu zbog koje nikada ne ožednu. Briga njih za zavazda izgubljene prijatelje… k’ o da ih mogu naći na svakome putu kojim krenu…. svakoj česmi kojoj svrate…
Takvi su ljudi, uvijek rano izgube osjećaj da na ovome svijetu juriši nisu vrijedni ruševina koje za njima vazda ostaju…
Dražen Zetić