Izrazito je teško govoriti o nekoj posebnoj kulturi na prostorima Bosanske Posavine, pogotovo što je riječ o ruralnim sredinama, koje su vajka bile prvenstveno primorane preživljavati, neprestano seliti se, i tražiti neku makar i provizornu sigurnost u neizvjesnim vremenima. Interesi velikih sila uvijek su se prelamale preko sudbine nezaštićenih seljaka i njihove djece. Uvijek su im oduzimali miran sanak, plodni urod i naposljetku živote. Bez romantiziranja i pukog idealizma, svakodnevni život ne selo je bio težak i surov, nemilosrdan i grub. Stopa preživljavanja novorođenčadi je bila porazna, rađalo se u stajama i njivama, muško-ženski odnosi bili su ustrojeni po principu patrijahata, djeca nisu imala nikakva prava, a još manje odgoj i higijenski život, o prehrani da i ne govorimo. U suštini, vladalo je krajnje siromaštvo, seljačke obitelji su bile višečlane, često sa sedam članova i više. Djeca su već s četiri godine išla raditi, čuvati i voditi na ispašu marvu, živjelo se od zemlje i zemljoradnje, manje od stočarstva i trgovine kao u urbanim sredinama.

Fotografija: Dražen Zetić

“Posavljaci su još od turskih vremena tradicionalno pripravljali dobar kruh. Znali su napraviti iznimno puno vrsta pita, što je danas vjerojatno nepoznanica. Nisu jeli iznutrice, žabe i puževe, a svinjetina im je bila daleko draža od ovčetine. Znali su sve do Božića sačuvati nepokvarenim svježe ljetno voće poput lubenica, grožđa i šljiva. Vino su rijeko pili jer vinograda nema u toliškom kraju, ali su zato bili izbirljivi u kvaliteti šljivovice. Premda je polako uvođen pribor za jelo, i dalje se jelo rukama iz jedne zdjele. U novije su vrijeme od gradske gospode uveli kuhanje goveđih juha i juha od rajčice, počeli su praviti umake od rajčica i razne vrste kolača, jesti salate i jagode, piti bijeli kavu… Noviji je gospodski običaj bio i kucati se čašama i držati za duge zdravice. No, zadržali su stare, danas možda neobične, navade: toliko su voljeli kuhani kupus da su ga uvijek jeli kao prvo jelo pa čak i posljednje. Potom su nakon kupusa i čorbe jeli različita mesna jela, pa razne slane pite i na kraju kolače. Na završetku gozbe su pili mlijeko ili sirutku. Danas bi ovakav raspored jela na gozbi bio vjerojatno iznenađujući.”

Jakša PRIMORAC, Sad se svit odveć podigo na modu. Bosanska Posavina u očima Bone Nedića o Petra Draganovića, Zbornik za narodni život i običaje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Fotografija: Dražen Zetić

Od tradicionalnih glazbenih instrumenata, šargija je uz dvojnice, ostala najprepoznatljiviji instrument koji se nakon odlaska Osmanlija zadržao na prostorima Bosna i Hercegovine. Njezino ime potječe od turskoga sarki, što zapravo znači Istok. Mada postoje opravdane tvrdnje, da su šargiju, Hrvati katolici počeli svirati tek odlaskom Osmanlija potkraj 19. stoljeća, danas je sviraju i Muslimani i Srbi u Bosni. Uz šargiju pred sam početak II. svjetskog rata, počinje se svirati i violinu kao popratni instrument. Šargiju se kao omiljeni seoski instrument kucalo terzijanom na svim svadbama, prelima, sijelima, te nedjeljama i blagdanima ispred mjesnih crkava. Te nakon svakodnevnih radova (uz pjesmu i kolo) kod kuće i na njivama: predenja vune, trganja kukuruza, žetva pšenice…

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=C936fT-YqM0&list=RDC936fT-YqM0&start_radio=1

“Svirale su se starinske tambure velike i male, dok nove tambure gradskog tipa različitih veličina nisu prodrle iz Slavonije. Gajdaši i vionisti (‘ćemandžije), “egedaši”) su redovito dolazili iz Slavonije. Od aerofona su se svirale dvojnice i duduk. Njih su najviše svirali pastiri, jednako kao i malu tamburicu. Prisutna je bila i harmonika. Nedić opisuje i pokladnu igru momaka s tamburama, zapravo specifično šaljivo orkestralno sviranje. Obljubljeni su bili guslari i njihove izvedbe “junačkih” pjesama. Rjeđe su se takve pjesme izvodile uz “dvožičku tamburu”, a katkad su ih vješti ljudi izvodili a cappella, primjerice putnici i vodeničari. Profesionalnih glazbenika slijepaca u toliškom kraju nije bilo. Navoda da je bila i jedna djevojka koja je znala guslati, ali su je njezine vršnjakinje nazivale “muškarom”. Kasnije je katkad guslala i kao udana žena uz dopuštenje svoga supruga.”

Jakša PRIMORAC, Sad se svit odveć podigo na modu. Bosanska Posavina u očima Bone Nedića o Petra Draganovića, Zbornik za narodni život i običaje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Dražen ZETIĆ

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti