Raspadom totalitarne jugokomunističke partije raspala se i SFRJ. Državne granice između bivših republika bratstva i jedinstva utvrdila je Badinterova komisija. Preostala je zajednica Srbije i Crne Gore, koja se također raspala 2006., kad Crna Gora proglašava državnu nezavisnost s uključenom Bokom kotorskom. I tu se tužna priča o otimačini hrvatske Boke kotorske seli na sjeverni Jadran bogat plinom i naftom. U Savudrijsku valu. Zekoviće i Jovanoviće zamjenjuju Račan i Drnovšek, a Đilasovu komisiju i CASNO – Arbitražni sud i EU.

Predsjedništvo AVNOJ-a 19. lipnja 1945. imenovalo je “Đilasovu komisiju”. Trebala je izraditi prijedlog utvrđivanja granice između Vojvodine i Hrvatske. Sastav je bio partijski provjeren i revoluciji odan: Milovan Đilas, ministar za Crnu Goru pri saveznoj vladi (predsjednik komisije), Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, Milentije Popović, ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade Srbije, Jovan Veselinov – Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine i Jerko Zlatarić, potpredsjednik Okružnog NOO-a u Somboru. Bapska je prijedlogom Đilasove komisije dospjela u sastav “opštine Šid, srez Sremska Mitrovica”. Nakon provedenog referenduma koji je raspisao “Mjesni narodni odbor” godine 1947. (dva puta!) Bapska je jedva ušla u općinu Ilok, kotar Vinkovci, dok je selo Jamena priključeno Vojvodini. Je li, međutim, proveden referendum u Boki kotorskoj, koja je “prisajedinjena” Crnoj Gori?

U doba kad postaje razvidnim kako standardi civilizirane Europe i međunarodnoga prava vrijede uglavnom za sve države zapadnoga kruga osim za Hrvatsku, na koju se primjenjuje stanovito “jugoslavensko” pravo osobito u pitanju državnih granica, poučno je podsjetiti se dokumenata i političkih okolnosti koji su Boku kotorsku isključili iz ozemlja Hrvatske i uključili (inkluzivirali) crnogorskome teritoriju. Ove godine, naime, jugoidi velikosrpske i jugokomunističke provenijencije slave 100. obljetnicu početka komadanja hrvatske teritorijalne i državno-pravne cjelovitosti. Ona je započela otimačinom Boke kotorske. Kako u udžbenicima o tome ništa ne piše, a sumnjam da će išta o tome pisati u školskome uputniku za povijest, prisjetimo se tijeka događaja jedne klasične otimačine s trajnim posljedicama.

Boka kotorska u monarhističkoj Jugoslaviji

Poznato je kako Boka kotorska danas nestaje i kao zemljopisni i kao kulturalni i kao nacionalni pojam. Ona se sve češće naziva “Crnogorsko primorje”. U priču o Boki kotorskoj moramo ugraditi mitsku godinu 1918., kad je, tvrde manipulatori, Boka kotorska “priključena matici Crnoj Gori”. Uoči raspada Austro-ugarske u općinama Boke kotorske, kao i u Hrvatskoj, osnivala su se narodna vijeća Boke kotorske. U svojim programima narodna vijeća ističu raskid s Austro-ugarskom i ulazak u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Crnu Goru uopće ne spominju.
Boka kotorska nikad nije odvojena od matice Crne Gore, jer joj ni u kom pogledu nije ni pripadala. Ona je odvojena od matice Hrvatske. Bila je dijelom južne Dalmacije, a Dalmacija je sastavni dio Hrvatske. Srbija je od 1918. tražila način i prigodu odvajanja Boke kotorske (i južne Dalmacije u cjelini) od Hrvatske. Počelo je 1920. zahtjevom srpskih radikala iz Boke da se Boka kotorska pripoji crnogorskim okruzima, što je promptno i učinjeno u rujnu 1920. Na tu odluku studenti Boke kotorske prosvjeduju u Zagrebu i u Beogradu, dakako, uzalud.

Umjesto zakonom Narodne skupštine, za koji velikosrpska klika nije imala potrebnu većinu, kralj Aleksandar je u lipnju 1922. protuustavno donio Uredbu o podjeli države na oblasti s jednom od temeljnih intencija – cijepanja cjelovitosti hrvatskih teritorija, ali i ukidanja hrvatskoga državnopravnog kontinuiteta poznatoga do godine 1918. Uredba je vjerno provodila velikosrpski koncept imperijalnih ciljeva Beograda. Među ostalim odvojila je Boku kotorsku od Dalmacije i pripojila je Zetskoj oblasti. Bio je to prvi korak okupacije Boke kotorske, početak hrvatskoga odnarođivanja i naseljavanja pravoslavnim stanovništvom. Nije prošlo ni stotinu godina, a već se i sam pojam Boka kotorska nastoji zatrti (jer je 100 posto hrvatski) i prepjevati u “Crnogorsko primorje”.

Tijekom monarhističke Jugoslavije Boka je kotorska najprije administrativno priključena stanovitom “okrugu”, potom jednoj od “oblasti”, zatim jednoj od “banovina”, ali nikad u Crnu Goru, jer je i sama Crna Gora u to doba bila žrtvom velikosrpske politike, koja joj je oduzela državnost.

Boka kotorska u raljama revolucionarnoga prava

Boku kotorsku su jugokomunisti revolucionarnim pravom pripojili Crnoj Gori. Evo kako je došlo do “prisajedinjenja”: Partizanija je, tvrdi povijest Partije “na ovim prostorima”, svoj više-manje fantomski “Štab narodnooslobodilačkih gerilskih odreda za Crnu Goru, Boku i Sandžak” preimenovala 25. listopada 1941. u “Glavni štab NOP za Crnu Goru i Boku” (bez Sandžaka). Ni pola godine kasnije 8. veljače 1942. utemeljen je “Narodnooslobodilački odbor Crne Gore i Boke”. Povijest preimenovanja, međutim, ukinut će i Boku.

Za integraciju Boke kotorske u Crnu Goru na partizanski način važan je nadnevak 15. studenoga 1943., kad se “NOO Crne Gore i Boke” prekrstio u “Zemaljsko antifašističko vijeće Crne Gore i Boke kotorske” (ZAVNOCiB), glumeći parlament. ZAVNOCiB je tom prigodom sročio “Proglas delegata i zasijedanja ZAVNO Crne Gore i Boke” upućen “narodima Crne Gore i Boke”. Proglas je završio parolom: “Živjela slobodna Crna Gora i Boka u demokratskoj Jugoslaviji!”. To su temelji otimačine. Slijedi postavljanje armature, jer ovako sročeno ime (Crna Gora i Boka) upućuje na legitimnu mogućnost odcjepljenja Boke od Crne Gore, i obrnuto.

13. srpnja 1944. partizanija pod vodstvom totalitarne Komunističke partije Jugoslavije formirala je CASNO-a (“Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja”). Na tom sijelu “poslanici” iz Boke kotorske, njih 13 iz kotorskoga i 11 iz hercegnovskog kotara (od ukupno 151 delegata) dali su pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrdilo prvo i četvrto “zasjedanje CASNO-a”, a potom i Ustav iz 1946.

Veljko Zeković je podnio uvodni referat “Slobodna Crna Gora u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji”. Predložio je donošenje odluke o pretvaranju “ZAVNO Crne Gore i Boke” u tijelo u kojemu se više ne spominje Boka – “Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja”. I to zato što “Crna Gora uživa pravo posebne slobodne federalne jedinice u demokratskoj Jugoslaviji. Narodu Boke treba ostaviti da slobodno odluči s kim će i kako da živi u Federativnoj Jugoslaviji”. Slobodnoga odlučivanja “naroda Boke”, međutim, nije bilo.

Pod prijetnjom Blaže Jovanovića

U ime naroda Boke s kim i kako će živjeti “slobodno” su odlučila 24 partijski određena “poslanika”. Tako je Boka kotorska 1944. mješavinom gerilskoga, partijskoga i jugoslavensko-velikosrpskoga prava “prisajedinjena” Crnoj Gori.

Forma izjašnjavanja “naroda Boke” ispunjena je naknadno, poslije ukidanja Boke, i to tek uoči četvrtoga zasjedanja CASNO-a u travnju 1945., kad se “NOO za Boku kotorsku” izjasnio o tome da dobrovoljno ulazi u sastav Crne Gore. Ali, kako?!

Ovako: 8. travnja 1945. održana je u Kotoru na brzinu organizirana sjednica “Plenuma NOO sreza Boke Kotorske” na kojoj, u vojnoj odori s revolverom za pasom, glavnu riječ vodi Blažo Jovanović, Crnogorac i visoki partijski dužnosnik. Trebalo se prema dnevnom redu raspravljati o svemu i svačemu, međutim, Jovanović je pod točkom “razno” ugurao izjašnjavanje o ukidanju Boke. Među rijetkim nepartijašima bili su nazočni po jedan pravoslavni i katolički svećenik, koji su se usprotivili i o tako važnom pitanju zatražili demokratsku provjeru biračkoga tijela Boke kotorske. Međutim, “plenum” je većinom glasova usvojio odluku o tome da se glasuje odmah na sjednici, jer se Partiji žurilo. Zapisnik s te sjednice ključan je dokument državnosti Crne Gore s uključenom Bokom! ZAVNOH je na to šutio. I AVNOJ također.

Iz zapisnika je razvidna epohalna nedemokratska odluka: “Plenum NOO sreza Boka, na svojoj sjednici održanoj 8. aprila 1945. u Kotoru jednoglasno se izjasnio da se Boka pripoji federalnoj jedinici Crnoj Gori, smatrajući da je tumač želja naroda Boke”. To je tijelo i to je odluka i to je procedura i forma kojom je Boka kotorska postala “crnogorsko primorje”! U kakvoj je relaciji s međunarodnim pravom? Ni u kakvoj. U relaciji je s jugoslavenskim pravom kojega su tijekom 20. stoljeća krojile i skrojile velikosrpska i jugokomunistička hegemonija.

Jučer Boka kotorska, danas Savudrijska vala, sutra ade, prekosutra Prevlaka…

Tako je Partija postala i do danas ostala “tumač želja naroda Boke”, tj. uvela jugoslavensko revolucionarno pravo na mjesto međunarodnoga prava, povijesne istine, nacionalnih interesa i elementarnoga reciprociteta. Nisam naišao na povijesno vrelo iz kojega proizlazi da su se hrvatski komunisti i ZAVNOH protivili odcjepljenju Boke kotorske od Dalmacije i Hrvatske. Kao što je poznato referendum o odcjepljenju Boke kotorske od Hrvatske i ucjepljenju u Crnu Goru nikad nije održan. Nužno je, dakle, s prijezirom odbaciti formulu režima u Hrvatskoj – zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Jer se povijest ponavlja i u izmijenjenim okolnostima. Upravo tomu svjedočimo i sad.

Raspadom totalitarne jugokomunističke partije raspala se i SFRJ. Državne granice između bivših republika bratstva i jedinstva utvrdila je Badinterova komisija. Preostala je zajednica Srbije i Crne Gore, koja se također raspala 2006., kad Crna Gora proglašava državnu nezavisnost s uključenom Bokom kotorskom. I tu se tužna priča o otimačini hrvatske Boke kotorske seli na sjeverni Jadran bogat plinom i naftom. U Savudrijsku valu. Zekoviće i Jovanoviće zamjenjuju Račan i Drnovšek, a Đilasovu komisiju i CASNO – Arbitražni sud i EU.

Suvremeni “poslanici” uhljebljeni u Sabor odlučili su unatoč upozorenjima struke i pučke zdrave pameti, izručiti Savudrijsku valu političkoj arbitraži. U oba slučaja, i Boke i Savudrije, isključena je snaga međunarodnoga prava, potisnut je u drugi plan nacionalni interes i preskočeno je načelo reciprociteta. A počelo je tako što je Račan kartajući belu uz cviček parafirao sporazum s Drnovšekom, na radost slovenskih potomaka Osvobodilne fronte Slovenskega naroda (OF).

Od Tuđmana do danas nijedno granično pitanje judeki i yudeki nisu riješili, niti ga rješavaju. Ade, Prevlaka, otočići kod Kleka, Sv. Gera… Naravoučenje je u sljedećemu: Boka kotorska je postala dijelom Crne Gore na podlozi “plenuma narodnooslobodilačkoga odbora”, tijela koje s međunarodnim pravom nema nikakve sveze, tijela koje je zapravo bilo nelegalno i nelegitimno donositi odluke “u ime naroda”, ali su političke okolnosti (s ondašnjom hrvatskom šutnjom) išle na ruku otimačima Boke. I arbitražna presuda je nelegalna, jednostrana. No, to nije bitno. Za njezinu provedbu treba samo stvoriti povoljne političke okolnosti. Upravo se na njima radi.

Pod okriljem zapadnobalkanskoga avnoj režima

Za razliku od ZAVNOH-a koji se nije usprotivio otimačini Boke kotorske, ruku na srce, Hrvatski je sabor uspio skužiti muljažu političke arbitraže i sročiti hrabru izjavu o tome da izlazi iz arbitražnoga procesa sa Slovenijom. Međutim, diplomatska provedba ove političke odluke je izostala, pa je bez ikakva otpora arbitraža jednostrano nastavljena na radost potomaka sad već ne samo Osvobodilne fronte Slovenskega naroda, već i Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije. Oni bi arbitražnu presudu proveli, ali pod drugim imenom, da sami sebi i svojoj odluci ne skoče u usta. Takva vrsta “prava” provediva je samo na “prostoru bivše Jugoslavije” i nigdje više.

Što se Hrvatske tiče jugoslavensko komunističko pravo ozakonilo je teritorijalnu otimačinu. Do danas nije ukinuto. Ponajviše zato što je Hrvatska u studenome 2000. ušla u krug država “Zapadnoga Balkana”. Time je uz koještarije drugih vrsta na svoju štetu prihvatila i to da ju se međunarodnopravno i politički tretira kao socijalističku republiku podobnu za ponavljanje jugoslavenskih eksperimenata. Ne čudi stoga što je EU stala iza zahtjeva Slovenije o tome da se u Savudrijskoj vali implementira arbitražna presuda. Otvorena su pitanja, dakle, na koji će način za koju godinu Savudrijska vala postati “Slovensko primorje” i hoće li će se prethodno u Hrvatskoj umjesto zapadnobalkansko-avnojevskoga uspostaviti hrvatski poredak.

Nenad Piskač

Izvor: projektvelebit.com