Hrvati trebaju kapitalizam uzeti kao neprijatelja naroda

Hrvat se ne miri s usudom: ili se bori za svoje ili polazi u potragu za boljim. Slično postupaju i pripadnici ostalih životinjskih vrsta: ili se ugibaju ugrozi ili nasrću na ugrozitelja. Bilje se samo bori, jer je nepomično. U potrazi za boljim Hrvat je došao – otkud god da se bio zaputio – na jadransku obalu i na jadranske otoke. Sad se čini, da bi uskoro moglo doći vrijeme, da Hrvat ode i iz svojega tisućljetnog zavičaja: već je dobro ispraznio svoje otoke i svoju Bosnu.

Najveća sadašnja nevolja hrvatske zemlje je burno smanjenje njezina udomaćenog pučanstva. Europu kao kontinent pogodila je slična golema životna i politička nevolja, koja je posljedica dvaju općih europskih i svjetskih ratova. Do prvoga od tih ratova Europljani su se toliko množili da su se naveliko iseljavali (u Novi svijet). Poslije tih ratova, na koje ih je bio navukao slobodan privatni kapital, Europljani su izgubili pravu volju za množenje. Na to valja dodati rodnu ideologiju, koju pismoznalci i mediji kapitala nameću Europljanima. Sad Europa za potrebe kapitala, a ne na dobrobit života uzima pučanstvo drugih kontineneta.

K tomu, veće, središnje, protestantske i poslovnije zemlje crpe dodatno pučanstvo koje je potrebno kapitalu iz južnih i istočnih odnosno katoličkih i pravoslavnih zemalja pa u tim zemljama ostavljaju životnu i demografsku prazninu. (Europske kolonijalne sile sprva su dopunjavale svoje pučanstvo nekadašnjim kolonijalnim podanicima, jer nisu mogle uzimati pučanstvo iz komunističkih zemalja Europe. Njemačka je svoje pučanstvo dopunjavala ponajviše iz Turske, kojoj je Njemačka dugo bila politička skrbnica i ratna saveznica.) Crpljenje pučanstva iz jednih europskih zemalja u druge odvija se pod naslovom „slobode kolanja rada“. Sloboda kolanja kapitala i premještanje rada najpouzdaniji su načini rastresanja i zatiranja naroda. Uistinu se s pravom može reći, da je Europska unija tvorevina kapitala.

Neodgovornost, neobazrivost i zloćudnost slobodnoga privatnog kapitala pokazuje se u tomu, što kapital bira najizdašnije mjesto svoje daljnje oplodnje i množidbe te što se ljude navodi ili sili da idu za kapitalom, koji je stvoren njihovim radom na njihovu mjestu ili u njihovu zavičaju. U staro vrijeme ljudi su također išli za kapitalom u seobama cijelih naroda. Međutim, tad je kapital bio u zemlji i bio je nepomičan. Sad je kapital pomičan i nije više kao bilje. Stoga bi kapital trebao ići za ljudima, u njihova mjesta ili u njihove zavičaje bez obzira koliko bi se gdje plodio. EU ne dopušta da se kapital ravnomjerno ulaže u narode i da se raspačava po narodima, nego ga usredotočuje na svoja birana mjesta. Kapital je uistinu neprijatelj naroda. Kapital bi trebao pripadati radu i mjestu na kojemu ima rada i ljudi. Zato će vrsta morati uza se svezati slobodan kapital i tako se osloboditi njegova gospodstva.

Nasrtaj kapitala na Europu – u kojoj je EU kao jedna luđačka košulja bila navučena na 28 naroda te u kojoj postoji NATO kao jedini svjetski vojni i politički stegovni savez – sračunat je na uklanjanje ili likvidaciju Europe kao nepresušnog izvora ideja za uređenje svijeta odnosno za uređenje životnih odnosa u vrsti Homo sapiens. Za idejnu sterilizaciju Europe svećenici liberalizma domislili su ideju multikulturnosti, kojom se opravdava najezda u Europu pripadnika naroda, koji nikad nisu domislili i koji nisu bili u stanju domisliti ideju za cijeli svijet.

Daleki su narodi mislili samo na sebe, a ne na svijet ili na cijelu vrstu. Ideja multikulturnosti koja je pogubna za homogenost životnih zajednica, naknadno je pružila opravdanje za izostanak ili nemogućnost i integracije, a ne samo asimilacije u postojeće zavičajne zajednice došljačkog življa. Dolazak došljaka u europske narode je toliko buran, da za integraciju novog pučanstva nema vremena. Multikulturnost je podvala neodgovornog kapitala europskim političarima, koji tu ideju nameću svojim narodima. Ona je lijek za znakove demografske bolesti Europe, a ne za uklanjanje uzroka europske bolesti.

Kao uzrok demografskih nevolja Hrvatske i novoga burnog iseljavanja Hrvata često se uzima gospodarsko stanje u našoj zemlji. Međutim, teške gospodarske prilike posljedice su spomenutog nakaznog raspačavanja i ulaganja europskog i svjetskog kapitala. Stanje hrvatskog gospodarstva treba upariti sa stanjem gospodarstva u protestantskim zemljama, u kojima je začet kapitalizam, kao vladavina kapitala nad narodima.

Kapitalu kao vlasti na mjestima po njegovu izboru potreban je samo rad, jer u tim mjestima ima dosta kapitala kao robe, dosta tehnologije, znanosti, znanja i organizacijskih sposobnosti. Takav pristup druga mjesta pretvara u pustoš. To se događa i u SAD i Kini, koje su suverene države. Europskom kapitalu se još ne isplati rabiti robote, a roboti nisu u stanju zamijeniti ljude na mnogim sitnim i uslužnim poslovima.

Međutim, opće smanjenje pučanstva u Europi pa i u Hrvatskoj u konačnici je političko pitanje ili pitanje države, koja je bila dužna i koja bi trebala proizvoditi politiku, domaću i vanjsku, za zemlju i za narod, a ne samo jamčiti kapitalu slobodu kolanja i ubiranja rente te jamčiti slobodu tržišta robe i usluga. Konačan krivac za stanje hrvatske zemlje sa sve manje domaćih ljudi u njoj je kapital, ali suodgovornost za stanje nose i hrvatske političke vlasti, koje dopuštaju da se odvija smjena pučanstva na hrvatskoj zemlji.

Stoga Hrvati trebaju kapitalizam uzeti kao neprijatelja naroda i trebaju uprijeti sve sile da sruše sadašnji i naprave novi politički sustav za sebe i za Hrvatsku, a ne za kapital i za svjetsko tržište. To je najbolje pokazala izbjeglička kriza 2015. godine, koja je bila namjerno izazvana i u kojoj je dolazak islamskih izbjeglica u Europu obavljen u uvriježenom dosluhu sunitskog islama i protestantstva. Međutim, podunavske (katoličke) zemlje su se oduprle prisilnom uvozu „multikulturnosti“.

Europa koja je proizvela kapitalizam već dugo je kapitalu crvena krpa. Kapital se plaši da bi europska politička misao mogla proizvesti novu ideju za uređenje odnosa u svijetu, koja bi zamijenila liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala. Kapital je putem Europske unije i Atlantskog saveza podijelio Europu, kako se u njoj ne bi uspostavilo zajedništvo naroda – kakvo su zamišljali Robert Schuman i Charles de Gaulle – u kojemu bi zajedničarsko katolištvo i pravoslavlje odnijeli prevagu nad kapitalističkim protestantstvom. Kapital i njegovi pismoznalci rado bi vidjeli „konac povijesti“, konac geografije koji bi učinio sva mjesta istima i konac politike, koja neće biti potrebna kad se zatru narodi. Pismoznalci kapitala priželjkuju dolazak „posljednjih vremena“, u kojima bi bilo uspostavljeno vječno carstvo kapitala nad raspršenom vrstom.

Ipak, ni u tom slučaju vlast kapitala ne bi bila bez ozbiljnog izazova iz vrste. Otpor i izazov bi došli iz Crkve, koja čuva ideju Isusa iz Nazareta o životu u vrsti bez vanjske vlasti nad njom, mimo vlasti i protiv vlasti. U Crkvu je zauvijek usađena ideja odanosti životu i pripadnosti ljudi životnom prostoru, koji se skupno dograđuje. Katolištvo, upravo katolištvo, pravi je i trajni sustav uvjerenja za vrstu. Ideja odanosti životu može donijeti prva „posljednja vremena“, u kojima bi istom počela i u kojima bi se odvijala povijest globalizirane vrste, u kojima bi geografija Zemlje dobila nov smisao i u kojima bi politika bila proizvod vlasti usađene u životne zajednice.

Međutim, ne treba čekati nijedan slučaj posljednjih vremena. Teško stanje vrste nije gospodarsko, nego životno pitanje. Stoga, treba očekivati skoro buđenje naroda, koji će putem suradnje „države i države“ te ne obazirući se na tržišne sile i na jaku silu kapitala, uspostaviti mrežu života u našoj vrsti, koja će omogućiti ljudima da imaju zavičaj ili da nađu novi zavičaj u svakom životnom prostoru u koji ih nanese život.

Takozvani gospodarski razlozi za burno iseljavanje Hrvata iz zavičaja su de facto životni razlozi. Ljudi hoće imati život, u kakvom mogu zadovoljiti životne potrebe, ostvarivati ljudske svrhe i doživjeti ljudskost. Ljudi to s pravom očekuju, jer su proizvodne snage vrste dovoljno razvijene, da svakom čovjeku omoguće stjecanje zadovoljstva životom kao jednokratnim, kratkotrajnim procesom. Ako to ljudi ne mogu postići, dolazi do smanjenja življa u narodima. Tako je u svim vrstama života. Neposredni razlozi smanjenja pučanstva sežu od siromaštva te niske cijene rada i znanja preko nestanka ljudskog zajedništva i obijesti ljudi koji bi mogli hraniti i dizati mnogo vlastite djece do oskudnih gospodarskih ulaganja i malog razumijevanja političkog posla od izabranih političara. Kapital je svojim naopakim postupanjem snažno zadro u život u vrsti. Kapital remeti život u vrsti i uništava ga.

Oseka ulaganja u hrvatsko gospodarstvo dovela je do toga, da Hrvati vide u Njemačkoj neprijateljicu i to zato što Njemačka oskudijeva u pučanstvu. Na Kinu bi se moglo gledati kao na prijateljicu, jer ima dosta življa. Došlo je do toga da se želi zlo njemačkom gospodarstvu. Mnogi priželjkuju da će očekivana nova financijska kriza – za koju se Europska unija nije ni pripravljala ni pripravila poslije protekle krize 2008. godine – toliko potresti gospodarstvo Unije, da će se mnogi novi iseljenici iz zemalja poput Hrvatske vratiti u domovinu.

To će izvrgnuti ruglu sadašnje izdajničko držanje hrvatske izvršne vlasti, koja zanemaruje nevolju bijega Hrvata iz domovine. Sadašnje hrvatske vlasti i jednako nekorisne uvriježene hrvatske političke stranke mogle bi hrvatskom narodu učiniti sitnu pažnju, za koju ne treba velika osobna sposobnost. Trebale bi hitno promijeniti izborni sustav i zakon o političkim strankama te dopustiti, da se poslije izvanrednih izbora napravi novi hrvatski politički sustav za hrvatsku zemlju i za hrvatsku životnu zajednicu.