Idući put kad vas netko treba, budite ondje. Ostanite.

0
Ova priča počinje u centru Brooklyna.
Stariji čovjek se je srušio prelazeći ulicu. Ubrzo dolazi vozilo hitne pomoći kojim ga odvode u Kings County Hospital. U bolnici čovjek, došavši svijesti, neprestano zaziva svojeg sina.
Osoblje mu je u džepu pronašlo izlizano pismo iz kojeg su zaključili da mu je sin marinac stacioniran u Sjevernoj Karolini. Činilo se da nema nikog drugog od bliže rodbine.
Iz bolnice su nazvali ured Crvenog križa u Brooklynu, koji je poslao obavijest uredu Crvenog križa pri kampu u kojem je bio smješten korpus marinaca u Sjevernoj Karolini.
Vremena je bilo malo. Pacijent je umirao. Pronašli su mladića na obuci i odmah ga prebacili u zrakoplovnu luku ne bi li došao do svojeg oca prije smrti.
Tu večer mladi marinac je ušao u predvorje Kings County Hospital. Medicinska sestra dovela je umornog, nervoznog vojnika do kreveta u kojem je ležao čovjek na samrti.
‘Sin vam je ovdje’, rekla je starcu. Morala je ponoviti riječi nekoliko puta prije nego su se pacijentove oči otvorile. Pod teškim sedativima zbog boli od srčanog udara, kroz maglu je vidio mladog uniformiranog marinca kako stoji pokraj kreveta. Pružio mu je ruku. Marinac je obavio svoje snažne prste oko starčevih onemoćalih, utisnuvši mu poruku ljubavi i ohrabrenja.
Sestra je donijela sjedalicu kako bi marinac mogao sjediti uz krevet.
Bolničke su noći jako duge, ali mladi marinac je cijelu noć sjedio, u slabo osvijetljenom bolničkom odjelu, držeći starčevu ruku i nudeći mu riječi ljubavi i snage. Tu i tamo, sestra mu je predložila da se malo odmori. Svaki put bi odbio.
Kada god bi sestra došla u sobu, marinac na nju nije obraćao pozornost, kao niti na noćne zvukove bolnice – lupkanje spremnika sa kisikom, smijeh noćnog osoblja koji se je međusobno pozdravljalo, plač i uzdisanje drugih pacijenata. Tu i tamo ga je čula kako izgovara nekoliko nježnih riječi. Umirući čovjek nije ništa govorio, samo je čvrsto držao ruku svog sina cijele noći.
Pred jutro, starac je umro. Marinac je spustio njegovu beživotnu ruku na krevet. Ruku koju je držao čitavu noć. I otišao je obavijestiti sestru. I dok je ona obavljala propisanu proceduru, marinac je zapalio cigaretu – prvu od kad je ušao u bolnicu.
Konačno sestra se je vratila. Počela ga je tješiti, ali marinac ju je prekinuo.
‘Tko je bio taj čovjek?’, upitao ju je.
Sestra je bila zbunjena. ‘Vaš otac’, odgovorila je.
‘Ne, nije’, kazao je marinac.
‘Nikad ga nisam prije vidio u svojem životu.’
‘Pa zašto onda niste rekli nešto kad sam vas odvela njemu?’ zapitala je sestra.
‘Odmah sam znao da je posrijedi neka greška, ali također sam znao da je on trebao svojega sina, a sina mu nije bilo. Kada sam shvatio da je prebolestan da shvati jesam li ili nisam njegov sin, znao sam koliko me treba. I zato sam ostao.’
Nakon toga marinac je otišao.
Dva dana kasnije crveni križ u Brooklynu je dobio obavijest iz kampa marinaca u Sjevernoj Karolini. Obavještavali su ih da je došlo do administrativne greške. U kampu su bila dvojica marinaca istog imena i prezimena i sličnog identifikacijskog broja. Greškom je u bolnicu poslan „krivi“ marinac. I sada na pokop šalju stvarnog sina preminulog starca.
Ali „krivi“ marinac je postao PRAVI sin u PRAVO vrijeme.
Idući put kad vas netko treba, budite ondje. Ostanite.
Roy Popkin, 1964.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.