Ulazna pjesma u Misalu kaže nam: “Dođite, prignimo koljena i padnimo nice pred Gospodinom koji nas stvori, jer on je Gospodin Bog naš!”
Dragi čitatelji! Slavimo petu nedjelju kroz godinu i promišljamo o svetim čitanjima koje Crkva danas stavlja pred nas pitajući sami sebe što govore nama danas? Kako biti radostan unatoč poteškoćama života? Kako u bolesti normalno živjeti? Kako svjedočiti vjeru, biti vjeran učenik Kristov?
Evanđelist Marko nastavlja opisivati Isusov događaj u Kafarnaumu, nakon poučavanja u sinagogi i izlječenja čovjeka opsjednutog nečistim duhom, odlaskom u kuću Šimuna Petra i brata Andrije. Tamo susreće unesrećenu Petrovu punicu koja je ležala u ognjici, bolesnu, koja se nije mogla radovati susretu s Isusom kao u dane kada je bila zdrava.
Što Isus tada čini? Pristupa joj, prihvaća je za ruku i podiže. U tom trenutku po vjeri njenoj ona ozdravlja, bolest nestaje u trenu i vraća joj se radost ozdravljenja i susreta s Isusom te je ustala iz postelje i posluživala kod stola Njega i apostole. Isus joj je udovoljio molbi za zdravlje po riječi Šimuna i Andrije koji su mu rekli za njenu nevolju. Nešto kasnije donosili su mu mnoge bolesne i opsjednute tako te je sav narod iz grada krenuo k njemu, da ih primi, vidi, ozdravi. Isus je to i učinio, ozdravio svakog čovjeka koji je trebao njegovu pomoć i zaštitu po njihovoj vjeri u Njega koji to može učiniti.
Dragi prijatelji! Često čujemo riječi – to je bilo lijepo čudo tada i u ono vrijeme. Ali Isus i danas na sličan način podiže i ozdravlja bolesne. Po molitvama s punim povjerenjem u milost ozdravljenja. Po žrtvama, postu i nemrsu u određene dane koji činimo za voljene, najbliže. Po zahvaljivanju na koljenima u crkvama, kapelama, katedralama.
Uvijek u molitvi i predanju u Gospodina koji je jedina naša nada i sigurnost. Koji nas neprestano dariva milostima, dobročinstvima. Po prikazivanju Svetih Misa na tu nakanu ozdravljenja i raznim pobožnostima u molitvi krunice, križnoga puta… Postavimo si pitanje koliko mi danas molimo s punim povjerenjem? Da li se radije prepuštamo pesimizmu i mlakosti, ravnodušnosti razmišljanjem – kako bude neka bude, to je sudbina moja i moram je prihvatiti bez borbe.
Molitva je Božji dodir kojim liječi našu dušu
Ne, dragi prijatelji .Pesimizam, mlakost, ravnodušnost, sudbina nije nešto nama kršćanima predodređeno kao da bi se moralo ispuniti bez obzira na naše htjenje, želimo li mi to ili ne. Mi kao vjernici ne bismo smjeli vjerovati u sudbinu, jer svaki trenutak našega života je u Božjim rukama. Molitva i vjera su sastavni dio nas. Pustimo stoga Gospodina da nas vodi, usmjerava, ozdravlja kako bismo bili vjerni učenici poput apostola i navjestitelji, svjedoci u svakodnevnim malim stvarima našega življenja.
Dragi čitatelji! Ozdravljenje donosi veliku radost, radost svih ukućana, obitelji, prijatelja. Isto tako i određeni napor koji tijelo iscrpljuje. Stoga nam je potrebno kao i Isusu povući se na samotno mjesto i moliti, pronaći snagu za dalje. Tada ćemo moći više i bolje raditi, usrećivati druge. Po molitvi nalazimo pokretnu snagu i jakost za predanje, nastavljanje činjenja dobra svakom čovjeku, bližnjemu.
Dragi prijatelji! Vrijeme za susret s Gospodinom i samim sobom moramo naći u svakodnevnim obvezama, poslovima na nekoliko trenutaka. Potrebna nam je osama, naše mjesto molitve samo za sebe, bez mobitela, interneta, inih ometala koja nas neprestano ometaju novim informacijama.
Pet minuta koje ćemo pokloniti Bogu za zahvalnost, da bismo poput psalmista Davida u ulaznoj pjesmi: prignuli koljena i zahvalili na svemu što smo primili. Tada možemo poput svetog Pavla naviještati životno, radosno Krista u služenju za druge, da „nejakima budem nejak da nejake steknem“ ispunjajući dužnost naviještanja osobnog spasenja i činjenja dobra. Amen!
Vlč. Stjepan