Ivica Marijačić: I još nešto o aktualnoj temi iz novog broja Hrvatskoga tjednika
Možda su Mustač i Perković pomogli 90-ih Hrvatskoj, ali bolje epizode života nikada ne brišu one mučne i negativne iz kojih postoji moralan izlaz, a to je da se prizna grijeh, pokaje i zatraži oprost. Perković i Mustač nikada se nisu suočili sa svojom mračnom prošlosti, nego su do zadnje kapi krvi branili ne samo svoje nekadašnje uloge, nego i sustav iz kojega su proistekli, pa su i odgovornost i za užasno ubojstvo i Đurekovića, a vjerojatno nedugo poslije i njegova jedinog sina Damira, kao i sva druga ubojstva, prebacivali su na tzv. ekstremnu hrvatsku emigraciju. Može se, dakako, tražiti milost i za one koji ne uspijevaju proći taj proces unutarnjega samopročišćenja, ali onda to mora postati načelo koje vrijede za sve...
Možda su Mustač i Perković pomogli 90-ih Hrvatskoj, ali bolje epizode života nikada ne brišu one mučne i negativne iz kojih postoji moralan izlaz, a to je da se prizna grijeh, pokaje i zatraži oprost. Perković i Mustač nikada se nisu suočili sa svojom mračnom prošlosti, nego su do zadnje kapi krvi branili ne samo svoje nekadašnje uloge, nego i sustav iz kojega su proistekli, pa su i odgovornost i za užasno ubojstvo i Đurekovića, a vjerojatno nedugo poslije i njegova jedinog sina Damira, kao i sva druga ubojstva, prebacivali su na tzv. ekstremnu hrvatsku emigraciju. Može se, dakako, tražiti milost i za one koji ne uspijevaju proći taj proces unutarnjega samopročišćenja, ali onda to mora postati načelo koje vrijede za sve.
Ali ovo je zemlja u kojoj nema načela pa se Hrvati desetljećima progone i osuđuju na drakonske kazne za stvarne i izmišljene zločine, a za zastrašujuće zločine nad Hrvatima već sto godina nikada nitko nije odgovarao, a kada se dogodi da to učini neko strano sudstvo, kao u ovom slučaju, onda se traži milost, nešto što za hrvatske osuđenike nitko nikada nije tražio…
Ovo je zemlja u kojoj Mile Budak ne smije imati ulicu, a Jure Francetić ni grob, premda im nitko nikada nije dokazao ni osudio za bilo kakav zločin, a oficir JNA Vladimir Ranogajec koji je potpisao smrtnu presudu ne samo čuvenome hrvatskome patologu Ljudevitu Juraku, nego za još oko pet tisuća nedužnih osoba, ima je u glavnome gradu.
Ovo je zemlja u kojoj se ni nakon godinu dana od popisa stanovništva ne zna broj Srba.
Ovo je zemlja u kojoj se ne smije znati koliko godina imaju umirovljenici partizani kojih je oko tisuću, premda je od svršetka toga rata prošlo čak 77 godina, ovo je zemlja u kojoj se ne smije znati ni koliko su prosječno stare njihove udovice kojih je oko pet tisuća i nasljeđuju, kao u plemstvu, njihove mirovine…
Ovo je zemlja u kojoj se ne smije znati kolikom broju agresora, a ne samo Savi Štrpcu, Hrvatska isplaćuje mirovinu i za godine ratovanja protiv Hrvatske.
Ovo je zemlja koja ne zna ni koliko je potrebno potpisa na referendumu da bi bio legalan.
Ovo je zemlja u kojoj se elita klanja tuđim nedokazanim i nepostojećim žrtvama čak i nad praznim jamama, ali izbjegava odati počast žrtvama vlastitoga naroda koje izviru iz svakoga kvadrata zemlje natopljene hrvatskom krvlju.
To je dugotrajni stoljetni destruktivni antihrvatski proces u koji se uklapa i ovo traženje oprosta ubojicama Hrvata. Generali potpisnici pristali su na podmukli stereotip koji se prakticira u politici kako bivše Jugoslavije tako i današnje samostalne Hrvatske da su Hrvati vječni krivci i da njih nema ni pravde, ni oprosta, ni milosti jer su tobože na pogrešnoj strani povijesti, a svi oni koji su ih zatirali su tobože vječni pravednici kojima se može i oprostiti prošlost jer su navodno na pravoj strani povijesti.
U tom smislu ogorčenje javnosti ovim Nobilovim i generalskim pismom možda je još više krik iz dubine očaja jedne nacije protiv stoljetne izopačenosti i nepravde, političkoga i duhovnoga ugnjetavanja, nego što je refleks protiv samih besramnih generala i udbaškoga dvojca.
Narod je možda u generalima još i vidio jednu od zadnjih crta obrane nacionalnoga ponosa, ali sada je i ona pala i generali preko noći postadoše nacionalna sramota. Hrvatska ih se danas stidi.
Kad se idoli ruše, oni ne padaju polako nego strmoglavo, napisao je Nietzsche. Bilo je i vrijeme za to jer je hrvatski narod predugo bio žrtva zablude o lažnim legendama i veličinama, od koji su neki izdali narod mnogo prije od ovoga potpisa potpore ubojicama, samo to puk nije htio vidjeti. Zato je ovo možda i trenutak otrežnjenja: ljudi se trebaju identificirati s idejom svoje domovine, a s ne pojedincima koji tu ideju zlorabe. Još važnije je spoznati duboki nehumani i stoljetni proces ubijanja Boga u Hrvata, dio kojega su, svjesno ili nesvjesno, potpisnici generali te mu se suprotstaviti novim nacionalnim preporodom i romantizmom, pojedinačno i kolektivno.