Kratkometražni, dokumentarni film Dražena Zetića u produkciji Reda havera s trajanjem od, okvirno rečeno, 17 minuta predstavlja jedan drugi uvid u mogućnosti filmskog stvaranja.
Koncizan i ogoljen, gotovo i u samom odabiru kadra napaćen, izrazito dokumentarističan, bez uvijanja, okrutno direktan i životan ovaj filmski uradak predstavlja život sam. Ispričan izravno, bez uljepšavanja, uvodi nas u priču za koju ponekad postavljamo pitanje „Zar je to stvarno tako?!”
Govorimo li o sadržajnoj komponenti ovog dokumentarnog filma svakako na prvo mjesto treba staviti njegovu snagu prikazivanja bez uljepšavanja, njegovu fragmentarnost koja otvara mogućnosti naslijeđivanja i distanciranost autora u načinu oblikovanja naracije.
S druge strane, odabir filmske tehnike i odabir uvjeta rada i tehnologijskih predispozicija je takav da se preklapa sa samim sadržajem. Suzdržano snimljen, lišen ukrašavanja, pojednostavljen i tehnički jednostavan dokumentarni žanr kakav je ovdje ostvaren dopušta gledatelju slobodan ulazak u samu srž onoga što se želi pokazati, na što se želi ukazati i u konačnici onoga prikazanog.
Film započinje iznenada, simbolično, buđenjem koje predstavlja novi dan, a završava isto tako, neočekivano, odlaskom koji omogućuje neku vrstu Novog sutra, mogući susret unutar kojeg se isprepleću sudbine.
Snaga poante se upravo i očituje u onom fragmentu zbilje koji je stao između ta dva simbolička događaja svakodnevice. I kad bih, Brechtovim riječima potpomognut, mogao obuhvatiti poantu filma onda bih rekao: vi, koji ćete izronuti iz bujice u kojoj smo potonuli mi, sjetite se, kada budete govorili o našim slabostima, i mračnog vremena kojemu ste izmakli.