Kad se osjećamo izdano, ostavljeno i napušteno, sjetimo se da Isus ni od Jude nije odustao!

Izdaja je jedan od najgorih čina koje osoba može učiniti, a biti izdan jedna od najtežih emocija i stanja koje čovjek, žrtva toga čina, može doživjeti. Svi smo u životu, na neki način, doživjeli da smo izdani. Ali i sami smo bili izdajnici. Ne mora čovjek nužno izdati neku osobu. To može biti i izdaja kreposnog uvjerenja, životne vrijednosti. Izdati nečije povjerenje ili očekivanje, iznevjeriti se. To para i boli…

Naš Gospodin Isus Krist, utjelovljenje i odraz Božjeg savršenstva, doživio je i taj ogavni ljudski postupak. Bio je izdan. Štoviše, on kojemu je svaka prošlost, sadašnjost i budućnost znana, među svoje najbliže, odabrane suradnike izabrao je čovjeka koji ga je podmuklo izdao.

Isus svoju spasiteljsku blizinu ne uskraćuje ni izdajniku.

Koji misterij, koja tajna otkupljenja… Kolika cijena ljubavi – osobno izabrati bliskog pratitelja s kojim ćeš jesti, živjeti, razgovarati, kojega ćeš hrabriti i poučavati najdubljim i najuzvišenijim tajnama Boga i Vječnosti, a on će te poslati u okrutnu smrt. Još kad cijelo vrijeme znaš kako će taj tvoj, bliski čovjek, učiniti ono što bi se očekivalo od neprijatelja. A Isus Judu i u trenutku izdaje naziva – ‘Prijatelju’!

Isus svoju spasiteljsku blizinu ne uskraćuje ni izdajniku. S Judom za kojega je znao što će učiniti, do kraja druguje. Klanjamo se nedokučivoj Svevišnjoj Ljubavi… Kako u situaciji izdaje Isusu reći ‘Hvala’, jer i u tolikom ponoru čovjeka neizmjerno ljubi.

Izdaju Sina Čovječjega i poticaj prema milosti da i mi to iskustvo možemo na Isusov način živjeti, promišljamo s fra Bojanom Rizvanom, župnikom župe Srca Isusova u Zadru.

„Kristova ljubav bila je toliko duboka da je zahvatila i tu svijest izdaje. Možda nema ništa gore nego kad netko koga voliš, netko za koga si bio spreman sve učiniti, netko za koga, na kraju, ideš i u smrt – tebe izdaje. Okreće ti leđa. Koliko puta smo čuli da netko nekoga proda. Kaže se, ‘Prodao je prijatelja’. Važno je uvidjeti kako se izdaja lako rađa u čovjekovom životu i kako je čovjek, zbog toga što bi mogao nešto dobiti, spreman izgubiti sve, pa i sam svoj život. Kada dolazi glavarima svećeničkim, Juda ih pita: ‘Što ćete mi dati, ja ću vam ga predati’. Juda traži nešto za sebe. Ali na kraju ostaje toliko siromašan, upao je u tako veliko beznađe da je sam sebi oduzeo svoj život“, kaže fra Bojan.

A Isus je ušao u svaku situaciju čovjeka, pa i u tu koja nas osobito pogađa. Isus je ušao i u iskustvo izdaje.

Isus je svjestan svoga trenutka odlaska u smrt. ‘Vrijeme je moje blizu’, kaže svojim učenicima u najavi za pripremu dvorane u kojoj će blagovati Posljednju večeru s apostolima. „Isus je najavljivao svojim učenicima trenutak ulaska u Jeruzalem i trenutak predaje svoga vlastitog života. Zanimljivo da u tim najavama Isus kaže ‘Ja darujem svoj život’. Isus nigdje ne kaže da će mu se uzeti život. Nego on uvijek govori o činu predanja svoga vlastitog života. Tako da i trenutak Judine izdaje treba vidjeti kao trenutak Judine slabosti, ali i Kristove ljubavi koja, unatoč svemu, ne odustaje niti od Jude. Juda je očekivao Mesiju koji će riješiti probleme Izraelskog naroda na politički način. Isus kao onaj koji će riješiti probleme na način koji će i društvu, a osobito njegovim učenicima, biti prihvatljiv i biti jasno uočljiv u očima svijeta. A Krist to ne čini. Iz tog nekakvog razočarenja, događa se Judina izdaja.

Čini mi se da je to prvi korak koji se rađa u izdaji – kad se dogodi u našim životnim odnosima, osobito onima bliskima, kada netko ne ispuni naša očekivanja – naša razočaranost ponekad zna biti tako velika, da smo spremni te ljude izdati. Izdajemo prijatelje na neki način, izdajemo zbog toga što ne znamo kako se nositi s razočaranjima. I onda počnemo živjeti nekim svojim stilom života, misleći kako imamo istinu. Kako je posjedujemo i kako je naša vlastita pravednost izgrađena na temelju te istine, koja najčešće to i nije. Zato – pozvani smo biti vjerni čak i onda kada netko ne ispunjava naša očekivanja! Biti vjerni prijateljstvu koje nam se objavljuje, čak i onda kad imamo nekakvu krivu interpretaciju ljudi u našoj blizini, naših vlastitih postupaka. Jer upravo ta kriva interpretacija može dovesti do boli i izdaje“, kaže fra Bojan.

Po ljudsku, to je teško iznijeti. Kad smo izdani, povrijeđeni smo, skloni smo se povući iz tog odnosa, u odnosu na osobu koja nas je povrijedila. A Isus je ušao u svaku situaciju čovjeka, pa i u tu koja nas osobito pogađa. Isus je ušao i u iskustvo izdaje.

„Kristu je tu vrlo interesantan i evanđelist Matej nam to objavljuje. Dakle, Krist zna da će ga izdati jedan od njih. On je toga svjestan. Ali, bez obzira na njegovo znanje toga postupka, Krist ne odustaje od svojih učenika. Isus njih i dalje poziva da budu u zajedništvu s njim. Kaže, ‘neka umoči s njim ruku, u taj dar’. Dakle, Isus im daje priliku da sudjeluju u njegovim otajstvima, u njegovoj muci, u njegovom uskrsnuću i njegovoj slavi. To nam objavljuje da Bog, unatoč i naših vlastitih izdaja koje imamo u osobnim odnosima ili u odnosu prema Bogu, nikad ne odustaje od nas. Bog nije onaj koji odustaje od čovjeka, od nas ljudi. Bog nas ne odbija od svoga prijateljstva“ poručuje fra Bojan.

Ponekad, kada se osjećamo izdano, kada se osjećamo ostavljeno i napušteno do mjere da bismo i mi odustali od nekih naših dragocjenih životnih odnosa, treba imati snagu moliti; moliti Gospodina da ipak ne izbacimo ljude iz našeg života.

Rizvan ukazuje na važnu i dirljivu činjenicu. „Isus kaže Judi, ‘Prijatelju, zašto ti ovdje?’. Evo – jedina osoba kojoj se Isus obratio u jednini, s riječju ‘prijatelju’ je – Juda! Zato što je Juda bio izašao iz toga njihovog prijateljstva. Sada Krist i u tom posljednjem trenutku, prilikom svoje predaje, traži da obnovi s Judom to prijateljstvo. Isus od njega ne odustaje. Isus ni od Jude ne odustaje. To je ona čudesna Božja ljubav! To je ono što nama treba objaviti – da ponekad u našem životu, kada se osjećamo izdano, kada se osjećamo ostavljeno i napušteno do mjere da bismo i mi odustali od nekih naših dragocjenih životnih odnosa, imamo snagu moliti; moliti Gospodina da ipak ne izbacimo ljude iz našeg života. Nego da im budemo bliski, da pokušamo tražiti Božju strpljivost i njegovo milosrđe, kako bismo ipak ponudili riječ prijateljstva, kao što je to učinio i sam Krist“, ohrabruje fra Bojan.

Kardinal Robert Sarah kaže kako onaj Kristov učenik koji bi mislio da ima pravo na euharistiju, više ne bi bio učenikom.

U danima smo kad nema liturgijskih slavlja s narodom. Mnogima znači čuti da nas Bog ni sada ne napušta. Neki kažu da su se mnogi u Crkvi povukli pred trenutnom situacijom do mjere da to nazivaju i izdajom Gospodina. Živimo vrijeme izvanrednog očitovanja Isusove ljubavi, u daru pomilovanja i milosrđa unatoč svih naših manjkavosti.

Fra Bojan Rizvić pred Presvetim / Foto: Ines Grbić

„Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, u svojoj knjizi kaže kako onaj Kristov učenik koji bi mislio da ima pravo na euharistiju, više ne bi bio učenikom. Zato što je euharistija uvijek dar. Bogoslužje, liturgija je uvijek dar. Mi sada tu obdarenost Kristom živimo na drugačiji način. Sada su kućne crkve nositeljice liturgijskog života. Dirljivo je kako kućna crkva živi na novi način. Ta povezanost govori o svijesti Kristove Crkve koja je živa i rađa se na drugačiji način, ali djelotvoran. Isus govori o potrebi svjedočanstva. Istinit je svjedok onaj koji svojim životom stoji uz istinu, ako sam spreman vlastitim životom, svojim snagama i umješnoću posvjedočiti istinu. Svaki put kad svjedočimo za istinu, mi zapravo postajemo svjedoci Isusa Krista, budući da je on sam Put, Istina i Život. Svjedok obasjava svojom svjetlošću, ali čovjek nije svjetlo. Nego je Krist svjetlo. On je prosvijetlio tmine našeg života. Zato, ako živimo u blizini Kristovoj, postajemo prosvijetljeni, postajemo svjetiljke. Postajemo spremni obasjavati put vlastitoga i života drugih“, poručuje fra Bojan.

Čovjek je sklon tražiti pomoć i utjehu svugdje, osim prići Isusu.

Zato je potrebno svjedočiti djelima, a ne samo Isusa zastupati riječima koje nisu potvrđene životom. „Isus kaže, ‘Vi istražujete Pisma’. Mi u vjeri ponekad zaista možemo biti samo istraživači. Tragamo ovo, ono, stalno tražimo neke znakove, očekujemo da Bog ispuni naše želje. Mislimo da ako Bog to ne učini, on je dežuran krivac naših životnih neuspjeha. Ali Isus jasno kaže u čemu se krije život vječni. Život vječni nije u istraživanju Pisama i u traženju znakova. Nego, život vječni je ponajprije u tome da dolazimo Isusu Kristu. Da živimo u zajedništvu s njime. Mi smo pozvani povjerovati Riječi, a ne samo istraživati riječ. Mi smo pozvani Kristovom riječju izgrađivati vlastiti život, pokazati mu kako mi zaista vjerujemo da je Krist Riječ koja je postala tijelom. Bog je ušao u dramu ljudske povijesti. U nju donosi jasnoću i svjetlo. Zato je korijen vječnog života kojega počinjemo živjeti već sada, ako živimo s Riječju. Ako znamo vlastiti život oblikovati po tome da dolazimo k Isusu“, poručuje fra Bojan.

No, čovjek je sklon tražiti pomoć i utjehu svugdje, osim prići Isusu. Njegovi nam se rezultati ne čine baš vidljivi, opipljivi, plodovi njegovi kao da ne dozrijevaju brzo, ili barem ne u trenutku kada mi to želimo i smatramo važnim, presudnim. Sam Isus kaže u evanđelju: ‘Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti’. Te naše izbore, koji nisu On, navijestio nam je Krist sam, još za svoga života.

„Krist ne želi donijeti samo zdravlje ili produženje naših dana na zemlji, nego želi donijeti spasenje. Onaj tko prihvati dar spasenja koje dolazi po Isusu Kristu, taj će imati zdravlje. Lako primamo ljude koji će nam obećati sve što mi želimo. Ali nam je teško prihvatiti Boga koji nam obećava trpljenje, koji nam obećava patnju, križ. Ali jednako tako, u toj patnji i u tom trpljenju i u križu Bog nam obećava svoju milost. Svijest Božje blizine u našoj muci dovoljna je da imamo radost u nevoljama.

Isus je naš posrednik, naš zagovaratelj pred Božjim licem, koji se, prihvativši našu ljudsku narav, suobličio svakom čovjeku. Isus nije naš tužitelj. On je naš branitelj! Onaj koji pred licem Očevim zagovara za svakoga od nas. Iznimno je važno tražiti slavu Gospodnju. To znači sakriti se u sjenu Božje ljubavi gdje sve naše životne sjene nestaju. Ako budemo spremni to činiti u svim nedaćama koje nas priječe da imamo radost, bit ćemo oni koji pokazujemo da se uzdamo u Gospodina, a ne u neku svoju sigurnost“, ohrabruje fra Bojan Rizvan.

Autor: Ines Grbić

Izvor: hkm.hr