Kad sunce potamni

Postoji više vrsta pomrčine Sunca: potpuna, djelomična, prstenasta i hibridna. Putanja Mjeseca je eliptična i zbog toga se on ne nalazi uvijek na istoj udaljenosti od Zemlje. Kada se Mjesec za vrijeme pomrčine nalazi dalje od Zemlje onda prekriva samo dio Sunca, a kada je bliže Zemlji prekriva ga cijeloga. Potpuna pomrčina može se vidjeti samo iz uskoga pojasa koji se zove zona totaliteta. Ona nije šira od 270 kilometara, a budući da se kreće, onda potpuna pomrčina Sunca s jedne točke na zemlji može trajati najviše tri minute i 30 sekundi. Svake tri godine dogode se dvije potpune pomrčine, ali se lokacije na Zemlji s kojih se vidi stalno mijenjaju. Tako, za neko točno određeno mjesto na Zemljinoj površini, potpuna pomrčina se vidi u prosjeku svakih 400 godina. U Zagrebu je primjerice zadnja bila vidljiva 15. veljače 1961. godine, a sljedeća će biti tek 3. rujna 2081. godine.

Promatranje pomrčine

Promatranje pomrčine Sunca golim okom može biti vrlo opasno. U normalnim uvjetima Sunce je toliko sjajno da ga je teško promatrati duže vremena. Ali prilikom pomrčine, čak i djelomične pomrčine, svjetlina Sunca je puno manja. Ipak je gledanje još uvijek opasno zbog ultraljubičastih zraka štetnih za rožnicu oka. Sigurno gledanje Sunca moguće je jedino prilikom potpune pomrčine kada ga Mjesec u cijelosti prekriva. Izvan toga je Sunce bezopasno promatrati samo uz pomoć posebnih filtera. Takve filtre sadrže primjerice maske za varenje. Najsigurnija metoda promatranja pomrčine je indirektna metoda kroz projekciju na papir. Uz pomoć papira, na kojem je iglom probušena rupica, može se na pozadinu projicirati slika pomrčine Sunca. Takav fenomen se događa i prirodno u sjeni krošanja kada se listovi tako međusobno preklapaju da tvore sitne rupice.

S naših se prostora vidjela pomrčina Sunca 11. kolovoza 1999. U Zagrebu je započela u 11:22 sati i trajala je skoro tri sata. Vrhunac pomrčine dogodio se u 12:47 sati kada je 97% Sunca bilo zaklonjeno Mjesecom. Zona totaliteta je započinjala u Mađarskoj te se pružala 270 kilometara sjeverno pa Zagreb nije bio u zoni potpune pomrčine. Potpuna pomrčina mogla se promatrati s jezera Balaton u Mađarskoj, a ovdje ću svjedočanstvom jednog od promatrača ilustrirati kako izgleda promatranje potpune pomrčine Sunca.

Jutro, 11. kolovoza 1999. je bilo vedro i uvjeti idealni. U 11:25 sati Mjesec je napravio prvi kontakt sa Suncem na nebu iznad Balatona. Kako je Mjesec sve više napredovao tako se okolno osvjetljenje prigušivalo. Deset minuta pred pomrčinu se vidjela Venera. Zapuhao je znameniti vjetar koji najavljuje nadolazeću sjenu koja se nazirala na jugozapadnom obzoru. U 12:50 sati započela je potpuna pomrčina Sunca. Priroda je ušutjela, ptice se nisu mogle čuti. Do malo prije osjetan vjetar je prestao puhati. Sada se mogla vidjeti Korona, Sunčeva užarena atmosfera koja se inače ne može vidjeti zbog svjetline Sunca. Sada je Korona obavijala pomrčinu poput svijetle krune. Taj dan je Sunčeva aktivnost bila pojačana pa je Korona bila veća i sjajnija nego uobičajeno. Do tog trenutka se Sunce moglo promatrati samo kroz zaštitni filtar, a sada, kada je nastupila potpuna pomrčina, moglo se promatrati Koronu dvogledom ili teleskopom. Budući da je Mjesec zaklonio veliku većinu Sunčeva svjetla moglo se oko pomrčine jasno vidjeti zvjezdano nebo. Lijevo od Sunca nalazili su se Merkur i Venera, ali i ostale zvijezde. Prve zrake Sunca su se prošuljale kroz kanjone na površini Mjeseca i prekinule potpunu pomrčinu. Ponovno se pojavio dijamantni prsten i Sunce se sve više oslobađalo Mjeseca. Nakon sat vremena Mjesec je potpuno odmaknuo ispred Sunca.

Znanstvene revolucije

Pomrčine Sunca su važne za utvrđivanje povijesnih događaja. Budući da je potpuna pomrčina Sunca rijetka i fascinantna pojava, civilizacije su ih bilježile kako su ih susretale. Tako povjesničari mogu iskoristiti ta svjedočanstva za utvrđivanje kalendara kojima su se drevne civilizacije koristile. Pomrčina 15. lipnja 763. godine pr. Kr. je važna za određivanje drevne povijesti Bliskoga Istoka. Postoji još starije svjedočanstvo o pomrčini Sunca koje je zapisano u knjizi o Jošui koja govori o pomrčini koja se dogodila 30. listopada 1207. godine pr. Kr. Pomrčine su se u prošlosti tumačile kao znamenja i predskazivanja. Antički grčki povjesničar Herodot je zabilježio da je Tales iz Mileta predvidio pomrčinu koja se dogodila za vrijeme bitke između Medijaca i Lidijaca. Obje strane su odložile svoje oružje i proglasile mir zbog te pomrčine Sunca. Pretpostavlja se da se radi o pomrčini 28. svibnja 585. godine pr. Kr.

Herodot je zabilježio još dvije pomrčine: prilikom početka pohoda Perzijskog kralja Kserksa i pomrčinu Sunca iznad Sparte tijekom druge invazije Perzijanaca na Grke. Datum pomrčine Sunca, 1. kolovoz 477. godine pr. Kr. se ne poklapa s ustaljenim mišljenjem povjesničara o početku druge invazije Perzijanaca.

Kinezi su započeli bilježiti pomrčine oko 720. godine pr. Kr. Kineski astronom Shi Shen iz 4. stoljeća pr. Kr. opisao je kako se može predvidjeti pomrčina koristeći znanje o položajima Mjeseca i Sunca. Još jedan zanimljiv pokušaj primjene podataka o pomrčini Sunca je u određivanju točnog nadnevka Velikoga Petka, tako što je tama, koja je opisana prilikom Isusove smrti, bila tumačena kao pomrčina Sunca. Ovo istraživanje nije urodilo definitivnim zaključkom te se Veliki Petak veže uz židovsku Pashu i puni mjesec. Nadalje, tama je trajala od šestog do devetog časa, tj. tri sata, što je puno duže od maksimalnog trajanja potpune pomrčine Sunca koja teoretski iznosi osam minuta.

Samo nekoliko pouzdanih svjedočanstava o pomrčini Sunca zabilježeno je na sjevernoj hemisferi do 800. godine poslije Krista, do pojave Arapa i monaških opservacija u ranom srednjem vijeku. Prvo promatranje Sunčeve Korone zabilježeno je u Bizantu 968. godine. Prvo poznato teleskopsko promatranje potpune pomrčine Sunca dogodilo se u Francuskoj 1706. godine. Devet godina kasnije je engleski astronom Edmund Halley točno odredio i promatrao pomrčinu Sunca, 3. svibnja 1715. godine. Do sredine 19. stoljeća znanstveno razumijevanje Sunca je napredovalo zahvaljujući promatranjima Sunčeve Korone tijekom pomrčina Sunca. Korona je svrstana kao dio Sunčeve atmosfere 1842. godine i prva fotografija potpune pomrčine je slikana 28. srpnja 1851. godine. Spektroskopskom analizom pomrčine 18. kolovoza 1868. godine utvrđen je kemijski sastav Sunca.

Promatranjem i istraživanjem pomrčine ostalih nebeskih tijela znanstvenici mogu doći do novih podataka. Tako su se pomorci služili promatranjem pomrčina Jupiterovih mjeseca za precizno određivanje vremena u doba kada mehanički satovi nisu bili dovoljno precizni. Mjerenjem pomračenja ostalih zvijezda na noćnom nebu se mogu utvrditi podaci o planetima koji kruže oko tih zvijezda. Tako se pomrčine istražuju kako bi se utvrdili podaci o masi, obujmu, međusobnoj udaljenosti, inklinacijama i atmosferama tijela koja se pomračuju. Najznačajniji doprinos pomrčina Sunca u povijesti znanosti je dokazivanje Einsteinove teorije relativnosti, 29. svibnja 1919. godine. Fotografiranjem pomrčine Sunca dokazano je da se zrake svjetlosti zakreću oko Sunčeve gravitacije što je donijelo revoluciju u znanstvenim krugovima, ali je promijenilo i način na koji obični čovjek razumijeva svemir.