Jedina kapela u Zagrebu posvećena zaštitnicima kovača i u zagovorima za zaštitu od kuge

Potkraj XV. stoljeća crkvi sv. Marka sa sjeverne strane prigrađena je zavjetna kapela sv. Fabijana i Sebastijana, koje mnogi stari povijesni izvori nazivaju zaštitnicima grada Zagreba. Sveti Fabijan zaštitnik je kovača, ljevača i lončara, a sv. Sebastijan se časti kao zaštitnik od kuge i drugih zaraznih bolesti.

Stara kapela srušena je u restauraciji crkve nakon potresa 1880. godine. Radove na obnovi crkve i kapele Friedrich Schmidt započeo je još 1876. godine, a zatim je obnovu nastavio Herman Bollé. Obnovu kapele sv. Fabijana i Sebastijana, kakvu danas vidimo, izvršili su prije II. svjetskog rata poznati hrvatski umjetnici slikar Jozo Kljaković i kipar Ivan Meštrović. Mnogi tvrde da je ta kapela izvanredna učionica hrvatske povijesti.

Neposredno pred početak II. svjetskoga rata Jozo Kljaković je oslikao kapelu sv. Fabijana i Sebastijana oltarnom slikom Kristovo raspeće s četirima evanđelistima i svetim Fabijanom, Sebastijanom, Florijanom, Rokom, Jurajem i zagrebačkim biskupom bl. Augustinom Kažotićem te vizurom grada Zagreba. Na sjevernom zidu Kljaković je naslikao Pokrštenje Hrvata za kneza Višeslava u kontekstu prvih veza Hrvata s rimskim papom Ivanom IV. Dalmatincem.

Nasuprot toj freski, na južnom zidu, stoji Trijumf slavenskog bogoslužja ili Splitski sabor na kojemu, za vrijeme kralja Tomislava 925. godine, biskup Grgur Ninski brani glagoljicu kao hrvatsko narodno i crkveno pravo. Na dnu kapele, na zapadnom zidu, naslikana je Prisega kralja Zvonimira, koji je na dan svoje krunidbe u crkvi sv. Petra u Solinu, pred legatom pape Grgura VII., obećao papi da će »štititi siromahe, udovice i siročad« i »protiviti se prodaji ljudi« te se »s Božjom pomoći pokazati pravedan u svemu što je pravo«.

Podno Kljakovićeve oltarne slike, u postolju oltara na istočnom zidu nalaze se tri kamena reljefa kipara Ivana Meštrovića: Navještenje ili Blagovijest — Rođenje Marijino — Prikazanje u Hramu.

Nakon restauracije južnog portala crkve sv. Marka, u kapeli je na posebnom postolju izloženo 15 originalnih kipova, prema čijim su se uzorcima izradili zamjenski kipovi koji se sada nalaze na južnom portalu. Osim tih kipova u kapeli su originalni kameni kipovi sv. Kvirina Sisačkoga i sv. Augustina sa zapadnog portala te kip sv. Stjepana kralja s pročelja kapele Sv. Križa na Ilirskom trgu, smješteni u kapelu nakon zadnjih obnova.

Sveti Fabijan, papa i mučenik (papa od 236. do 250.)

Povijesni podaci o životu sv. Fabijana, kao i uopće o mučenicima prvih stoljeća Crkve, veoma su škrti pa zato o njemu malo i znamo. Za biskupa Rimske crkve izabran je godine 236. Stari časoslov spominje da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a to je lijepa crta njegova pontifikata.

Siromasi su već u Djelima apostolskim kao neki povlašteni stalež za koji Crkva ima naročitu brigu. Crkva je to naučila od svoga osnivača Isusa Krista koji uči djela ljubavi prema bližnjemu, osobito onome u potrebi. Časoslov spominje da je sv. Fabijan sedmorici podđakona povjerio dužnost bilježiti djela svetih mučenika, osobito njihove muke i smrt.

I to je bilo važno za prvu Crkvu koja je proživljavala teške dane. Primjeri, vjernost i hrabrost svetih mučenika bili su snažan poticaj za sve kršćane da i oni budu spremni za vjeru žrtvovati sve pa i život. Za vrijeme Decijeva progonstva poginuo je mučeničkom smrću i sv. Fabijan. Kažu da je Decije tada izjavio da bi radije u Rimu vidio takmaca na carskom prijestolju, nego da papi bude izabran nasljednik. Sv. Fabijan je pokopan u Kalistovim katakombama u takozvanoj kapeli papâ, gdje se još i danas može vidjeti njegova fresko slika.

Na tome mjestu čovjek se tako rado moli i zahvaljuje Gospodinu za milost vjere koju svojom krvlju posvjedočiše toliki mučenici. O mučeništvu sv. Fabijana sačuvane su nam dvije poslanice: jedna je slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana, a druga Rimske crkve. I jedna i druga prikazuju nam sv. Fabijana kao mučenika koji daje primjer vjere i jakosti. Pošto je primio vijest o smrti pape Fabijana, sveti Ciprijan uputi rimskim svećenicima i đakonima ovu poslanicu: “Upravo dok su se, predraga braćo, u nas širile neodređene glasine o smrti vrijednoga čovjeka, moga sudruga, te je javno mnijenje tapkalo u neizvjesnosti, primio sam pismo što ste mi ga poslali po podđakonu Kremenciju da me što potpunije izvijestite o njegovu slavnom mučeništvu pa sam se veoma obradovao: ako mu je upravljanje bilo besprijekorno, svršetak mu je još časniji. 

A čestitam vam i na tome što njegovoj uspomeni iskazujete tako istaknutu i čuvenu pažnju te nam dadoste na znanje koliko vam je do slavnog spomena vašeg predstojnika stalo, čime ste i nama stavili pred oči uzor vjere i junaštva. Jer, koliko predstojnikova smrt može pogubno djelovati da mu sljedbenici klonu, toliko je s druge strane od koristi i zdravo kad se biskup čvrstinom vjere iskaže braći uzorom postupanja.”

Čini se pak da, još prije nego je primila tu poslanicu, Rimska crkva bijaše poslala Kartaškoj crkvi dokaz o svojoj vjernosti u vrijeme progonstva: “Crkva stoji čvrsto u vjeri, premda su pojedinci nagnani strahom pali, bilo zato što bijahu ugledne osobe, bilo zato što su ih ljudi uspjeli zastrašiti: oni su se, doduše, od nas odvojili, ali mi ih nismo napustili, nego smo ih bodrili i još ih bodrimo da čine pokoru ne bi li kako mogli dobiti oproštenje od onoga koji ga može dati, i da ne bi, ako ih mi napustimo, postali još gori. 

Vidite, dakle, braćo, da morate i vi tako postupati da bi i oni koji su pali na vaš poticaj ispravili svoje držanje te, budu li opet uhićeni, priznali se vjernima i time popravili prijašnju pogrješku; a i drugo što vam je dužnost i što smo vam pridometnuli, ali oni koji upadnu u tu kušnju obole, ali se pokaju za svoj čin i zažele zajedništvo, svakako im morate izići ususret. A udovice i nevoljnici koji se ne mogu sami uzdržavati kao i zatvorenici i udaljeni od svojih domova moraju imati nekoga koji će biti na pomoć; a i katekumeni, ako obole, ne smiju biti iznevjereni da im se ne iziđe u susret. Pozdravljaju vas braća u okovima i svećenici i sva Crkva, koja i sama s najvećom brigom bdi nad onima što zazivaju ime Gospodnje. Ali i mi za uzvrat molimo da se nas sjećate.”

Sveti Sebastijan, rimski časnik, mučenik ( +288.)

Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin, školovan u Milanu. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. No, godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. događaju se najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, posjećuje kršćane u zatvoru i donosi im hranu.

Zbog toga bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha.

Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti 288. godine i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

Svetog Sebastijana zazivaju bolesnici s ranama, padavice. U prošlosti od kuge i epidemije.

Izvor životopisa svetaca: sveci.net.