„Kažu kol’ko konje voliš, toliko ti duša vrijedi“ – priča o jednom čovjeku, jednom vremenu i jednom mjestu

Iznenadna smrt jednoga velikog hrvatskog sina, a riječ je o prvom zapovjedniku svih snaga u obrani Sunje, umirovljenom brigadiru Žarku Peši, zvanom Leopard, prigoda je da se u znak pijeteta i zahvalnosti kaže nekoliko rečenica o njemu i njegovu životu, ali i o Sunji – malom, ali herojskom mjestu na razmeđu Posavine i Banovine. Mjestu s bogatom poviješću koje, uz onu davnu, o kojoj postoji relativno malo pisanih tragova, više od 320 godina pamti ponovno trajno naseljavanje nakon osmanlijskih osvajanja. To je mjesto do Domovinskog rata uglavnom bilo poznato kao željezničko prometno čvorište, a u Domovinskom ratu postaje simbol nesalomive obrane i junaštva.

Ovih je dana iznenadna smrt Žarka Peše u bolu i tuzi ujedinila njegovu rodnu Imotsku krajinu i jednako tako njegovu Sunju i sunjsku Posavinu. Imotska krajina i Sunja, kako to i dolikuje heroju, dostojanstvo su se od njega oprostile i ispratile ga na vječni počinak.

Vrijeme od prvog susreta sa Žarkom početkom rujna 1991. u Sunji obilježilo je iskreno prijateljstvo s čovjekom kojega pamtim po tome da je uvijek bio spreman za izazov i avanturu, a istovremeno i bez zadrške spreman pomoći svakom ljudskom biću, ali i životinjama. Posebno je volio konje.

Načelnik stožera 2. gardijske brigade Gromovi Mile Krišto, prvi zapovjednih sunjskih snaga Žarko Peša i glumac Sven Lasta

Pamtim ga kao čovjeka s nepogrešivim i istančanim osjećajem za istinu i pravdu, iskrena i vedra duha, čovjeka koji je volio život i sve što ga životom čini, ali nikada, ni po cijenu vlastitog života, nije kalkulirao.

Uvijek na pravoj strani

Žarko Peša naprosto je bio čovjek stvoren za veliko vrijeme čije tijelo, čini mi se, nikada nije napustio duh radoznala i zaigrana dječaka ponosne, slavnom buntovničkom tradicijom bogate Imotske krajine. Čovjek koji je svojim riječima i djelima obogatio i živote svakoga tko ga poznavao.Peša je imao poseban odnos s poznatim hrvatskim dramskim umjetnikom Svenom Lastom, koji je sudjelovao u obrani Sunje. Uživao je u Svenovim sporim riječima i dugim razgovorima, a posebno u Svenovom, pomalo britanskom smislu za humor. Žarko se prema Svenu odnosio s oosebnim poštovanjem i zaštitnički, ali se, premda mu to zbog Svenove pronicljivosti nije uvijek uspijevalo, trudio da to Sven ne primijeti.

Žarko Peša rođen je u Vinjanima Donjim, kraj Imotskog, 11. listopada 1958, od oca Ivana i majke Luce. Osnovnu školu završio je u Imotskom, a srednjoškolsko obrazovanje u Policijskoj školi u Zagrebu. Tijekom života Žarko Peša uvijek je znao odabrati pravu stranu. U obrambeni i oslobodilački Domovinski rat uključio se 30. svibnja 1990. u sastavu Hrvatske policije, s kojom započinje njegov ratni put.

U Sunju je Žarko Peša s jedinicom pričuvne policije iz Zagreba prvi put došao 29. kolovoza 1991, gdje ubrzo postaje zapovjednik svih snaga u obrani Sunje. U Sunji ostaje do kraja rujna, kada zapovijedanje od njega preuzima pokojni general Slobodan Praljak. Njegov drugi dolazak u Sunju bio je početkom ožujka 1992, gdje 14. travnja iste godine postaje zapovjednikom 165. brigade HV Sunja. U ljeto 1992. profesionalni ga put iz Sunje vodi na nove dužnosti, no tijekom oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja on se ponovo vraća u svoju Sunju, gdje na čelu snaga na sunjskom smjeru izbija na hrvatsku državnu granicu, prvo u Hrvatskoj Kostajnici, a zatim u Dvoru. Tim je činom Žarko Peša ispunio svoje davno obećanje da će kad-tad, preko hrastovačke trafostanice, doći u Hrvatsku Kostajnicu. Predvodeći pobjedonosni hod hrvatske vojske i policije iz Sunje do slobode, sve do konačnog oslobođenja privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske, ostvaruje svoj san, ali i snove cijeloga hrvatskog naroda.

Neispričana priča o Sunji

Premda je Žarko Peša zbog drugih zadaća u nekoliko navrata odlazio i vraćao se u Sunju, danas se čini da je on nikada nije ni napustio. Svih ovih godina ostao je Leopard zauvijek u svojoj Sunji i Sunja u njemu. Kao rana koja ne zacjeljuje, kao ljubav koja se ne zaboravlja.

Žarko Peša (Imotski, 11. X. 1958–Vis, 22. VIII. 2020) nakon operacije Oluja

Sunja i njezini branitelji – ta dokraja neispričana priča nedvojbeno zaslužuje mnogo više sjećanja i pozornosti od nekoliko minuta godišnje u Kalendaru Hrvatske televizije, svakog 27. srpnja. Tog sudbonosnog 27. srpnja 1991. u jutarnjim satima pobunjeni Srbi uz pomoć tzv. JNA iz okolnih sela minobacačima i topništvom napali su Sunju, u tom trenutku branjenu samo od malobrojnih policajaca Policijske postaje Sunja, naoružanih tek lakim naoružanjem. Toga je dana, uz zlokoban zvuk vatrogasne sirene, za mještanke i mještane Sunje počeo surovi i krvavi četverogodišnji rat, a za još nedovoljno istraženu noviju hrvatsku povijest bio je to početak stvaranja fenomena obrane Sunje.

Pod tim smatram uspješnu obranu prostora na desnoj obali rijeke Save, s prednjom crtom od Graduse Posavske, preko Grede Sunjske, Sunje, Krivaja, Žremena, Bistraća, sve do Bobovca, sa zaleđem na lijevoj obali rijeke Save od Preloščice do Trebeža.

Uz malobrojne policijske snage, tog 27. srpnja 1991, za prvi organizirani otpor bilo je spremno i sedamdesetak mještana Sunje i okolnih sela, dragovoljaca iz sastava 3. satnije 57. samostalnog bataljuna. No Sunja i Sunjani nisu dugo ostavljeni sami. S dolaskom satnije pripadnika 2. A-brigade ZNG-a i policijskih snaga iz Zagreba započinje sustavna organizacija obrane Sunje i narastanje jedinstvenih snaga uključenih u njezinu obranu.

Uza sve one koji su sudjelovali u obrani Sunje treba posebno spomenuti da su se ubrzo nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, u jesen 1991. u obranu Sunje organizirano uključili i stanovnici tih prostora. To je stvorilo neraskidivu vezu Sunje i sinova i kćeri Hrvatskog Pounja koja, unatoč povratku u njihove domove nakon Oluje, traje i danas.

Mimo i usprkos svakoj vojničkoj logici, uz Sunju je uspješno branjen i obranjen prostor na desnoj obali Save, koji je više od trideset metara nadmorske visine ispod pozicija napadača. Taj ravničarski mostobran u poluokruženju obranile su malobrojnije i slabije naoružane snage, sa samo jednim pravcem opskrbe preko riječnih skela na rijeci Savi. Sunjski je mostobran, nakon pada Bosanskog Broda u BiH početkom listopada 1992, ostao jedini slobodni prostor na desnoj obali rijeke Save, sve do Orašja.

Uspješna obrana Sunje i Komareva poremetila je planove velikosrpske politike za zaokruženje zapadnih granica okupiranog područja na rijekama Savi i Kupi, a strategijsko značenje uspješne obrane Sunje do potpunog je značaja došlo u oslobodilačkoj operaciji Oluja, kada sunjski mostobran postaje ishodište za uvođenje snaga Hrvatske vojske na smjeru Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.

Na tom pobjedonosnom putu, od nikad pokorene Sunje do slobode, u razdoblju od 1991. do 1995, svoje živote dalo je više od osamdeset hrvatskih policajaca i vojnika, a njih više od 150 je ranjeno.

Neosvojiv bedem i trajni simbol hrabrosti

Danas, s vremenskim odmakom, uvjeren sam da je za stvaranje fenomena obrane Sunje presudno bilo nekoliko činjenica koje treba posebno istaknuti. To su pravovremeno, masovno i organizirano uključivanje domaćeg stanovništva sunjske Posavine i ostalih u obranu, zatim organizacija jedinstvenog sustava zapovijedanja svim elementima obrane uz utvrđivanje položaja i izgradnju obrambenih fortifikacija, no najvažniji čimbenik jest ostanak, odnosno povratak velikog dijela članova obitelji branitelja u njihove obiteljske domove i na kraju neslomljiva odlučnost svih branitelja Sunje da se unatoč svemu taj prostor brani i obrani. Time je Sunja pretvorena u neosvojiv bedem i postala trajni simbol hrabrosti i zajedništva mjesnoga stanovništva i njegovih branitelja.

Da devedesetih godina nije bilo ljudi poput Žarka Peše, sigurno danas ne bi bilo ni ovakve Hrvatske. Žarko Peša je, kao i mnogi, pripadao velikoj generaciji sinova i kćeri hrvatskog naroda, koji su u danim povijesnim okolnostima svojom voljom izabrali časnu i tešku dužnost stvaranja, obrane i oslobađanja demokratske i neovisne Republike Hrvatske. Ta je činjenica trajno obilježila živote svih, a posebno te generacije, ali je zasigurno ostavila tragove u njihovim dušama i tijelima. Svakodnevno svjedočimo da je, nažalost, sve više onih kojima s lijesova svijamo časne hrvatske zastave koje s ponosom i tugom predajemo obiteljima, dok se istovremeno rađa sve manje onih čije bi ruke te stjegove trebale nositi u budućnosti.

Rat je odavno završen, no pred Hrvatskom i svim njezinim građanima danas stoje novi i drukčiji izazovi. Pravo na slobodu i neovisnost izboreno je uz goleme žrtve u Domovinskom ratu, no borba za bolji život neprekidno traje. Svi kojima je Hrvatska na srcu pozvani su da nesebično daju doprinos daljoj izgradnji puta prosperiteta i stvaranja boljeg mjesta za život u svakom kutku Lijepe naše. Sve žrtve za demokratsku i europsku Hrvatsku, slobodnu zemlju s istim pravima i mogućnostima za sve, na to nas trajno obvezuju.

Mjesto Sunja to posebno zaslužuje zbog bogate i surove graničarske i ratničke povijesti, zbog njezine uloge i doprinosa u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, zbog njezine sadašnjosti i svih onih koji danas u njoj žive.