Krešimir Nemec: Pohvala osječkom Nutarnjem gradu

Mnoštvo se sretnih okolnosti moralo poklopiti da bi nastala jedna ovakva knjiga. Potreban je bio, prvo, entuzijazam autora, i to veliki entuzijazam, gotovo na granici opčinjenosti, da se uopće krene u takav zamašan projekt: knjiga ima 800 stranica. Drugo, trebala je strpljivost, dugotrajan rad, rudarski posao u traženju i prekopavanju po starim požutjelim papirima u kojima su utisnuti tragovi vremena. I sve to danas, kad se imperativno traže brza rješenja i instant-odgovori za svaki komplicirani problem, po mogućnosti iz Wikipedije i da ne bude veće duljine od poruke na Twitteru. Kad sam pročitao knjigu Zvijezda baruna Beckersa, pao mi je na pamet Šenoin predgovor Zlatarovu zlatu u kojem on piše: „Stao sam slagati listine, čitat i čitat do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam, da izkopam ruševine staroga Zagreba“. Sve je te operacije morao raditi i Milovan Tatarin, samo bi umjesto „staroga Zagreba“ trebalo stajati „staroga Osijeka“, odnosno „Nutarnjega grada“ ili „Tvrđe“. I treća, možda i najvažnija okolnost koja je generirala ovu knjigu: bio je potreban veliki maštar, zaljubljenik u povijest, koji će svim tim arhivskim izvorima, korespondenciji, protokolima, kronikama, statističkim podacima, zemljišnim knjigama ili suhim administrativnim zapisima (uglavnom na njemačkom i latinskom jeziku) udahnuti dublji smisao, koji će umrlima podariti umjetnički život, a svim brojnim neodživljenim životima – djeci, mladim vojnicima, majkama koje su umrle pri porodu – dati još jednu šansu da se ostvare makar ovdje, u knjizi, gdje su postali likovi. Fikcionalni, dakako, ali zbog toga vječni.

Trebalo je, drugim riječima, sav taj nepregledan, vrlo heterogen materijal sustavno, metodički disciplinirano sklopiti u relevantnu i smislenu cjelinu, štoviše u estetski dojmljiv artefakt. Kad kažem „sklopiti“, onda prizivam rad urara jer narativni mehanizam, tj. dobro sastavljena priča, nalikuje satnom mehanizmu. Pripovjedač, baš kao i urar, treba sve kotačiće povaditi, rastvoriti, a potom ih ponovno sastaviti, i to tako da mu pritom ne pretekne dijelova. U Tatarinovu narativnom mehanizmu baš sve je na svome mjestu. A da je to tako, zaslužna je osnovna ideja iz koje je proizišla i kompozicija. Kako bi izbjegao moguću disperziju, koja je realno prijetila zbog (pre)obilja materijala, Tatarin je osječkom Nutarnjem gradu namijenio dvostruku ulogu: on je, da tako kažemo, „glavni lik“ u priči, ali ujedno i predmetni simbol, integrativna fiksna točka, stup kompozicije oko koje se onda vežu pojedinačne ljudske sudbine. Stavljanje grada u kompozicijski centar omogućuje pripovjedaču komentiranje stvarnih historijskih događaja u dugom vremenskom rasponu, ali i njihovo suočavanje s kratkotrajnošću i tragičnošću ljudskih egzistencija. Jer, ističe pripovjedač u predgovoru, „za sebe sam izmaštao grad i nastanio ga ljudima koji po njemu hodaju kao sjene“.

Zaigrani erudit

Prebirući po našoj književnoj i historiografskoj tradiciji nisam se mogao prisjetiti djela usporediva s Tatarinovom knjigom. Nije ni čudo jer tu je knjigu žanrovski teško definirati. Što je zapravo Zvijezda baruna Beckersa?  Historiografsko djelo, roman, miks fikcije i fakcije, kao u djelima novog historizma, ili primjer mikropovijesti u kojoj se autor umjesto teleskopom služio povećalom? Monumentalna Zvijezda baruna Beckersa sve je to pomalo jer autor, koji se u ovoj knjizi predstavlja i kao veliki čitač, erudit, upućen u brojne discipline, koristi slobodno različita beletristička i diskurzivna iskustva. Koristi, posve opušteno, mjestimice upravo zaigrano, sve ono što mu zatreba u rekonstrukciji svakidašnjega života u osječkom Nutarnjem gradu krajem 17. i tijekom 18. stoljeća.

Čovjek može godinama prolaziti ulicama i trgovima svoga grada, promatrati kuće, dvorce i perivoje, a da se pritom baš nikada ne zapita: tko je sve to sagradio, tko je prije mene prolazio ovim ulicama, tko su bili nekada stanovnici velike vlastelinske palače kojoj se divimo svaki dan. To je točka nulte znatiželje – ravnodušnost – pa iz nje i ne može proizići ništa zanimljivo. No u pjesmi Pitanja jednog radničkog čitatelja (Fragen eines lesendes Arbeiters) Bertolta Brechta lirski subjekt, obični radnik, pita se već u prvom stihu: „Tko je sagradio Tebu sa sedam vrata?“ Slično inicijalno pitanje pokrenulo je i Tatarinova pripovjedača, zaljubljenika u osječke vedute: Tko je bio graditelj lijepe Tvrđe, monumentalne urbane strukture u obliku nepravilne zvijezde nekada ozidane bedemima, bastionima, kontregardima, u koju se ulazilo kroz četvora vrata? Iz toga prvog pitanja, zapravo nukleusa knjige, rodili su se novi upitnici: tko su bili stanovnici Tvrđe, kako su živjeli i umirali, gdje su se sahranjivali, što su jeli i pili, kako su se zabavljali, a kako branili od boleština i potencijalnih neprijatelja. Zato svako poglavlje ove knjige počinje upravo pitanjem kako: Kako je Mathias Vogl kovao utvrdu u obliku ptice raširenih krila; Kako je Johann Stephan barun Beckers izgradio tvrđavu; Kako je kroz Vodena vrata prošla žena nezapamćenog imena, a prokletih ruku; Kako je fra Šimun podigao drveni križ pokraj Sulejmanove džamije; Kako se Anton Weber brinuo za gradski sat… Ukupno je 38 takvih poglavlja koja počinju pitanjem kako, a svako od njih nosi sa sobom jednu ili više priča, često prekidanih esejističkim digresijama.

Spomenici malim ljudima

Tko su akteri u Tatarinovim pričama? Ima tu i velikih povijesnih igrača, poput cara Josipa II, koji je čak pet puta pohodio Tvrđu, Eugena Savojskog ili bana Jelačića. Našlo se tu i pokoje poznato ime iz svijeta umjetnosti, poput Relkovića, Katančića, pa i sama graditelja, baruna Beckersa. Ipak, većinom su važnije uloge dodijeljene malim, običnim, nepoznatim ljudima, „slabim subjektima povijesti“, kako se to danas voli reći. Podatke o njima Tatarin je pronalazio u arhivima, u franjevačkim i isusovačkim kronikama, u knjigama rođenih, krštenih, ali najviše umrlih. Liber defunctorum izdašan je izvor za likove ove knjige i na mahove mi se činilo kao da imam pred sobom Enciklopediju mrtvih. Zabilježeno je na stranicama ove knjige, uporno i pedantno, doslovno tisuće imena iz matice umrlih. Uz njih stoje datumi, uzroci smrti, mjesto ukopa. Je li sve to bilo potrebno; guši li to prohodnost u čitanju?

Bez obzira na svu težinu tadašnjega života, kultura osječke svakodnevice bila je na zavidnoj razini. Upravo Tatarinu možemo zahvaliti što nam je tu svakodnevicu približio tako živo, plastično, stilski skladno, podarivši umjetnički život svim brojnim neodživljenim životima – djeci, mladim vojnicima, majkama koje su umrle pri porodu

Upravo na tim mjestima otkriva se autorova intencija: sve mu je važno jer je sve povezano, a sve što je otkriveno, treba biti i zabilježeno. Ovo je knjiga o jednom gradu i o njegovim žiteljima. Nutarnji grad za Tatarina postaje lieux de memoire, mjesto pamćenja/sjećanja u smislu kako je taj koncept definirao francuski historiograf Pierre Nora. Prošlost je tu da se arhivira, a mjesta sjećanja rezultat su paničnoga nastojanja da iz prošlosti, koja stalno „ubrzava“, ipak nešto uspijemo spasiti. I osječka Tvrđa je, dvadesetih godina 20. stoljeća nerazumnim odlukama dobrim dijelom porušena, razgrađena, razgolićena. Ali u punom sjaju živi u ovoj knjizi.

U Tatarinovoj „arhivi sjećanja“ Nutarnji grad predstavljen je kao mikrokozmos, svijet u malom. Stari literarni topos theatrum mundi oživio je na stranicama njegove knjige. I baš zato nije smjelo biti izostavljeno ni jedno ime. Nema predstave bez glumaca, ali ni bez statista. U uvodnom poglavlju Ulazak u Nutarnji grad pripovjedač nas poziva da se ukrcamo u mali cepelin, da lagano plovimo iznad grada i divimo se njegovoj arhitekturi. A onda se cepelin spušta na glavni trg, danas Trg svetoga Trojstva, gdje su se sa svih strana, ali i iz različitih vremena, okupili svi važniji akteri knjige, „nasmijani i vječni, jer u priči takvi mogu i moraju biti“. Impresivna scena šarenoga mnoštva: tu je graditelj Tvrđe barun Johann Stephan Beckers i njegova kći Maria Anna, udana Petrásch, upravo ona koja je dala podići impresivni kužni pil (Zavjetni stup Svetog Trojstva), tu je i inženjer Johann Friedrich Heyse, gradski urar Anton Weber, kovač Mathias Vogl, sudac Vesentin, orguljaš Tremelli, župnik Antun Josip Turković, kuhač kave Perzijanac Johann Manuck, tiskar Martin Divalt, glumac Josip Novak… Među njima je i Gregor Tatarin, možda piščev daleki predak, o kojem se na temelju oskudnih podataka ipak dala sastaviti zanimljiva priča.

Sve su to, kako kaže pripovjedač, njegovi „privatni junaci“ i svi oni sudjeluju u predstavi izmaštanoga, gotovo mitskog grada. Jer tamo gdje je zašutio dokument počela je pisati imaginacija. Rad mašte uvijek je u stanju rašivene dijelove sastaviti u cjelinu. Ne nosi knjiga slučajno podnaslov Sentimentalna povijest Nutarnjega grada. Tatarinov pripovjedač je sve samo ne hladan, ravnodušan i impersonalan; za njega ne vrijedi Flaubertov „princip impassibilité“. Naprotiv, ima u ovoj rekonstrukciji mrtve prošlosti mnogo romantike i melankolije, a u odnosu prema likovima razumijevanja i empatije. Mnoštvo je ovdje prerano umrle djece, tužno prekinutih sudbina. Opasnosti su prijetile sa svih strana; ljudski život nije tada imao visoku cijenu. I sâm barun Johann Stephan barun Beckers, graditelj veličanstvene utvrde, nije dočekao dovršenje svoga djela. Legenda kaže da mu je tijelo uzidano u tvrđavske bedeme.

Društveni život Tvrđe

Treba obratiti pozornost i na način slaganja priča u Tatarinovoj knjizi. Prvo poglavlje nosi naslov Plan grada i ono je svojevrsna naznaka narativnoga postupka. Čini se kao da pripovjedač doista ima pred sobom plan grada i da nastoji, poput znatiželjna šetača, pomno slijediti ritam ulica i prostornu organizaciju grada. Svako poglavlje stoga nosi naslov po nekom poznatom gradskom objektu (npr. Vodena vrata, Franjevački samostan, Gradska vijećnica, Glavna straža, Generalat…), a onda se uz njega vežu narativi puni minucioznih opisa i fascinantnih podataka o rodoslovnim stablima, vjenčanjima, kumstvima, sudskim sporovima, oporukama, kulturnim praksama.

Kao svaki uređeni grad u Habsburškom Carstvu, i Tvrđa je imala sve što je potrebno za zadovoljenje svih potreba multietničkog stanovništva. Budući da je to bila na prvom mjestu vojna utvrda, bili su tu vojni objekti, krčme i svratišta. Ali igrale su se u Nutarnjem gradu i kazališne predstave, Johann Klinger došao je „iz Bohemije“ uvezivati knjige, tipograf Ivan Martin Divalt otvorio je tiskaru, a odnekud je, iz tadašnje Perzije, došao čovjek, kojega je lokalni zapisničar nazvao Johann Manuck, i otvorio Caffesiederei, prvu točionicu kave. Bez obzira na svu težinu tadašnjega života, kultura svakodnevice bila je na zavidnoj razini. Upravo Tatarinu možemo zahvaliti što nam je tu svakodnevicu približio tako živo, plastično, stilski skladno.

Knjiga se temelji na dvostrukom postupku. Ricoeur bi to nazvao fikcionaliziranje historije i historizacija fikcije. Jer povijest je priča, a priča je povijest. To je ono što povezuje književnost i historiografiju. Res gesta i res ficta našli su se ovdje doista u sretnoj sintezi. Stoga mogu sa zadovoljstvom zaključiti: Tatarinova Zvijezda baruna Beckersa ima jak, postojan sjaj.