Lovro Gavran: Albanija i Kosovo: Radosni u službi Bogu i narodu

Kad iz Bosne pogledamo na Kosovo i Albaniju, vidimo da smo zemljopisno vrlo blizu, ali smo duhovno jako daleko jedni od drugih. Jedva da se malo poznajemo. Jedan od razloga za to zasigurno je i nama vrlo težak albanski jezik, ali možda još i više naša orijentiranost prema Zapadu i manjak interesa za te krajeve.

Ustvari smo u mnogo čemu vrlo slični jedni drugima s obzirom na vjeru i kulturu, ali i na povijesne nedaće, koje smo jednako doživljavali i mi i oni, kako pod turskim jarmom, tako i u vrijeme komunističke diktature.

Albanci spadaju među najstarije kršćanske narode. Sv. Pavao piše Rimljanima kako je od Jeruzalema, pa uokolo sve do Ilirika, pronio Evanđelje Kristovo (usp. Rim 15, 19). A što se tiče Franjevačkog reda, njega je u Albaniji osobno zasadio sam sveti Franjo 1220. godine, na povratku iz Svete Zemlje. U Lezhu je već 1240. godine sagrađena najstarija albanska franjevačka crkva Marijina navještenja, koja postoji i danas. Marijinu navještenju je posvećena i Albanska franjevačka provincija, koja je – nekoć zbog turskog terora, a potom zbog komunističkih progona – ostajala s vrlo malim brojem fratara i svođena na status kustodije.

Albanski franjevci i danas drže najveće svetište sv. Ante Padovanskog na Balkanu, ono u Laçu. Druga balkanska svetišta sv. Ante: ono u Đakovici, u Sarajevu i u Beogradu – ni izdaleka ne privlače toliki broj hodočasnika kao ono u Laçu, unatoč dugogodišnjoj zabrani svih vjerskih aktivnosti u vrijeme režima Envera Hodže. U to svetište jednako hodočaste katolici, pravoslavci i muslimani.

Franjevaci i njihov rad

Albanska franjevačka provincija je imala i vrlo velikih, slavnih, svjetski poznatih duhovnih gorostasa, kao što su najveći albanski pjesnik, fra Gjergj Fishta i prvi albanski arheolog, fra Shtjefën Gjeçovi, rodom iz Janjeva. Pored Albanije, franjevci su djelovali i po cijelom Kosovu, a i danas imaju svoj samostan u Đakovici, skupa sa Svetištem sv. Ante Padovanskog, koje je osnovano još 1882. godine. Župu su fratri preuzeli za stalno tek 1958. godine, a do tada ju je opsluživao dijecezanski kler.

Đakovica je najveća župa na Kosovu, koja se bila skoro ugasila u vrijeme teških turskih progona nakon Bečkog rata, ali je obnovljena 1851. godine. Nakon Prvog svjetskog rata od Đakovice su odvojene još tri nove župe. Danas općina Đakovica ima šest župa.

Kad su fratri preuzeli župu, imala je oko 3300 vjernika, ali je broj stalno i dosta brzo rastao, tako da ih je 1963. bilo 3890, 1974. bilo ih je već 5440 (plus oko 500 u inozemstvu!), 1982. bilo ih je 7789, a 1991. ukupno 9208. Pred sam rat 1999. imali smo čak i preko 12 000 vjernika (računajući i one u inozemstvu). No, gospodarska kriza i ratne neprilike poticale su iseljavanje stanovništva, ali ni nakon političkog osamostaljenja Kosova, situacija se u tom pogledu nije poboljšala. Naprotiv! Većina radno sposobnih mladih ljudi odlazi u inozemstvo, prije svega u Švicarsku. Uz to opada i natalitet, tako da naša župa danas ima svega 1119 nastanjenih kuća, s 5792 vjernika, a i druge župe više vjernika imaju u inozemstvu nego u domovini.

Uza sve to posla imamo na pretek. Na župnom vjeronauku (u Đakovici i sedam filijala) imamo 734 djece iz devetogodišnje osnovne škole, a prije samo osam godina bilo ih je čak 1402. Uz to, hvala Bogu, fratri su posljednjih godina uspjeli ne samo obnoviti Svetište sv. Ante i sagraditi novu, veliku, prekrasnu župnu crkvu sv. Petra i Pavla, nego su sagradili i osam filijalnih crkava, pa su tako olakšali posao i sebi i vjernicima.

Narod duhovnih velikana

Albanci su poznati kao ponosan junački narod, koji je dao velik doprinos obrani kršćanstva u Europi – prije svega zalaganjem svog velikog junaka i vojskovođe, Gjergja Kastriotija Skenderbega (1405. – 1468.). Ali to je i duhovno velik narod. Netko je lijepo rekao da ne može biti malen narod koji je rodio tako veliku osobu kao što je Majka Terezija. To je o njoj rečeno dok je ona još bila živa – i to je istina! Papa Franjo je Albanku svjetskoga glasa, sv. Majku Tereziju (1910. – 1997.), ponos svoga naroda i Katoličke Crkve, proglasio svetom 4. rujna 2016. godine.

Samo dva mjeseca nakon toga, 5. studenog, u skadarskoj katedrali je proglašeno blaženim 38 albanskih mučenika: blaženi mons. Vinčenc Prennushi, drački nadbiskup, franjevac, i 37 drugova. Među njima je osam fratara. Četiri mučenika su rodom s Kosova. Dvojica su Talijani, dvojica Nijemci, dvojica imaju i hrvatskih korijena (oni iz Janjeva i Letnice). Svi ostali su Albanci iz Albanije: biskupi, svećenici, sjemeništarci i laici. Čak i jedna postulantica časnih sestara stigmatinki. To je velika čast za albanski narod, a sigurno i velika duhovna pomoć za njegov rast i razvoj u budućnosti.

Zemlja misija

Jedna nemala boljka Crkve u albanskom narodu jest nedostatak domaćih svećenika. Hvala Bogu, Kosovo ih danas ima dovoljno, ali u Albaniji ih je premalo – a katolika Albanija ima oko 400 000 (otprilike koliko i Bosna i Hercegovina skupa), pa im je potreban velik broj svećenika i časnih sestara. Nakon povratka slobode vjere (1990.), dosta je misionara i misionarki došlo u Albaniju i formiran je lijep broj domaćih svećenika i časnih sestara, ali to još ni približno nije dovoljno. Zato im je i danas potrebna pomoć izvana.

I naša Provincija, Bosna Srebrena, pomaže koliko može. Još 1991. u Đakovici su ostala samo trojica fratara, a trojica su otišla u pomoć Albaniji. I danas je slično: u Đakovici imamo četvoricu fratara: gvardijan je fra Ndue Kajtazi, a zamjenik mu je fra Anton Nua. Pomažu im još fra Ambroz Ukaj i fra Lovro Gavran.

Isto toliko članova naše Provincije djeluje i u Albaniji. Na prvom mjestu fra Hil Kabashi, biskup, član naše Provincije, Apostolski Administrator cijele Južne Albanije (u Vlori). Zatim fra Marko Ešegović, meštar albanskih novaka u Lezhu, koji je sedam godina vršio istu službu i u našoj Provinciji na Gorici u Livnu. S njim je i fra Ilija Kovačević, koji je kao mladi svećenik punih 26 godina djelovao u Đakovici. Konačno smo poslali u Albaniju i jednog mladog fratra Albanca, fra Aleksandra Tanushija, koji je odmah postao gvardijan samostana i župnik velike župe u Bajzi, blizu Skadra.

Na taj način se ispomažemo koliko možemo, a – hvala Bogu – i plodova ima. Ne samo da raste vjera u narodu, nego se rađaju i nova sveta duhovna zvanja. Imamo jednog Albanca, studenta četvrte godine teologije, na našoj Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. I u Albaniji imamo dvojicu mladića s Kosova: jedan je u novicijatu, a drugi na drugoj godini teologije.

Značajna je i naša pastoralna suradnja s časnim sestrama. U Đakovici imamo tri kuće časnih sestara. Jedna je zajednica Milosrdnih sestara sv. Križa uz samostan i župu, a druga iste družbe uz bolnicu – ali i one sudjeluju u pastoralu. Treća je zajednica sestara Franjevki od Bezgrešnog Začeća, koje u Đakovici imaju svoj dječji vrtić. Sestre lijepo surađuju s fratrima i dobro rade kako s djecom i mladima, tako i sa starim i bolesnim, pa ih je Bog blagoslovio i redovničkim zvanjima. Uvijek se nađe poneka djevojka koja želi postati časna sestra, tako da Albanci i Albanke malo po malo preuzimaju na se brigu za Crkvu u svom narodu.

Dao Bog da taj procvat ide neprekidno uzlaznom putanjom, sve dalje i dalje, do ostvarenja punine spasenja ne samo za ovaj narod, nego i za cijeli svijet!