Marko Karamatić: Otimači tuđega blaga

Velikosrpska ideologija

Povod ovome napisu jest nedavna informacija o udžbeniku gramatike skupine autora pod naslovom „S reči na dela” za učenike osmih razreda u Srbiji. U njemu stoji da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupni južnoslavenskih jezika, „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski”. Na djelu je, dakle, nijekanje hrvatskoga i još nekih nekih jezika! U duhu velikosrpske ideologije!

Temelje te ideologije udarili su sredinom 19. stoljeća srpski političar Ilija Garašanin (1812–1874) i jezikoslovac i folklorist Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864). Garašanin ju je sažeo u dokumentu „Načertanije” (Nacrt) 1844. godine. Po njemu Srbija se „ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju”. U tom smislu neće biti teško ostvariti „veći upliv” na „Bošnjake istočnog veroispovedanja”, tj. na pravoslavce, smatra Garašanin. „Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Velikosrpsku ideju jezgrovito je formulirao Vuk Stefanović Karadžić 1849. godine: „Srbi svi i svuda”. Pri tom je mislio na Srbe triju zakona (rimskoga, turskoga i grčkoga), tj. katolici, muslimani i pravoslavci. Negira postojanje Hrvata jer su oni ustvari Srbi „rimskoga zakona”, tj. katoličke vjere. Oslovljava ih regionalno: „Dubrovčani”, „Slavonci”, „Dalmatinci” i sl. S vremenom će se oni, piše, naviknuti da prihvate srpsko ime, „jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena”.

Velikosrpski projekt Hrvati su najgrublje osjetili u diktaturi prve Jugoslavije! Završetkom Prvoga svjetskoga rata (1918) raspala se Austro-Ugarska, a vodeći hrvatski političari s njom više nisu željeli u zajedničku državnu zajednicu. Požurili su da se ujedine sa Srbijom. Stjepan Radić, tada najugledniji hrvatski političar, tražio je da se prethodno utvrde modaliteti funkcioniranja nove zajednice i definira položaj Hrvata u njoj kako bi se izbjegla srpska hegemonija. Zbog toga je u svom govoru (24. 11. 1918) uzviknuo: „Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!” Nisu ga poslušali! Krenuli su bez ikakva plana. Hrvati su uletjeli, kako kaže njemački povjesničar Golo Mann, u „željeznu diktaturu” kakvu u Habsburškoj Monarhiji nisu mogli ni zamisliti. Među ostalim, dokinut je Hrvatski sabor koji je stoljećima bio simbol hrvatske državnosti. Dalje je sve poznato!

Nakon Garašaninova i Karadžićeva programa uslijedio je važan dokument velikosrpskoga projekta „Homogena Srbija” Stevana Moljevića (1941). Autor je u njemu do u pojedinosti razradio srpski ekspanzionistički program, a preuzeo ga je četnički pokret. Autor smatra greškom „što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije” i ona se, kaže, mora ispraviti „danas ili nikad”. Crtanje granica uključivalo je i „etničko čišćenje” nesrpskoga stanovništva, a zapadna granična crta bila bi, po zamisli Vuka Karadžića, granica štokavskoga narječja: Virovitica, Karlovac, Karlobag.

Najvažniji dokument velikosrpskoga projekta novijega vremena jest „Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (1986). U njemu je razrađen ratni osvajački program temeljen na okupljanju svih Srba. Srpski je narod u Hrvatskoj, stoji u Memorandumu, „izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici”, među ostalim, i nametanjem „službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog)”. Memorandum stvara atmosferu o nacionalnoj ugroženosti kakva nikada do tada nije bila: „Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas.” Ove teze pune agresivnoga naboja ustvari su bile poziv na rat koji se uskoro i dogodio!

Imajući u vidu ogromnu ratnu tehniku u svom posjedu, za srpske vođe ukazala se povijesna prilika da konačno ostvare dugi san o stvaranju velike Srbije. Iza te ideje stajali su akademici SANU-a kao generatori osvajačkoga rata i velika potpora političkoj kasti i njezinoj agresivnoj politici (1991). Soldateska neviđene oružane moći krenula je topovima na obilježavanje srpskih granica počinivši pritom nebrojene zločine. Ali bez uspjeha, štoviše hrvatska vojska, faktički još u nastajanju, zadala im je najteži poraz u njihovoj povijesti.

Srpska politička i kulturna kasta, opsjednuta tobožnjom ugroženošću, ide dotle da se samoobmanjuju kako im Hrvati prisvajaju njihovu kulturnu baštinu. „Hrvati nemaju svoju kulturu i istoriju. To što oni nazivaju svojim, to je njihovih večitih gazda…” Zbog toga prisvajaju srpske velikane: „Ruđera Boškovića, Marina Držića, Petra Preradovića, Nikolu Teslu, Ivu Andrića, Ivu Vojnovića […]” I mnoga im druga zla uradiše: „Ono što nam učiniše Hrvati, to prevazilazi maštu i najmaštovitijeg horora.” To je poruka iz lista „Pravoslavni misionar” (Beograd, br. 1/1994). Što na to reći? Ništa drugo doli ono kako napisa „otac nacije”, književnik Dobrica Ćosić: „Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”!

Slovo o srpskom jeziku

Četiri godine nakon ove „ekumenske” pravoslavne poruke uslijedilo je još nešto, daleko agresivnije! Naime, na 12. međunarodnom slavističkom kongresu u Krakowu održanom od 27. kolovoza do 2. rujna 1998, srpski sudionici nastupili su s dokumentom „Slovo o srpskom jeziku”, u obliku tiskane brošure na više jezika, s potpisima 12 srpskih filologa i pisaca. Slijedeći svoga učitelja Vuka Karadžića, zanijekali su postojanje hrvatskoga jezika: „Tzv. hrvatski jezik jest zagrebačka inačica srpskoga književnog jezika.” Štokavsko narječje u cijelosti je srpsko i ono obuhvaća „tri vjersko-kulturne zajednice srpskoga naroda”, s tri različita izgovora: „ijekavski ili južni, ekavski ili istočni i ikavski ili zapadni”. Sve što je napisano štokavskim narječjem „do ilirskog pokreta i programiranog pohrvaćivanja katolika” pripada srpskoj književnosti. Nerazdvojni su dijelovi srpske književnosti „slavonska, primorska, dubrovačka, odnosno dalmatinska štokavska književnost”. Nisu zaobišli ni franjevce: „Književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni je dio književnosti srpskoga jezika”. Tako srpski filolozi u „Slovu o srpskom jeziku”. Sve to nakon što je „do zuba” naoružana srpska soldateska izgubila osvajački rat. Nije li to nastavak rata drugim sredstvima!?

Ono što je u Slovu o srpskom jeziku načelno izrečeno, u ediciji „Deset vekova srpske književnosti” uskoro se počelo provoditi u djelo. Prema riječima glavnoga urednika Mire Vuksanovića, oni u toj ediciji od 200 svezaka žele obuhvatiti „sve ono najznačajnije što je stvarano na našem jeziku bilo gde i bilo kad”. Prvo kolo od deset knjiga sadrži: „književne radove Svetog Save, narodnu književnost, poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske… […] Prilikom rada na ediciji poštovano je pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku, na svim njegovim ‘oblicima’ i narečjima, u desetovekovnim vremenima i prostorima. Tako su zastupljeni i dubrovački i bokokotorski pesnici renesanse, baroka i prosvećenosti, njih 50 u izboru Zlate Bojić, kao što će svoje knjige imati Držić i Gundulić” […] (Večernje novosti, Beograd 30. 7. 2010). Spomenuli smo da prisvajaju i književnost bosanskih franjevaca. A počelo je to davno, prije više od jednog stoljeća. Naime, godine 1896. u Beogradu je Đ. Đorđević objavio monografiju o fra Matiji Divkoviću (1563–1631) pod naslovom: „Matija Divković: prilog istoriji srpske književnosti XVII veka”.

U srpskoj kulturnoj povijesti nedostaju europska kulturno-umjetnička razdoblja: renesansa, barok i prosvjetiteljstvo, budući da je Srbija bila više stoljeća pod osmanskom vlašću i izvan dodira s europskim kulturnim tokovima. Prisvajanjem tuđega kulturnoga nasljeđa pokušavaju popuniti te praznine. Ali i više od toga! Uzimajući hrvatske spisatelje u svoj književni korpus, oni i dalje gaje aspiracije na tuđi teritorij, Dubrovnik na primjer, kao i neke druge hrvatske i bosanske dijelove. Nakon vojnih poraza srpska politička kasta ponudila je novu sintagmu: „srpski svet” a to nije ništa drugo doli retorički omekšana mirnodopska verzija velikosrpskoga projekta!