Marko Karamatić: Otimači tuđega blaga

Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije u prošlosti su bile na udaru osvajača sa zapadnih i istočnih strana. Na toj povijesnoj vjetrometini sudarale su se različite civilizacije i kulture, religije i mentaliteti

Izvor: Wikimedia Commons
0
Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije u prošlosti su bile na udaru osvajača sa zapadnih i istočnih strana. Na toj povijesnoj vjetrometini sudarale su se različite civilizacije i kulture, religije i mentaliteti.

Moćni su osvajali tuđe zemlje i nametali svoju religiju i kulturu, otimali materijalno blago, gušili duhovnost, prisvajali kulturna dobra, nametali svoj jezik… Kad veliki silom povijesnih prilika ustuknu, na scenu stupa ekspanzionizam malih. Nevelika srpska kneževina, koja nosi višestoljetni osmanski povijesni biljeg, već gotovo dva stoljeća njeguje imperijalne ambicije s ciljem ostvarenja sna o Velikoj Srbiji. Čini to presizanjem tuđega teritorija, prisvajanjem kulturnoga nasljeđa, nijekanjem nacionalnoga identiteta, jezika i sl.

Velikosrpska ideologija

Povod ovome napisu jest nedavna informacija o udžbeniku gramatike skupine autora pod naslovom „S reči na dela” za učenike osmih razreda u Srbiji. U njemu stoji da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupni južnoslavenskih jezika, „a da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski”. Na djelu je, dakle, nijekanje hrvatskoga i još nekih nekih jezika! U duhu velikosrpske ideologije!

Temelje te ideologije udarili su sredinom 19. stoljeća srpski političar Ilija Garašanin (1812–1874) i jezikoslovac i folklorist Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864). Garašanin ju je sažeo u dokumentu „Načertanije” (Nacrt) 1844. godine. Po njemu Srbija se „ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju”. U tom smislu neće biti teško ostvariti „veći upliv” na „Bošnjake istočnog veroispovedanja”, tj. na pravoslavce, smatra Garašanin. „Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Velikosrpsku ideju jezgrovito je formulirao Vuk Stefanović Karadžić 1849. godine: „Srbi svi i svuda”. Pri tom je mislio na Srbe triju zakona (rimskoga, turskoga i grčkoga), tj. katolici, muslimani i pravoslavci. Negira postojanje Hrvata jer su oni ustvari Srbi „rimskoga zakona”, tj. katoličke vjere. Oslovljava ih regionalno: „Dubrovčani”, „Slavonci”, „Dalmatinci” i sl. S vremenom će se oni, piše, naviknuti da prihvate srpsko ime, „jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena”.

Velikosrpski projekt Hrvati su najgrublje osjetili u diktaturi prve Jugoslavije! Završetkom Prvoga svjetskoga rata (1918) raspala se Austro-Ugarska, a vodeći hrvatski političari s njom više nisu željeli u zajedničku državnu zajednicu. Požurili su da se ujedine sa Srbijom. Stjepan Radić, tada najugledniji hrvatski političar, tražio je da se prethodno utvrde modaliteti funkcioniranja nove zajednice i definira položaj Hrvata u njoj kako bi se izbjegla srpska hegemonija. Zbog toga je u svom govoru (24. 11. 1918) uzviknuo: „Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!” Nisu ga poslušali! Krenuli su bez ikakva plana. Hrvati su uletjeli, kako kaže njemački povjesničar Golo Mann, u „željeznu diktaturu” kakvu u Habsburškoj Monarhiji nisu mogli ni zamisliti. Među ostalim, dokinut je Hrvatski sabor koji je stoljećima bio simbol hrvatske državnosti. Dalje je sve poznato!

Nakon Garašaninova i Karadžićeva programa uslijedio je važan dokument velikosrpskoga projekta „Homogena Srbija” Stevana Moljevića (1941). Autor je u njemu do u pojedinosti razradio srpski ekspanzionistički program, a preuzeo ga je četnički pokret. Autor smatra greškom „što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije” i ona se, kaže, mora ispraviti „danas ili nikad”. Crtanje granica uključivalo je i „etničko čišćenje” nesrpskoga stanovništva, a zapadna granična crta bila bi, po zamisli Vuka Karadžića, granica štokavskoga narječja: Virovitica, Karlovac, Karlobag.

Najvažniji dokument velikosrpskoga projekta novijega vremena jest „Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (1986). U njemu je razrađen ratni osvajački program temeljen na okupljanju svih Srba. Srpski je narod u Hrvatskoj, stoji u Memorandumu, „izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici”, među ostalim, i nametanjem „službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog)”. Memorandum stvara atmosferu o nacionalnoj ugroženosti kakva nikada do tada nije bila: „Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas.” Ove teze pune agresivnoga naboja ustvari su bile poziv na rat koji se uskoro i dogodio!

Imajući u vidu ogromnu ratnu tehniku u svom posjedu, za srpske vođe ukazala se povijesna prilika da konačno ostvare dugi san o stvaranju velike Srbije. Iza te ideje stajali su akademici SANU-a kao generatori osvajačkoga rata i velika potpora političkoj kasti i njezinoj agresivnoj politici (1991). Soldateska neviđene oružane moći krenula je topovima na obilježavanje srpskih granica počinivši pritom nebrojene zločine. Ali bez uspjeha, štoviše hrvatska vojska, faktički još u nastajanju, zadala im je najteži poraz u njihovoj povijesti.

Srpska politička i kulturna kasta, opsjednuta tobožnjom ugroženošću, ide dotle da se samoobmanjuju kako im Hrvati prisvajaju njihovu kulturnu baštinu. „Hrvati nemaju svoju kulturu i istoriju. To što oni nazivaju svojim, to je njihovih večitih gazda…” Zbog toga prisvajaju srpske velikane: „Ruđera Boškovića, Marina Držića, Petra Preradovića, Nikolu Teslu, Ivu Andrića, Ivu Vojnovića […]” I mnoga im druga zla uradiše: „Ono što nam učiniše Hrvati, to prevazilazi maštu i najmaštovitijeg horora.” To je poruka iz lista „Pravoslavni misionar” (Beograd, br. 1/1994). Što na to reći? Ništa drugo doli ono kako napisa „otac nacije”, književnik Dobrica Ćosić: „Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”!

Slovo o srpskom jeziku

Četiri godine nakon ove „ekumenske” pravoslavne poruke uslijedilo je još nešto, daleko agresivnije! Naime, na 12. međunarodnom slavističkom kongresu u Krakowu održanom od 27. kolovoza do 2. rujna 1998, srpski sudionici nastupili su s dokumentom „Slovo o srpskom jeziku”, u obliku tiskane brošure na više jezika, s potpisima 12 srpskih filologa i pisaca. Slijedeći svoga učitelja Vuka Karadžića, zanijekali su postojanje hrvatskoga jezika: „Tzv. hrvatski jezik jest zagrebačka inačica srpskoga književnog jezika.” Štokavsko narječje u cijelosti je srpsko i ono obuhvaća „tri vjersko-kulturne zajednice srpskoga naroda”, s tri različita izgovora: „ijekavski ili južni, ekavski ili istočni i ikavski ili zapadni”. Sve što je napisano štokavskim narječjem „do ilirskog pokreta i programiranog pohrvaćivanja katolika” pripada srpskoj književnosti. Nerazdvojni su dijelovi srpske književnosti „slavonska, primorska, dubrovačka, odnosno dalmatinska štokavska književnost”. Nisu zaobišli ni franjevce: „Književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni je dio književnosti srpskoga jezika”. Tako srpski filolozi u „Slovu o srpskom jeziku”. Sve to nakon što je „do zuba” naoružana srpska soldateska izgubila osvajački rat. Nije li to nastavak rata drugim sredstvima!?

Ono što je u Slovu o srpskom jeziku načelno izrečeno, u ediciji „Deset vekova srpske književnosti” uskoro se počelo provoditi u djelo. Prema riječima glavnoga urednika Mire Vuksanovića, oni u toj ediciji od 200 svezaka žele obuhvatiti „sve ono najznačajnije što je stvarano na našem jeziku bilo gde i bilo kad”. Prvo kolo od deset knjiga sadrži: „književne radove Svetog Save, narodnu književnost, poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske… […] Prilikom rada na ediciji poštovano je pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku, na svim njegovim ‘oblicima’ i narečjima, u desetovekovnim vremenima i prostorima. Tako su zastupljeni i dubrovački i bokokotorski pesnici renesanse, baroka i prosvećenosti, njih 50 u izboru Zlate Bojić, kao što će svoje knjige imati Držić i Gundulić” […] (Večernje novosti, Beograd 30. 7. 2010). Spomenuli smo da prisvajaju i književnost bosanskih franjevaca. A počelo je to davno, prije više od jednog stoljeća. Naime, godine 1896. u Beogradu je Đ. Đorđević objavio monografiju o fra Matiji Divkoviću (1563–1631) pod naslovom: „Matija Divković: prilog istoriji srpske književnosti XVII veka”.

U srpskoj kulturnoj povijesti nedostaju europska kulturno-umjetnička razdoblja: renesansa, barok i prosvjetiteljstvo, budući da je Srbija bila više stoljeća pod osmanskom vlašću i izvan dodira s europskim kulturnim tokovima. Prisvajanjem tuđega kulturnoga nasljeđa pokušavaju popuniti te praznine. Ali i više od toga! Uzimajući hrvatske spisatelje u svoj književni korpus, oni i dalje gaje aspiracije na tuđi teritorij, Dubrovnik na primjer, kao i neke druge hrvatske i bosanske dijelove. Nakon vojnih poraza srpska politička kasta ponudila je novu sintagmu: „srpski svet” a to nije ništa drugo doli retorički omekšana mirnodopska verzija velikosrpskoga projekta!

 

 

Autor: Marko Karamatić

Izvor: Svjetlo riječi

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.