Matica hrvatska, stožerna ustanova hrvatske kulture i najstarija hrvatska kulturna institucija koja će dogodine proslaviti 175. obljetnicu svoga postojanja, održala je svoj ovogodišnji Božićni susret u ponedjeljak 19. prosinca u Velikoj dvorani Matice hrvatske na Strossmayerovom trgu u Zagrebu.
Nazočnim članovima Predsjedništva i odborâ te svim članovima i uzvanicima, pozdrav i uvodnu riječ uputio je glavni tajnik Zorislav Lukić, koji je ujedno i moderirao cjelokupnu svečanost. Božićnu čestitku na završetku svečanosti izrekao je predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, podsjetivši da se uz Božić vežu pojmovi dom i domovina te je parafrazirao poznatu misao „da svi putevi vode doma“, zaželjevši svima toplinu doma i radost zajedničkoga doprinosa općem dobru. U glazbenom dijelu programa sudjelovao je ženski ansambl „Jane“ iz Velike Gorice, a izbor stihova iz hrvatske božićne lirike interpretirala je Ana Kranjčić.
Sadašnji božićni trenutak u Hrvatskoj
Središnje izlaganje, u kojem se teološkim rječnikom propitkivao i osvrnuo na sadašnji božićni trenutak u Hrvatskoj, kao i na značenje kršćanske poruke u svijetu, izrekao je Luka Šeput, književni tajnik Matice hrvatske i glavni urednik „Vijenca“, dvotjednika za umjetnost, kulturu i znanost u izdanju Matice hrvatske.
„Govoriti u Matici o Božiću nije laka zadaća, pogotovo ne u današnja vremena. Svima vam je i predobro poznato kako već dugo ljudi našega društva, kao i ljudi velikih europskih društava ne dijele iste vrijednosti. S jedne strane, to smatramo velikim civilizacijskim dostignućem, pa i navikli smo se na to da nastojimo drugoga i drukčijega razumjeti u punini njegove različitosti, no s druge strane, čovjek se nalazi u neprilici kada mora govoriti izvan uskoga kruga svojih istomišljenika, kada mora javno govoriti i to još u prigodi velikoga kršćanskoga blagdana, proslave Rođenja Kristova, jer se nalazi u velikoj opasnosti ili da zvuči smiješno ako kaže ono što misli ili da odustane od onoga što osjeća kao istinu vjere pa se prilagodi suvremenom pogledu na stvarnost te time žrtvuje ono što je kršćanskoj vjeri najsvojstvenije“, rekao je Šeput, nastavivši da se „svjesno izlažemo riziku one prve mogućnosti jer ako bismo pošli za drugom ne samo što bismo se odrekli intelektualnog poštenja nego bismo i išli niz vodu onom danas prevladavajućem pogledu na svijet koji je pitanje vjere, Boga, cjeline svega postojećeg već odavna riješio, ostavivši ih izvan svojega vidokruga“.
Živimo li u post-sekularnom društvu?
„Filozofi i teolozi današnjice govore o prirodoznanstvenom pogledu na svijet koji je postao mjerodavan i u razmišljanju o duhovnim pitanjima. Ustrojen na temelju metodologije egzaktnih znanosti, takav način razmišljanja svu stvarnost i cjelinu svega postojećega svodi samo na ono što se može opipati, provjeriti, što se da potvrditi eksperimentom. Sasvim je logično da unutar takva metodološkog horizonta pitanja o Bogu, vjeri i o onom apsolutnom, postaju suvišna, praktično osuđena na privatnost i prešutno besmislena“, primijetio je Šeput, nastavivši: „U posljednje vrijeme sve se više govori da živimo u post-sekularnom društvu. To bi značilo da živimo u društvu koje jest sekularno, no u kojemu postoji svijest da je religija i dalje živa i utjecajna (premda dakako društveno ograničena na pastoralno djelovanje) te da pobjedonosni put napretka i moderniteta ipak u konačnici neće dovesti do toga da religije izumru kao prevladan oblik odnosa prema temeljnim pitanjima ljudske egzistencije. Ta prividno utješna dijagnoza, koja bi vjernika i njegov javni govor mogla ohrabriti, ipak teško da bi mogla navesti na pomisao da je čas kršćanstva u epohalnom smislu ponovno kucnuo i da će uslijediti njegov veliki povratak na globalnu scenu. Prije će biti da je posrijedi njegova daljnja marginalizacija, svođenje kršćanstva na samo jedan kamenčić u mozaiku religija kojima je upravo liberalno društvo omogućilo pravo na supostojanje i suživot“.
Masovni pokreti ne nose u sebi obećanje budućnosti
S obzirom na konstataciju pape Benedikta XVI. da dekristijanizacija Europe ide dalje, i to Europe koja je pozitivistička i agnostička, i da u Europi kršćanstvo sve više nestaje iz javnog okvira, Šeput primjećuje da koliko god takve misli zvučale obeshrabrujuće za vjernika – jer mu je u današnjem vremenu sve teže i pred samim sobom braniti ionako krhku tvar od koje je satkana vjera – te koliko god proces relativizacije religija koji se zbiva u tzv. post-sekularnom društvu, a koji razlike među religijama svodi na razlike u pukoj izvanjskoj pojavnosti, na različitost „ruha“ koja, smatra se, u dubini zapravo upućuju na ono Jedno i Vječno, koliko god taj proces mijenjao bit onoga u što kršćanin vjeruje. Te zaključke Šeput potvrđuje i riječima pape Benedikta XVI.: „Tko je očekivao da će kršćanstvo ponovo postati masovnim pokretom, osjećao se prevarenim. No masovni pokreti ne nose u sebi obećanje budućnosti. Budućnost se stvara ondje gdje ljudi u uvjerenjima, koja oblikuju život, nalaze puteve jedni prema drugima. A dobra budućnost raste gdje ta uvjerenja dolaze iz istine i vode u nju.“
Osvrnuvši se i na „povratak religije“ na svjetsku scenu, posebice islamskog fundamentalizma sa stravičnim posljedicama diljem svijeta, a napose na Bliskom istoku i Siriji, koji je duhu svake prave vjere, a posebno duhu kršćanstva, stran i prijeteći, Šeput je podsjetio da pred naletom religijskog fundamentalizma i sami kršćani trpe strašne zločine na Bliskom istoku, pa je jasno da je mjesto kršćanstva u novoj vidljivosti religija, koja se ocrtava u ovim prijelomnim vremenima, neizvjesna i nepovoljna.
Izbor pape Franje nagovijestio da nova snaga kršćanstva dolazi izvan Europe
„No ako budućnost i jest neizvjesna za kršćanstvo, pozitivni pomaci ipak se zbivaju i to ponajprije unutar same Katoličke Crkve. Već je izbor pape Franje nagovijestio da nova snaga kršćanstva dolazi izvan Europe te da se može očekivati da će se umorna i spram kršćanstva zaboravna Europa, ali i sama Crkva izvana podsjetiti svojih korijena. Naime, problem kršćanstva nikada i nije bio u broju vjernika, nego u vjernosti Evanđelju. U tom duhu zacijelo valja promatrati nedavnu osudu klerikalizma unutar Katoličke Crkve koju je u svojoj homiliji izrekao papa Franjo, podsjetivši da moć lako i Božje pastire pretvara u tirane religije“, rekao je Šeput, nastavivši da je za kršćanstvo esencijalno da čovjeku ne prilazi kao „vlast odozgo“, iz perspektive doktrinalnih postavki, nego „odozdo“, iz perspektive pojedinca“: Također se Šeput zapitao nije li to smisao i Crkve kao zajednice vjernika koji u međusobnom dijalogu nastoje dokučiti Božju tajnu, čak i ako je i neće nikada do kraja dosegnuti?
Kršćanska vjera u najizrazitijem smislu je filozofija slobode
Podsjetio je nadalje na znamenitu knjigu Josepha Ratzingera „Uvod u kršćanstvo“, u kojoj o kršćanskoj vjeri u Boga piše: „za kršćansko je poimanje temeljni Bitak stvaralačka sloboda koja onome što je zamislila daje slobodu vlastitoga postojanja“, a o poimanju slobode navodi: „kršćanska vjera mogla u najizrazitijem smislu označiti kao filozofija slobode“ te da se za nju „objašnjenje cjelokupne stvarnosti ne nalazi u nekoj sveobuhvatnoj svijesti ili isključivo u materijalnosti; naprotiv, na čelu stoji sloboda koja misli i misleći stvara druge slobode i tako daje da sloboda biva strukturalnim oblikom svega bitka.“
„Nema ničeg konzervativnog u ovim mislima pa ne samo da se iz ovih tumačenja može zaključiti da pluralizam i demokracija nisu suprotni duhu kršćanstva, nego ovakva polazišta otkrivaju duboku i stvarnu otvorenost kršćanstva, koja je često bivala zastrta, i njegovu sposobnost da stvari pokrene, da poziva na dijalog i da okuplja sve ljude dobre volje, bez obzira na razlike koje ih dijele, da svi skupa povezani zajedničkim interesom oblikuju svijet koji nastaje kao bolje mjesto“, rekao je Šeput potkrijepivši to mišlju pape Franje koji u enciklici „Laudato sì“ ističe da će na kršćanstvu biti izazov da ostane vjerno Riječi Evanđelja i to tako da se čuva od uniformizacije, ali i da u isto vrijeme ostane vjerno svojoj najdubljoj vlastitosti.
Bit kršćanstva je osoba Isusa Krista
Pitajući se što je navlastitost kršćanstva iz vizure jednog laika, Šeput je odgovor pronašao kod njemačkog katoličkog teologa Romana Guardinija koji je u svojoj čuvenoj knjizi „Bit kršćanstva“ zapisao: „Ne postoji nikakvo apstraktno određenje te biti. Ne postoji nikakav nauk, nikakva temeljna struktura ćudorednih vrijednosti, nikakvo religiozno držanje, i uređenje života koji bi se mogli odvojiti od Kristove osobe i o kojima bi se onda moglo reći da su oni navlastitost kršćanstva. Navlastitost kršćanstva jest On sam“.
Istaknuvši da je navlastitost kršćanstva sam Krist, što je i sam Guardini opisao i kao sablazan, Šeput je kazao da činjenica da se jedna povijesna osoba, Isus iz Nazareta, proglašava ni manje ni više nego Sinom Božjim, mora u najmanju ruku pobuditi ili nasljedovanje ili živo negodovanje. „Istina kršćanstva uistinu je sablažnjiva. No ako smo rekli da je posebno u današnje vrijeme određeno prevladavajućim likom egzaktnih znanosti vjernik u opasnosti da ispadne smiješan kad ispovijeda svoju sablažnjivu vjeru u ono što smo upravo opisali, nemojmo misliti da je ikada postojalo vrijeme u kojemu je poruka Evanđelja, poruka da je Isus iz Nazareta Sin Božji, djelovala kao manji skandal. Ni najveći vjernik, čak možda ni prorok, nije nikada do kraja bio jedno s njom – toliko ona nadilazi čovjekove granice, toliko je nedokučiva da zahtijeva da se na nju odgovori jedino vjerovanjem, ili da je se odbaci kao zabludu“, primijetio je Šeput, ponudivši nazočnima, s obzirom da vjera pripada kategoriji temeljnih ljudskih opredjeljenja, mogućnost da se zapitaju: „Znači li to da je između vjernika i nevjernika nepremostiv ponor, da je jaz koji ih dijeli suviše dubok da bi se oni ikada mogli sporazumjeti, budući da žive u dva bitno različito ustrojena svijeta?“.
Sumnja kao mjesto susreta između vjernika i nevjernika
Posluživši se riječima Josepha Ratzingera da svaki čovjek na neki način vjeruje – „i vjernik i nevjernik, svaki na svoj način i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samima sobom i pred istinom svoga bića. Nitko ne može potpuno umaći sumnji, niti itko potpuno vjeri. Nekomu vjera postaje nazočna protiv sumnje, nekomu kroz sumnju i u obliku sumnje. Takva je u svojoj biti ljudska sudbina: da čovjek jedino u ovom trajnom suparništvu između vjere i sumnje, između iskušenja i sigurnosti može naći konačnost svoga bića“, Šeput je zaključio svoje izlaganje riječima: „Čini se da se upravo sumnja, sumnja vjernika u nevjerojatnu priču o božanskom rođenju i uskrsnuću i sumnja nevjernika u to nije li ta priča možda ipak istina, pokazuje kao ono mjesto koje i vjernika i nevjernika povezuje te omogućuje da u dilemi ljudske neizvjesnosti prepoznaju zajedničko ishodište koje ih upućuje jednog na drugog, koje im ne dopušta da se do kraja zatvore u vlastiti svijet, nego da razgovaraju i da kroz razgovor zajedno oblikuju budućnost u kojoj će obojica živjeti.“
Nedjeljko Pintarić