Misli pape Franje – o ljubavi, licemjerju, sablazni križa, Božjoj vjernosti…

0

Iz obraćanja pape Franje u nagovorima i katehezama u mjesecu ožujku, izdvojili smo misli koje svima mogu biti niti vodilje u životu.

O korizmi

Korizma je putovanje prema Uskrslom Isusu, to je vrijeme pokore, pa i mrtvljenja, ali nije cilj samoj sebi, već joj je cilj dovesti nas do toga da uskrsnemo s Kristom, da obnovimo svoj krsni identitet, to jest da se ponovo rodimo “odozgo”, od Božje ljubavi (usp. Iv 3, 3). To je razlog zašto je korizma, po svojoj naravi, vrijeme nade.

Isusova Pasha je njegov izlazak, kojim nam je otvorio put koji vodi do punog, vječnog i blaženog života. Da bi otvorio taj put, taj prolaz, Isus se morao lišiti svoje slave, poniziti se, postati poslušan do smrti, smrti na križu. To otvaranje puta kojim možemo prispjeti vječnome životu platio je do posljednje kapi krvi, i zahvaljujući njemu mi smo spašeni od ropstva grijeha. No, to ne znači da je On učinio sve a da mi ne moramo učiniti ništa, da je on prošao putem križa, a da ćemo mi “ići u nebo u kočiji”. Tomu nije tako. Naše spasenje je svakako njegov dar, ali pošto je to povijest ljubavi, zahtijeva naš “da” i naše sudjelovanje, kao što nam pokazuje naša Majka Marija, a nakon nje svi sveci.

Korizma živi od ove dinamike: Krist nam prethodi svojim izlaskom, a mi prolazimo kroz pustinju zahvaljujući Njemu i iza Njega. On je kušan za nas i pobijedio je Napasnika za nas, ali i mi se moramo s Njim suočiti s napastima i nadvladati ih. On nam daje živu vodu svoga Duha, a na nama je da se napajamo na njegovu izvoru, u sakramentima, u molitvi, u klanjanju; On je svjetlo koje pobjeđuje tamu, a od nas se traži da hranimo mali plamen koji nam je povjeren na dan našega krštenja.

U tom smislu korizma je “sakramentski znak našeg obraćenja” (Rimski misal, Zborna molitva Prve korizmene nedjelje); onaj tko čini korizmeni hod uvijek je na putu obraćenja. Korizma je sakramentski znak našeg putovanja iz ropstva na slobodu, koje treba stalno obnavljati. To je zahtjevan put, kao što i treba biti, jer ljubav je zahtjevna, ali je to putovanje puno nade. Štoviše, rekao bih da je korizmeni izlazak hod na kojem se sama nada oblikuje.

Napor prolaska kroz pustinju – sve kušnje, napasti, iluzije, opsjene…, sve to služi oblikovanju čvrste nade, postojane nade, po uzoru na nadu koju je gajila Djevica Marija, koja je u tami muke i smrti svoga Sina nastavila vjerovati i nadati se u njegovo uskrsnuće, u pobjedu Božje ljubavi.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 1. ožujka 2017.

O važnosti čitanja Božje riječi

Tijekom četrdeset dana korizme kao kršćani smo pozvani slijediti Isusove stope i upustiti se u duhovni boj protiv Zloga snagom Božje Riječi. Ne svojom riječju, od nje nikakve koristi. Božja riječ je ta koja ima snagu poraziti Sotonu. Zato je potrebno dobro upoznati Bibliju: često je čitati, razmatrati, usvojiti. Biblija sadrži Božju Riječ koja je uvijek aktualna i djelotvorna. Netko je jednom rekao: što bi se dogodilo kad bismo se prema Bibliji odnosili kao prema svojem mobitelu? Kad bismo je uvijek nosili sa sobom, bar malo džepno Evanđelje, što bi se dogodilo? Kad bismo se vraćali natrag po nju ako bismo je zaboravili: zaboraviš li mobitel – oh! nemam ga, vraćam se tražiti ga?

Kad bismo je otvarali više puta na dan? Kad bismo Božje poruke u Bibliji čitali kao što čitamo poruke na mobitelu, što bi se dogodilo? Jasno da je ta usporedba paradoksalna, ali tjera na razmišljanje. Doista, kad bismo Božju riječ uvijek imali u srcu, nikakva nas napast ne bi mogla udaljiti od Boga i nikakva nas zapreka ne bi mogla odvratiti od puta dobra; znali bismo nadvladati svakodnevna šaputanja zla koje je u nama i izvan nas; bili bismo sposobniji živjeti uskrsli život po Duhu, prihvaćajući i ljubeći svoju braću, posebno one najranjivije i najpotrebitije, pa čak i naše neprijatelje.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 5. ožujka 2017.

Sablazan križa i preobraženje

Zaputivši se odlučno prema Jeruzalemu gdje je morao podnijeti osudu na smrt razapinjanjem, Isus želi pripremiti svoje učenike na tu sablazan – sablazan križa –, sablazan koja je presnažna za njihovu vjeru i, istodobno, tim činom preobraženja unaprijed nagovješćuje svoje uskrsnuće, očitujući se kao Mesija, Sin Božji. Isus ih priprema za taj čas tuge i tolike boli.

Naime, Isus se pokazuje drukčijim Mesijom od onoga kakvog se očekivalo, kakvog se zamišljalo, kakav bi po ljudima Mesija trebao biti: on nije snažni i slavni kralj, nego nenaoružani i ponizni sluga; nije gospodar koji posjeduje velika bogatstva – što je znak blagoslova –, nego siromah koji nema gdje glavu nasloniti; nije niti patrijarh s brojnim potomstvom, nego neženja bez kuće i bez gnijezda. Doista je riječ o stubokom drukčijoj Božjoj objavi, no znak koji najviše uznemiruje u tom skandaloznom izokretanju je križ. No upravo će po križu Isus doći do slavnog uskrsnuća, koje će biti definitivno, ne poput ovog preobraženja koje je trajalo jedan trenutak, jedan časak.

Isus preobražen na gori Tabor htio je učenicima pokazati svoju slavu ne kako bi ih odvratio od toga da idu putem križa, već da pokaže kamo križ vodi. Tko s Kristom umire, s Kristom će i uskrsnuti. Križ predstavlja vrata prema uskrsnuću. Tko se bori zajedno s Njim, pobijedit će s Njim. To je poruka nade sadržana u Isusovu križu, koja nas poziva da budemo jaki u svom životu.

Kršćanski križ nije ukrasni predmet koji držimo u svojim domovima ili komad nakita koji nosimo, već je kršćanski križ podsjećaj na ljubav kojom se Isus žrtvovao kako bi spasio ljudski rod od zla i grijeha. U ovom vremenu korizme s pobožnošću kontemplirajmo sliku križa, Isusa na križu: to je simbol kršćanske vjere, to je simbol Isusa koji je za nas umro i uskrsnuo. Neka nam križ obilježava sve etape našeg korizmenog hoda kako bismo sve bolje razumjeli težinu grijeha i vrijednost žrtve kojom nas je Otkupitelj spasio.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 12. ožujka 2017.

Zapovijed ljubavi i licemjerje

Znamo dobro da je velika zapovijed koju nam je ostavio Gospodin Isus zapovijed ljubavi: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom i ljubiti bližnjega kao sebe samog (usp. Mt 22,37-39), to jest pozvani smo na ljubav, činiti dobro drugima. I to je naš najuzvišeniji poziv, naš poziv u pravom smislu te riječi; a s tim je povezana također radost kršćanske nade. Onaj tko ljubi ima radost nade, da će prispjeti tome da susretne veliku ljubav koja je Gospodin.

Licemjerje se može uvući svugdje, pa i u način na koji ljubimo. To se zbiva kad je naša ljubav sebična, pokretana osobnim koristima; a koliko je samo koristoljubivih ljubavi… kad se karitativne službe u kojima se čini da se razdajemo zapravo obavljaju zato da privučemo pažnju na sebe ili da u sebi oćutimo zadovoljstvo: “Ah, kako sam dobar!” Ne, to je licemjerje! Ili također kad smjeramo stvarima koje su drugima “vidljive” kako bi se razmetali svojom umnošću ili svojom sposobnošću.

Iza svega toga se krije lažna, varljiva ideja, to jest da, ako ljubimo, to je zato što smo dobri; kao da je ljubav čovjekovih ruku djelo, plod našeg srca. Ljubav je, naprotiv, prije svega milost, dar; moći ljubiti je Božji dar za koji moramo moliti. A on ga rado daje ako ga zamolimo. Ljubav je milost; ne sastoji se u tome da pokazujemo ono što mi jesmo, već ono što nam Gospodin daruje i što mi slobodno prihvaćamo; i ona se ne može izraziti u susretu s drugima ako prije toga nije potekla iz susreta s Isusovim krotkim i milosrdnim licem.

Uskrsli Gospodin koji živi među nama, koji živi s nama može ozdraviti naše srce: čini to ako ga zamolimo. On je taj koji nam omogućuje, premda smo maleni i siromašni, iskusiti Očevu samilost i slaviti čudesa njegove ljubavi. Razumije se dakle da sve ono što možemo živjeti i činiti za braću nije ništa drugo već odgovor na ono što je Bog učinio i nastavlja činiti za nas. Štoviše, sâm Bog, nastanjujući se u našem srcu i našem životu, nastavlja nam se približavati i služiti svima onima koje susrećemo svakoga dana na našem životnom putu, počevši od posljednjih i najpotrebitijih u kojima se Boga prvo prepoznaje.

Svi naime imamo iskustvo da ne živimo u punini i kako bismo trebali zapovijed ljubavi. Ali to je također milost, jer nam pomaže shvatiti da mi sami po sebi nismo kadri istinski ljubiti: potrebno nam je da Gospodin stalno obnavlja taj dar u našem srcu, kroz iskustvo svoga beskrajnog milosrđa. Tada ćemo ponovno cijeniti male stvari, jednostavne, obične stvari; ponovno ćemo cijeniti sve one male svakodnevne stvari i moći ćemo ljubiti druge onako kako ih Bog ljubi, želeći im dobro, to jest da budu sveti, Božji prijatelji; i bit ćemo sretni što nam se pruža mogućnost da budemo bližnji onome koji je siromašan i ponižen, kao što Isus čini sa svakim od nas kad se udaljimo od Njega, da se možemo prignuti do nogu braće, kao što on, Dobri Samarijanac, čini sa svakim od nas, svojom samilošću i svojim oproštenjem.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 15. ožujka 2017.

Značenje krštenja

Draga braćo, voda koja daje život vječni izlivena je u naša srca na dan našega krštenja; tada nas je Bog preobrazio i ispunio svojom milošću. No, možda smo ovaj veliki dar zaboravili ili sveli na puki anagrafski podatak; i možda tragamo za “zdencima” čije nam vode ne gase žeđ. Možda tražimo zdence čije vode nisu čiste. Tada je ovo Evanđelje upravo za nas! Ne samo za Samarijanku, već i za nas. Isus nam govori kao i Samarijanki. Sigurno da ga poznajemo, ali možda ga još nismo osobno susreli.

Znamo tko je Isus, ali ga možda nismo osobno susreli, s njim razgovarali, i nismo ga prepoznali kao svoga Spasitelja. Ovo vrijeme korizme je dobra prigoda da mu se približimo, da ga susretnemo u molitvi i u dijalogu od srca srcu, da razgovaramo s njim, da ga slušamo; to je dobra prigoda da vidimo njegovo lice također u licu brata ili sestre koji trpe. Na taj način možemo obnoviti u sebi krsnu milost, utažiti žeđ na izvoru Božje riječi i njegova Svetoga Duha; te tako otkriti kolika je radost biti tvorci pomirenja i oruđa mira u svakodnevnom životu.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 19. ožujka 2017.

Postojanost i strpljenje

Postojanost bismo mogli definirati i kao strpljenje: to je sposobnost podnositi, nositi na svojim plećima, ostati vjeran, pa i onda kad se breme čini previše teškim, neizdrživim i kad se nađemo u iskušenju da na sve gledamo negativno i napustimo sve i svakoga. Utjeha je, s druge strane, milost koja se sastoji u tome da znamo otkriti i pokazati u svakoj situaciji – pa i u onima koje su najviše obilježene razočaranjem i patnjom – Božju prisutnost i samilosno djelovanje.

Sveti nas Pavao pak podsjeća da nam postojanost i utjeha na poseban način dolaze iz Svetoga pisma (r. 4), to jest iz Biblije. Naime, Božja nas riječ, u prvom redu, potiče upraviti svoj pogled prema Isusu, bolje ga upoznati i njemu se suobličiti, biti sve više njemu slični. Nadalje, Božja riječ nam otkriva da je Gospodin uistinu “Bog postojanosti i utjehe” (r. 5), koji uvijek ostaje vjeran svojoj ljubavi prema nama, to jest on je postojan u ljubavi prema nama, ne umara se ljubiti nas! Postojan je: uvijek nas ljubi! On se također brine za nas, prekrivajući naše rane milovanjem svoje dobrote i milosrđa, to jest tješi nas. Ne umara se ni tješiti nas. (usp. Rim 15, 1-2.4-5)

Dragi prijatelji, nikad nećemo dovoljno zahvaliti Bogu za dar njegove Riječi, koja se uprisutnjuje u Svetom pismu. Ondje se Otac Gospodina našega Isusa Krista objavljuje kao “Bog postojanosti i utjehe”. Ondje postajemo svjesni toga kako se naša nada ne temelji na našim sposobnostima i snagama, nego na Božjoj pomoći i na vjernosti njegove ljubavi, na snazi i utjesi Božjoj.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 22. ožujka 2017.

Duhovna sljepoća

Čovjek slijep od rođenja i ozdravljen predstavlja nas kad ne shvaćamo da je Isus svjetlo, „svjetlo svijeta”, kad ga tražimo negdje drugdje, kad se radije uzdamo u mala svjetla, kad tapkamo u mraku. Činjenica da taj slijepac nema ime pomaže nam vidjeti u njegovoj povijesti kao u nekom zrcalu svoje lice i svoje ime. I nas je Krist „prosvijetlio” na krštenju, a zatim smo pozvani vladati se kao djeca svjetlosti.

A živjeti kao djeca svjetlosti zahtijeva radikalnu promjenu u razmišljanju, sposobnost prosuđivati ljude i stvari prema drugoj ljestvici vrijednosti, koja dolazi od Boga. Sakrament krštenja, naime, zahtijeva od nas da izaberemo živjeti kao djeca svjetlosti i hodimo u svjetlu. Ako vam sada postavim pitanje: „Vjerujete li da je Isus Sin Božji? Vjerujete li da vam može promijeniti srce? Mislite li da on može učiniti da promatramo stvarnost kao što je on vidi, a ne kao što je vidimo mi? Vjerujete li da je on je svjetlost, da nam daje pravo svjetlo?”. Što biste odgovorili? Neka svako odgovori u svome srcu.

Što znači imati pravo svjetlo, hoditi u svjetlu? To znači prije svega napustiti lažna svjetla: hladno i površno svjetlo predrasude protiv drugih, jer predrasuda izobličuje stvarnost i svaljuje na nas breme mržnje protiv onih koje sudimo bez milosti i nemilosrdno osuđujemo. To je kruh svagdašnji! Kad se naklapa o drugima, ne hodi se u svjetlu, već u sjeni. Još jedno svjetlo koje je lažno, jer je zavodljivo i dvoznačno, jest osobni interes: ako ljude i stvari procjenjujemo na temelju kriterija naše koristi, našega zadovoljstva, našega ugleda, nismo istinoljubivi u odnosima i situacijama. Ako idemo tim putem traženja isključivo osobne koristi, tada živimo u sjeni.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 26. ožujka 2017.

Nada koja pobjeđuje smrt

Naša nada ne počiva na ljudskim rasuđivanjima, predviđanjima i sigurnostima; ona se očituje tamo gdje nema više nade, gdje nema više ništa čemu bi se čovjek mogao nadati, upravo kao što se dogodilo Abrahamu, suočenom sa skorom smrću i neplodnošću žene Sare. Život im se primakao kraju, nisu mogli imati djece, i u toj situaciji Abraham je vjerovao i gajio nadu protiv svake nade. U tome je njegova veličina!

Velika nada počiva na vjeri, i upravo je zato to nada onkraj svake nade. Zato jer se ne temelji na našoj riječi, već na Božjoj riječi. I u tome smislu, dakle, pozvani smo slijediti Abrahamov primjer, koji, iako mu je jasno da je stvarnost, kako se čini, naklonjena smrti, uzda se u Boga, “posve uvjeren da on može učiniti što je obećao” (Rim 4, 21). Volio bih postaviti vam jedno pitanje: mi, svi mi, jesmo li u to uvjereni? Jesmo li uvjereni da nas Bog ljubi i da je sve ono što nam je obećao spreman ispuniti? Ali, oče, koliko moramo platiti za to? Jedina cijena koju treba platiti je “otvoriti srce”. Otvorite svoja srca i ta će vas Božja snaga voditi naprijed, činit će čudesne stvari i naučit će vas što je nada. To je jedina cijena: otvoriti srce vjeri a On će učiniti sve ostalo.

To je paradoks i ujedno najsnažniji, najuzvišeniji sastavni dio naše nade! To je nada koja se temelji na obećanju koje ljudski gledano izgleda nesigurno i nepredvidljivo, ali koja ne iščezava čak ni pred smrću, jer to obećanje dolazi od Boga koji je Uskrsnuće i život. Ne obećava to bilo tko! To je obećanje Boga koji je Uskrsnuće i život.

Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina da nam udijeli milost da, kao prava Abrahamova djeca, ostanemo usidreni ne toliko na našim sigurnostima, na našim sposobnostima, već na nadi koja proizlazi iz Božjeg obećanja. Kad Bog nešto obeća, on ispuni ono što je obećao. Nikada ne iznevjeri zadanu riječ. I tako će naš život zadobiti novo svijetlo, sa sviješću da će Onaj koji je uskrisio svog Sina uskrisiti i nas te ćemo tako postati jedno s Njime, zajedno sa svom našom braćom u vjeri.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 29. ožujka 2017.

IZVOR CITATA: ika.hr

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.