Kapa ti bazgin sok s kuhinjskoga stola. Zašto se vrijeđaš? Progovorio sam samo o kapima bazgina soka! Smiri se. Izuj cipele. Umorna si danas… znam, imaš oči upaljene. Hoćeš da idem suncu zaprijetiti vani? Želiš li, reci…
Mrmljaš? Pila bi vodu s mojih dlanova. E sad, gdje sad da nađem hladne izvore. Znaš da u gradu ne izviru rijeke, nismo u planinama. Čekaj, odmori oči. Otići ću po vodu s česme kraj spomenika palim braniteljima. A ti, usnu…
Položih je na mekani krevet. Kasnije se sažalih što sam je htio snom i bazginim sokom zavarati. Pokajat ću se, mislio sam. Al’, noć je bila sparna i uzavrela. Strahovao sam samo da se ne probudi. Samo da malo otvori svoje plavetne oči. Ona sanja da veselo trči sa svojim dragim u planine. Sanja da ide prema hladnom izvoru rijeke, da joj mirisi putova mrse kovrčavu kosu.
Dobro je, prošla je noć. U jutro, dotaknula mi je ruku, mada je znala da su mi ruke tople, i da nisam išao po vodu u planine.
Obrisala je suze…