NA VJEČNOJ STRAŽI ZALJEVA

 

Perast je najtiši grad Boke. Melankolija mrtvih, ostavljenih gradova koji su nekada u bogatstvu bili puni života, vlada u njegovim uskim ulicama što rijetko odzvanjaju od koraka. To je Brugges ovoga kraja i naše zemlje… Cio Perast je kao velika napuštena kuća. Mali trg pred crkvom, s divnim renesansnim zvonikom, tužan je kao raskošna odaja iz koje su svi otišli poslije svršene svečanosti… Stotine jedrenjaka imao je jednom ovaj zavičaj izvanredno vještih pomoraca.

Frano Alfirević, Putopisi i eseji, 1942.

Uvod

Boka kotorska je najrazvedeniji zaljev Sredozemlja (razvedenost iznosi 3,2), koji sjeverno i sjeveroistočno od crte rt Oštra – rt Mirište prodire 15 nautičkih milja u kopno. Izdizanjem morske razine nakon ledenog doba potopljene su prijašnje riječne kotline i klanci pa je nastao razveden zaljev. Prostor zaljeva pripada u zonu najjačih intenziteta potresa, među kojima su najrazorniji bili potresi 1667. i 1979. Površina zaljeva iznosi 87 km2. Zaljev se sastoji od četiriju manjih zaljeva: dvaju vanjskih – Hercegnovsko-toplanskog i Tivatskog i dvaju unutarnjih – Risansko-morinjskog i Kotorskog. Vanjski i unutarnji zaljevi spojeni su tjesnacem Verige, čija dužina iznosi 2,5 km, širina na najužem mjestu 300 m, a dubina mu je 20 m. Perast leži u podnožju vapnenačkog brda Sv. Ilija (873 m), u sjeveroistočnom dijelu Boke kotorske, na rtu koji razdvaja Risanski zaljev od Kotorskog zaljeva. Nalazi se na jednom od najljepših dijelova Boke. Nasuprot njemu, na 1190 m udaljenosti nalazi se najuži dio zaljeva, tjesnac Verige, koji je dobio ime po lancima kojima je priječen prodor Turaka u unutarnje zaljeve tijekom 16. i 17. stoljeća. Pred Perastom nalaze se dva slikovita otoka: Sv. Juraj i Gospa od Škrpjela.

Srednja godišnja temperatura na području grada je 18,3°C, a broj sunčanih dana je 240 ili oko 2500 sunčanih sati godišnje. Perast zimi ima više sunčanih sati nego primjerice poznata turistička središta na Azurnoj obali. No, zbog nedostatka plažnog pojasa u obliku žala obala Perasta nije pogodna za razvoj turizma. Iako su lokalne vlasti početkom sedamdesetih namjeravale stvoriti od Perasta »bokeljski Sv. Stefan«, koji bi bio grad -hotel s 3500 postelja u najvišoj kategoriji, projekt nikada nije ostvaren.

Danas Perast ima oko 360 stalnih stanovnika, od kojih je oko 100 Hrvata katolika. Prema popisu stanovništva iz 1910. grad je bez vojničkog stanovništva imao 430 stanovnika, od čega je bilo 305 Hrvata katolika. U doba najvećeg pomorskog uspona grad je sredinom 18. st. imao 1643 stanovnika, gotovo isključivo Hrvata katolika.

Peraško-risanski kraj u prapovijesti i antici

Najstariji tragovi života ljudi u Boki kotorskoj pronađeni su u njezinu sjevernom dijelu. Na području zaleđa između Risna i Perasta utvrđeno je nekoliko prapovijesnih nalazišta iz razdoblja neolitika (mlađe kameno doba). Najbolje je arheološki istraženo nalazište jama Spila iznad Perasta, gdje je otkriveno mnogo neolitičkoga keramičkog posuđa. Iz istog je doba i crtež jelena, koji se nalazi na stijeni u selu Lipci nadomak Risnu. Osim tih dvaju nalazišta ostala utvrđena nalazišta na tom području nisu istražena i predstavljena javnosti.

Risan je jedno od najstarijih naselja u zaljevu koje su ljudi nastanjivali zbog najbolje povezanosti s unutrašnjošću. Ilirsko pleme Risoniti prodrlo je u tom dijelu obale na more i tu ustrojilo naselje, koje je po njima dobilo ime. Središte ilirskog naselja bila je gradina koja se nalazi iznad današnjeg Risna. Naselje se prvi put spominje sredinom 3. st. pr. Kr. u doba države ilirskoga plemenskog saveza pod vodstvom plemena Ardijejaca. Nakon smrti kralja Agrona, tvorca tog plemenskog saveza, vodstvo saveza preuzela je njegova žena, kraljica Teuta. Za Teute ilirsko naselje Risan doživljava vrhunac kao glavno gospodarsko i prometno središte ilirske države. Iz Risna je vodio najpogodniji put u zaleđe, a samo naselje postalo je čvorište puteva. Teuta je vrlo često boravila u Risnu i tu primala predstavnike Grka i Rimljana. Ilirsko pleme Risoniti kovalo je u naselju vlastiti novac, koji je otkrio slavni engleski arheolog Arthur Evans.

Kraljica Teuta nastojala je osigurati taj dio zaljeva pa je prema legendi samo nekoliko kilometara istočno od Risna naselila dio plemena Pirusta iz sjeverne Albanije, po kojima sadašnje naselje Perast nosi ime. Zadatak tih Pirusta bio je držati kulu na današnjem otoku Sv. Juraj, nasuprot tjesnacu Verige, najužem dijelu zaljeva, te tako braniti ulaz u zaljev.

Risan je bio polazna točka mnogih gusarskih pohoda Ilira kojima su oni ugrožavali grčko-rimske trgovačke putove na Jadranu. Godine 229/228. pr. Kr. izbio je prvi ilirski rat, u kojem su Rimljani odlučili zaustaviti širenje moći Teutine ilirske države. Nakon pretrpljenog poraza od Rimljana, prema legendi, kraljica Teuta sklonila se u Risan i našla smrt u moru pred naseljem. Na mjestu uza samu obalu gdje se kraljica navodno bacila u more nalazi se danas hotel koji nosi njezino ime i najljepše uređena plaža u unutrašnjem dijelu bokokotorskog zaljeva.

Nakon kratkotrajne stagnacije Risan ponovno doživljava oporavak početkom kršćanske ere kao rimsko naselje. Naselje je pod rimskom vlašću steklo položaj municipija, a u izvorima se spominje kao Rhizon ili Resnium, a Rimljani su zbog važnosti grada cijeli zaljev nazivali Sinus Rhizonikus (Risanski zaljev). Kroz 1. i 2. st. naselje doživljava vrhunac kao lučko-trgovačko središte za vezu s romaniziranim Ilirima. Zbog plodne zemlje i povoljne klime Rimljani su u okolici Risna počeli organizirati poljodjelsku proizvodnju u okviru svojih gospodarstava (vila rustica). Preko Risna proizvedeni proizvodi na tim gospodarstvima otpremali su se u druge dijelove Rimskog Carstva. Posebno su bile cijenjene smokve, maslinovo ulje i vino iz zaljeva.

O bogatstvu antičkog Risna svjedoče arheološki nalazi rimskih vila na polju Carine sjeverno od središta današnjeg Risna. Posebna su vrijednost mozaici pronađeni u ruševinama vila. Najveći je dio mozaika višebojan i ornamentariziran, a samo je na jednom mozaiku prikazan lik. Riječ je o mozaiku koji u središtu prikazuje boga sna Hipnosa, sina božice noći Nikte, kako blaženo počiva na postelji. Mozaik potječe iz 3. st. i prema povjesničarima umjetnosti jedini je do sada pronađeni prikaz boga Hipnosa u rimskoj umjetnosti.

Od srednjovjekovne opatije do neovisne općine

Počeci srednjovjekovnog Perasta vezani su uz dolazak benediktinaca u taj kraj. Na otoku pred obalom redovnici su podigli opatiju posvećenu sv. Jurju. Njezino podizanje poduprli su građani Kotora. Na čelu opatije bili su pripadnici kotorskog plemstva, kako bi se bolje zastupali interesi plemstva na cijelom podrčju opatije kojem je pripadao i Perast sa svojom okolicom.

Prvi opat opatije sv. Jurja spominje se 1166. godine.

Perast se i u 14. st. nalazio pod vlašću Kotora. Nakon pobjede ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. (1342-1382) nad Venecijom i sklapanja Zadarskog mira 1358. to područje nalazi se pod Ludovikovom vlašću. Mletačka Republika uspijeva kratkotrajno zavladati Perastom 1378. godine, ali se Torinskim mirom 1381. grad vraća pod vlast ugarsko-hrvatskoga kralja. Potkraj 14. i početkom 15. st. područje Perasta nalazi se pod nadzorom obitelji Balšića. Godine 1420. Kotor zajedno s Perastom dolazi pod mletačku vlast, koja će se na tom području održati do propasti Republike 1797. godine.

Zbog pomorske usmjerenosti Perast je već u 14. st. imao prvo brodogradilište, a polovicom 15. st. čak dva brodogradilišta. Godine 1512. peraška flota brojila je 60 brodova. Vrhunac u pomorstvu Peraštani će doživjeti u 18. st.

Padom Herceg Novog i cijele obale zaljeva do Risna u turske ruke 1483. Perast je došao u neposredan dodir s Turcima. Ne smatrajući Perast najvažnijom strateškom točkom obrane zaljeva, što je za Veneciju bio Kotor, Mlečani oko grada ne podižu zidine, već kroz 16. i 17. st. stvaraju obrambeni sustav od 9 kula, od kojih je najznačajnija kula Sv. Križa. Tijekom 16. st. Peraštani se ističu u mnogim bitkama protiv Turaka. Tako su odigrali značajnu ulogu u oslobađanju Herceg Novog 1538. Sljedeće godine glasoviti turski pomorski zapovjednik Hajrudin Barbarosa vratio je Novi pod tursku vlast i teško opljačkao zaljev. U velikoj pobjedi kršćanskih saveznika nad Turcima kod Lepanta 1571., kojom Turci gube nadzor nad Sredozemljem, sudjelovali su i Peraštani. Čuvajući glavnu ratnu zastavu Mletačke Republike Sv. Križa, poginula su sedmorica gonfalonjera (zastavnika). Pravo čuvanja te zastave na admiralskom brodu Republike imali su od prve polovice 15. st. pripadnici 12 peraških bratstava (kazada).

Uspon Perasta

Jačanjem pomorske snage Peraštani započinju sredinom 16. st. pokret za odvajanje od Kotora i stvaranje samostalne općine. Pokret predvodi 12 bratstava, iz čijega će zakletvenog saveza za uzajamnu zaštitu 1585. nastati neovisna općina. U gradskom ustavu općina je sačuvala svoju prastaru slavensku podlogu predstavništva dvanaestero kuća. Tako je grad Perast poseban primjer u razvoju gradova, jedini svoje vrste ne samo na našoj obali nego i drugdje u slavenskom svijetu.

Stanovništvo se dijelilo na plemiće koji su bili predstavljeni u općini (»comunita«) te pučane predstavljane u zajednici (»universa«). Svoje predstavnike plemići su imali u zboru, a u razdoblju od 1685. do 1719. u radu općeg zbora sudjelovali su i pučani. To tijelo biralo je gradskoga kapetana, suce, kaštelana (zapovjednika kule Sv. Križa) i vojvodu. Nakon 1719. godine pučani su mogli sudjelovati samo u izboru kapetana. Interese općine u Veneciji zastupali su nunciji (poklisari), dok su se u istočnom Sredozemlju za trgovački napredak Perasta brinuli konzuli.

Tijekom 17. st. Peraštani su zaokupljeni borbama protiv Turaka i gusara (ulcinjskih i berberskih, tj. sjevernoafričkih). U tom stoljeću doživjeli su najteži poraz od Turaka, ali i najveću pobjedu nad Turcima. Godine 1624. turska je flota opljačkala grad i odvela u roblje više od 400 Peraštana (više od četvrtine stanovništva grada).

Slavni peraški boj odigrao se 15. svibnja 1654. u okolici Perasta. Predvodeći 5000 Turaka iz Risna, Mehmedaga Rizvanagić napao je peraške kule. U borbi sa znatno nadmoćnijim neprijateljem Peraštani su se obranili. O odnosu snaga najbolje govori podatak da je grad branilo samo oko 100 vojnika. U boju je poginuo turski zapovjednik Rizvanagić. Na boj podsjeća prvi kameni natpis na hrvatskom jeziku u Boki kotorskoj, što ga je dao uklesati u pročelje župne crkve opat, potonji barski nadbiskup, Andrija Zmajević.

Iste je godine Boku posjetio hrvatski junak, potonji ban Petar Zrinski. Tom je prigodom Zrinski dragocjenu sablju, koju mu je za zasluge u borbama s Turcima darovao grad Kotor, poklonio u čast te pobjede Peraštanima. Prema legendi tada su Peraštani Zrinskom poklonili vrč koji su zaplijenili u borbama s Turcima, a nekad je pripadao Petrovu pradjedu Nikoli Šubiću Zrinskom, poznatom iz Sigetske bitke 1566. godine.

U spomen na pobjedu svake se godine održavala zavjetna svečanost koja bi započinjala donošenjem Gospine slike u grad posljednje nedjelje u travnju. Pri donošenju slike Gospinu lađu pratile bi u polukrugu barke, s kojih su sudionici svečanosti pucali iz vatrenog oružja. Tako bi se podsjećali na vremena kada su pomorci štitili procesije vjernika od napada Turaka i gusara. U svečanosti su sudjelovali i članovi Bokeljske mornarice. Tijekom procesije ulicama Perasta slika bi bila nošena 15. svibnja. Slika bi se iz grada 29. lipnja (Petrovdan) na isti način vraćala u crkvu na otoku. Zanimljivo je istaknuti da je poznati povjesničar Pavao Butorac, kao kotorski biskup, ishodovao kod Sv. stolice 1938. da se ta svetkovina 15. svibnja uzdigne na viši liturgijski stupanj.

Osim te svečanosti u spomen na istu pobjedu u ovom se kraju održavao običaj gađanja kokota. Uz sudjelovanje Bokeljske mornarice natjecatelji bi gađali kokota na dasci koja je stajala na površini mora. Pobjednik natjecanja dobivao je ručnik s ispisanom godinom pobjede nad Turcima (1654) i godinom održavanja natjecanja. Ujedno je morao platiti 65 litara vina, kojim je častio mornare i svečanu povorku što ga je pratila ulicama grada.

Završetak 17. st. obilježilo je sudjelovanje Peraštana u Morejskom ratu (1684-1699). Venecija se u taj rat uključila na strani Svete lige, saveza nastala nakon turskog poraza pod Bečom 1683. godine, u kojoj su još bili Habsburška Monarhija i Poljska. Godine 1687. od Turaka je oslobođen Herceg Novi, a poslije je u istom ratu oslobođeno cijelo područje Boke. Oslobađanje zaljeva od Turaka potvrđeno je mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, a konačno je potvrđeno mirom u Požarevcu godine 1718.

U tom ratu posebno se istaknuao Vicko Bujović (1660-1709), jedna od najzanimljivijih osoba peraške povijesti. Istaknuo se u bitki na Kreti 1686. i osvajanju tog otoka te u osvajanju Herceg Novog 1687. i prvom mletačkom osvajanju Trebinja 1689. godine. Postavljen je 1695. za guvernera flotile koja je štitila mletačke trgovačke putove od gusara. Venecija mu je za ratne zasluge dodijelila feud Kumbor kraj Herceg Novoga i nasljedni kneževski naslov. Od 1694. obavljao je dužnost kapetana Perasta. Kao gradski kapetan isticao se silničkim vladanjem, prekomjernim trošenjem gradskog novca i kao glavni sudionik u mnogim skandalima. Iako se prije borio protiv gusara, poslije je i sam gusario pljačkajući dubrovačke brodove. Godine 1709. ubijen je u zavjeri skupine peraških plemića.

Oslobođeni turske opasnosti, Peraštani u 18. st. postižu vrhunac svoje pomorske moći. Već potkraj 17. st. u gradu je djelovala pomorska škola. O njezinoj kvaliteti i ugledu najbolje govori podatak kako je ruski car Petar I. Veliki 1698. poslao 17 boljara (plemića) na školovanje, uz Veneciju i Nizozemsku, i u Perast. U toj školi svojim se predavanjima isticao Marko Martinović (1663-1716). Na povratku u Rusiju s boljarima odlazi Peraštanin Matija Melada, koji će u Petrovoj službi sudjelovati u izgradnji ruskih luka. Poslije će te veze s ruskim dvorom nastaviti najpoznatiji peraški pomorac Matija Zmajević, koji će postati ruski carski admiral.

Na svom vrhuncu, polovicom 18. st., peraška se flota sastojala od oko 100 većih brodova. U to doba Perast je bio glavno pomorsko središte Boke kotorske. Njegovi brodovi plovili su cijelim Sredozemljem i ulazili u Atlanski ocean do Engleske i Nizozemske. Svojim trgovačkim pothvatima peraške kapetanske obitelji namicale su velika novčana sredstva, koja su ulagali u izgradnju raskošnih palača, crkava i ostalih građevina. Tim gradnjama Perast je postao najljepši biser Boke.

Zaljev u 19. i 20. stoljeću

Nakon što je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku 1797. godine, Peraštani svečano ukapaju u crkvi sv. Nikole zastavu Sv. Marka obilježavajući i na taj način prestanak gotovo četiristoljetne mletačke vlasti. U razdoblju do 1805. Perast se, kao i cijeli zaljev, nalazio pod austrijskom vlašću. Tijekom 1806. i 1807. zaljev se nalazio pod ruskom vlašću. Nakon toga u Boki je, kao i u cijeloj Dalmaciji, uspostavljena francuska vlast, koja je trajala do 1813. godine. Prije ponovne uspostave austrijske vlasti 1814. godine, kratkotrajno je postojao savez Crne Gore i Boke s vladikom Petrom I. Petrovićem na čelu.

Do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. cijeli zaljev nalazio se u sastavu Kraljevine Dalmacije pod vlašću Beča. Unatoč preporodnim težnjama prisutnima i u Boki 1848. i 1861. godine, zaljev, kao i ostatak Dalmacije, nije nikad sjedinjen s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. U prvoj polovici 19. st. smanjuje se pomorska flota Perasta. Smanjenje je kratkotrajno zaustavljeno u razdoblju od 1850. do 1870. godine, a nakon toga neuključivanjem u razvoj parobrodarstva propada peraško jedrenjaštvo.

U razdoblju od 1918. do danas Boka se nalazila u sastavu različitih jugoslavenskih državnih zajednica. Tijekom Drugoga svjetskog rata Boka kotorska je pripojena fašističkoj Italiji. U ratu je na strani NOP-a poginulo ili strijeljano oko 900 boraca, ranjeno više od 1000 ljudi, a u zatvorima i logorima bilo je više od 2000 ljudi. Više od četvrtine stradalih bili su Hrvati. U komunističkoj Jugoslaviji obnovljeno je brodarstvo tako da je kotorsko poduzeće Jugooceanija u najboljim godinama poslovanja držalo 20% od ukupne tonaže jugoslavenske pomorske flote. Devedesetih godina 20. st. propadanjem gospodarstva zamire i pomorstvo. U vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku došlo je do iseljavanja Hrvata i na nekim područjima Boke (najviše u općini Tivat). U novije vrijeme prilike za hrvatsku manjinu u zaljevu se postupno poboljšavaju pa je osnovano nekoliko udruga bokeljskih Hrvata (Hrvatsko građansko društvo i Hrvatska građanska inicijativa).

Kulturna baština Perasta

Osim u pomorstvu neki su se Peraštani istaknuli i na području književnosti, znanosti i umjetnosti. Za razliku od udjela kotorskih književnika u europskoj humanističkoj i renesansnoj književnosti 15. i 16. st., peraški književnici javljaju se tek u baroknoj književnosti 17. i 18. st. Prvi istaknutiji Peraštanin koji ulazi u hrvatsku književnost 17. st. bio je Andrija Zmajević. Na prijelazu tih stoljeća javljaju se tri zanimljiva književnika. Prvi od njih bio je Marko Martinović, već spomenuti predavač u pomorskoj školi, koji je u svom djelu opisao mletačko osvajanje Herceg Novog. Svjedočanstvo o događajima vezanima uz Vicka Bujovića ostavio je u spisu Sull’ uccisione del Buiovich iz 1709/1710. Radom u pomorskoj školi u Perastu i Veneciji pridonio je razvoju pomorskih znanosti.

Julije Balović je uz prijepis Palmotićeve Danice iz 1692. napisao i priručnik za brodske pisare. Prikupio je knjigu narodne poezije i ostavio iza sebe kroniku Perasta. Peraški župnik Antun Zambela objavio je svoj pogled na zavjeru protiv Vicka Bujovića.

Prikupljanje narodne poezije što su ga u Boki započeli Nikola Burović i Julije Balović nastavio je Nikola Mazarović. Zanimljivo ime u peraškome kulturnom životu 18. st. bio je Ivan Krušala, koji je kao dječak bio zarobljen u bici s Turcima. U Perastu je bio pokršten, školovan na talijanskim učilištima, a nakon kratkotrajne svećeničke službe u Perastu, provodi pustolovni život, koji ga odvodi iz Venecije preko Petrograda sve do Pekinga. O svojim dugogodišnjim putovanjima na području Kine spjevao je samo 14 stihova jednog soneta.

Palače

Perast se ističe sa 16 palača, uglavnom baroknih. Riječ je o palačama obitelji Bronza, Šestokrilović, Mazarović, Balović, Mrsha, Vukasović-Kolović, Visković, Pavlovicini, Martinović, Brajković-Martinović, Krilović, Smekja, Cismae (Čismai), Zmajević, Lučić – Kolović-Matikola i Bujović. Većina tih obitelji predstavlja 12 peraških bratstava (kazada). Detaljnije ćemo opisati tri najpoznatije peraške palače.

Na samome ulazu u Perast iz smjera Risna nalazi se palača Bujović, koja se smatra najljepšom baroknom palačom u Boki kotorskoj. Palaču su u znak zahvalnosti za junaštvo u ratu protiv Turaka (1684-1699) mletačke vlasti podignule gradskom kapetanu Vicku Bujoviću. O zahvalnosti Mlečana svjedoči i nekoliko natpisa na latinskom jeziku koji se nalaze na fasadi. Građevinu je potkraj 17. st. podignuo venecijanski arhitekt Giovanni Batista Fonte. Iako je riječ o baroknoj građevini, u njezinoj su osnovi renesansna obilježja: pet arkada monumentalnog trijema i smiren sklad pet balkona. Barokna su obilježja izraženija u širokoj plastici spomenutih arkada, u balustradama i dekorativnim pojedinostima. Danas se u njoj nalazi Muzej grada Perasta.

U središnjem dijelu Perasta, na povišenom mjestu iznad obale, smještena je jedna od najznamenitijih peraških građevina – palača Zmajević. Palaču je 1664. godine dao podići barski nadbiskup Andrija Zmajević, a među Peraštanima to barokno zdanje poznato je još kao »biskupija«. Tijekom 17. i 18. st. palača je pripadala najpoznatijoj peraškoj obitelji Zmajević.

Palača je već duže vrijeme u vrlo lošem stanju i traži temeljitu obnovu. U novije vrijeme prodana je jednom poslovnom čovjeku od kojeg se očekivalo da će ju obnoviti u skladu s izvornim izgledom. Međutim, prilikom prvih građevinskih radova u njezinoj unutrašnjosti u potpunosti su uništene iznimno vrijedne Kokoljine freske iz 17. stoljeća. Nakon toga daljnji su radovi zabranjeni, a palača prekrivena ceradom svjedoči o ljudskom nemaru za kulturne spomenike.

U priobalnom dijelu središta grada dominira trokatna palača Smekja (u narodu Smeća). Riječ je o najvećoj palači u Boki kotorskoj. Treći je kat palače sužen i tip je proširene vidionice. Na drugom i trećem katu su balkoni s balustradom. Palača je sagrađena 1764. U vrijeme izgradnje palače obitelj Smekja doživjela je vrhunac kada je član obitelji Petar Smekja uspostavio veze između Venecije i baltičkih zemalja.

Crkveno graditeljstvo i umjetnost

U peraškoj župi nalazi se 17 katoličkih crkava: Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Križ, Gospa od Ružarija (Rozarija), Sv. Marko, Sv. Nikola (stara i nedovršena nova crkva), Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Antun, Presveti Otkupitelj, Gospa od Karmena, Sv. Mihovil, Sv. Ana, Gospa od Zdravlja, Gospa od Škrpjela (otočna crkva), Sv. Juraj (otočna crkva), Gospa od Anđela i Gospa od Rizi (Riže) ili Gospa od Snijega. U gradu se još nalaze pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice i kapela na pravoslavnom groblju.

Župna crkva sv. Nikole u današnjem obliku sagrađena je 1616. Građena je od korčulanskoga kamena, s lijepim renesansnim pročeljem. Na pročelju se nalazi natpis o pobjedi Peraštana nad Turcima 1654. Riječ je o jednobrodnoj crkvi u čijoj se unutrašnjosti nalaze klesarska djela korčulanskih majstora i vrijedne slike Tripe Kokolje. U njezinoj riznici, koja je danas muzej, čuvaju se mnogi vrijedni darovi. U crkvi se nalazilo središte bratovštine pomoraca. Uz crkvu se nalazi zvonik iz 1691, visok 55 m. Prema povjesničarima umjetnosti zvonik je najljepši primjer raščlanjenog tipa zvonika s piramidalnim završetkom na Jadranu.

Uočavajući kako je stara župna crkva prema moru postavljena u smjeru istok-zapad, umjesto sjever-jug, Peraštani su u zamahu prosperiteta odlučili zidati novu crkvu. Prema nacrtima trebala je to biti monumentalna trobrodna crkva s tri kupole. Međutim, ta crkva nije nikada dovršena.

Neposredno uz palaču Zmajević nalazi se crkva Gospe od Ružarija, u kojoj se nalazi grobnica (mauzolej) nadbiskupa Andrije Zmajevića. Posebnost te crkve njezin je vitki barokni osmerokutni zvonik na četiri kata, koji je jedinstven primjer takve vrste zvonika na Jadranu. Sagrađen je potkraj 17. st.

Na istočnom od dvaju otoka pred Perastom smješten je samostan i crkva sv. Jurja s površinom od 2800 m2. Benediktinci su na tom otoku podignuli u srednjem vijeku opatiju. Srednjovjekovna crkva srušena je u potresu 1667. U staroj crkvi nalazilo se više slikarskih djela Lovre Dobričevića. Nakon potresa izgrađena je jednostavna crkva, u kojoj se nalazi zbirka grbova starih peraških obitelji. Samostan je već od vremena Mlečana korišten kao vojna tvrđava. Na otoku se nalazi groblje na kojem su pokapani Peraštani do 1866. godine.

Gospa od Škrpjela

Na jedinom umjetnom otoku Sredozemlja, površine 3030 m2, sagrađena je crkva posvećena Gospi. Na hridi (škrpjelu) ispred Perasta braća Martešići su 22. srpnja 1452. pronašli Gospinu sliku. Peraštani su tijekom stoljeća nasipavanjem kamena i potapanjem starih jedrenjaka povećali površinu otoka. Već u 15. st. na hridi je podignuta kapelica, u koju je stavljena Gospina slika. Do početka 17. st. potopljeno je stotinjak brodova, među kojima je bilo i zarobljenih turskih lađa. Veća crkva sagrađena je 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Osim potresima to je proštenište bilo izloženo i turskim te gusarskim napadima.

Nakon potresa barokna crkva je obnovljena uz dogradnju kapele s osmerokutnom kupolom, u kojoj se nalazi glavni oltar iz 1722. Današnji oblik svetište je dobilo 1725. godine, a svečano je posvećena 1736. Okrugli zvonik, jedinstven po obliku na Jadranu, strukturu najvjerojatnije duguje obrambenoj ulozi. U potresu 1979. crkva je ponovno oštećena, ali je nakon toga sanirana.

Na središnjem oltaru nalazi se Gospina slika iz 15. st., djelo poznatog slikara Lovre Dobričevića (?-1478) iz Kotora. Iza oltara može se rukom napipati prvobitna hrid na kojoj je slika pronađena. Oltar je izrađen od bijelog mramora u Genovi 1796.

U crkvi se nalazi životno djelo baroknog slikara Peraštanina Tripa Kokolje (1661-1713). Riječ je o ciklusu od 64 slike s prikazom apoteoze Marije kao Majke Božje. Zamisao za taj ciklus slikaru je dao nadbiskup Andrija Zmajević. U donjem dijelu bočnih zidova Kokolja je naslikao niz prizora proroka i sibila koji su od velikih kompozicija Bogorodičina smrt, s jedne, i Prikazanje Marijino u hramu te Silazak Duha Svetoga, s druge strane, odijeljeni okvirima sa srebrnim zavjetnim pločicama, a na luku iznad svetišta veliki je prizor Krunidba Blažene Djevice Marije. Strop je podijeljen okvirima od pozlaćena drva na 45 polja. Oko središnje kompozicije Marijina uznesenja nižu se prizori iz života Blažene Djevice Marije, likovi evanđelista, crkvenih otaca, skupine anđela i polja s košarama cvijeća.

U crkvi se nalazi bogata riznica zavjetnih darova pomoraca, od kojih je najpoznatiji srebrni reljef s prikazom grada Perasta, dva otočića i turskom vojskom koja napada grad. To je zajednički zavjetni dar mještana u znak zahvalnosti za pobjedu iz 1654. Reljef je u dimenzijama Gospine slike, jer prilikom svečanih i procesionalnih izlaganja prekriva pozadinu slike. Dvije tisuće srebrnih i bakrenih zavjetnih pločica, darovanih kao znak zahvalnosti Gospi, koja ih je čuvala od pogibelji i nezgoda na moru, ispunjavaju slobodne zidne površine na koru crkve.

Pozornost posjetitelja posebno privlači zavjetni i umjetnički rad Peraštanke Jacinte Kunić. Riječ je o manjoj slici koja u tehnici veza prikazuje gornji dio oltarne Gospine slike. Predaja kaže kako je strpljiva umjetnica taj rad vezla oko 25 godina. Osim svilene, srebrne i zlatne niti koristila se i nitima prirodne kose za izvedbu frizura na prikazanim likovima. Rad je dovršen 1828. godine, a vezući je gotovo izgubila vid.

U narodu se do danas zadržala pučka svečanost Fašinada – tradicionalno nasipavanje kamenja oko otoka. Svečanost se održava svake godine 22. srpnja, na dan kad je pronađena slika. Barke iz zaljeva dovoze do otoka kamenje i zatim ga oko obale izbacuju. U svečanosti, praćenoj narodnim pjesmama, sudjeluju samo muškarci. Običaj se završava večerom na otoku.

Zmajevići – duhovnici i pomorci

Andrija Zmajević rodio se 1624. u Perastu. Teološke studije završio je u Rimu i nakon njih se zaredio. Godine 1656. postao je opat samostana sv. Jurja na otoku pred svojim rodnim mjestom. Prije imenovanja nadbiskupom obavljao je dužnost vikara u Budvi, a 1671. postavljen je za barskog nadbiskupa. Nadbiskupijom je upravljao iz Paštrovića zbog nemogućnosti boravka u Baru, koji se nalazio u turskim rukama.

Uz njegovu vjersku djelatnost valja spomenuti i književnu. Bavio se skupljanjem i zapisivanjem narodnih pjesama i priča s područja uz more od Dubrovnika do Bara i njegova zaleđa. Osim tog rada na narodnom blagu Andrija Zmajević pisao je epske i lirske pjesme, koje međutim uglavnom nisu objavljene. Autor je poeme Slovinska Dubrava, a u rukopisu je ostao Crkovni ljetopis ili Država sveta. Česta tema njegovih djela su i borbe s Turcima te pomorski pothvati. Iako je živio u doba kada je latinski još uvijek bio službeni jezik, on je pisao narodnim jezikom pa se tako može reći kako je bio i navjestitelj preporodnih ideja u Boki kotorskoj. Bio je mecena baroknom umjetniku Tripu Kokolji. Umro je 1694.

Vicko Zmajević rodio se 1670. također u Perastu. Uz preporuke strica Andrije otišao je na studij u Rim, gdje je stekao doktorat iz filozofije i teologije. Kao zaređeni svećenik nastavio je stopama svojega strica te je na prijedlog peraške općine i uz pristanak mletačkih vlasti postavljen za opata samostana sv. Jurja pred Perastom. Na mjestu opata ostao je od 1695. do 1701. Nakon toga postavljen je za barskog nadbiskupa i upravitelja budvanske biskupije. Kao barski nadbiskup nosio je titulu primasa Srbije i obavljao dužnost papina vizitatora za Srbiju, Bugarsku, Makedoniju i Albaniju, zemlje u to doba pod turskom vlašću. Zbog nesigurnosti u Baru, koji se nalazio u turskim rukama, veći dio svojeg nadbiskupovanja proveo je u Perastu i Kotoru.

Godine 1713. imenovan je zadarskim nadbiskupom i nastavlja s crkvenom političkom djelatnošću kao papin predstavnik za katolike pod turskom vlašću. Bio je gorljiv pristaša sveslavenske ideje i u papino ime radio na pokušaju stvaranja unije između katoličke i pravoslavne crkve. Smatrao je da samo jedinstveni Slaveni uz papin blagoslov mogu istjerati Turke iz Europe.

Kao zadarski nadbiskup mnogo je učinio za objavljivanje djela na glagoljici pa je nakon toga u 18. st. u toj nadbiskupiji glagoljaštvo doživjelo ponovni zamah. Njegovom zaslugom u Zadru su stvoreni uvjeti za početak rada glagoljaškoga kolegija, koji je otvoren 1748. Još je kao mladić 1694. svoje prvo djelo Musarum chorus posvetio zapovjedniku mletačke flote.

Uz ime nadbiskupa Vicka Zmajevića veže se i nastanak zadarskog sela Arbanasi. Naime, on je početkom tridesetih godina 18. st. iz okolice Skadarskog jezera doselio u okolicu Zadra nekoliko stotina katoličkih obitelji, zbog čijeg je albanskog podrijetla selo dobilo ime Arbanasi. Nadbiskup Vicko Zmajević umro je u Zadru 1745.

Matija Zmajević, mlađi Vickov brat, rođen 1680, odlučio je nastaviti stopama slavnih pomoraca iz svoje obitelji. Njihov otac Krsto, iskusan zapovjednik broda, bio je u sedamdesetim i osamdesetim godinama 17. st., uz svojega brata nadbiskupa Andriju Zmajevića, jedan od najuglednijih Peraštana. U tom vremenu nekoliko puta obavljao je dužnost gradskoga kapetana. Svojemu mlađem sinu Krsto Zmajević odlučio je dati najbolju pomorsku naobrazbu. Već kao dječak Matija je prva iskustva stekao ploveći na očevu brodu. Pomorsku školu završio je u rodnom Perastu i nakon toga nastavio ploviti na obiteljskom brodu.

Uz Zmajeviće potkraj 17. i početkom 18. st. od značajnijih peraških obitelji ističu se Bujovići, Mazarovići, Martinovići i dr. Posebno je utjecajan i moćan bio gradski kapetan Vicko Bujović, poznat po silništvu, čovjek od povjerenja mletačkih vlasti. Zbog sudjelovanja u Bujovićevu ubojstvu Matija Zmajević bio je prisiljen 1709. bijegom iz Perasta spašavati živu glavu. Spas je pronašao u Dubrovniku i Carigradu, gdje je uspostavio bliske veze s ruskim diplomatima. Godine 1712, zajedno s grofom P. A. Tolstojem, otišao je u Rusiju, kojom je tada vladao car Petar I. Veliki (1689-1725). On ga je kao kapetana bojnog broda primio na službu u ratnoj mornarici.

Rusija u koju je Matija Zmajević došao vodila je sa Švedskom Veliki sjeverni rat (1700-1721). Riječ je o ratu kojim je Petar I. Veliki odlučio preuzeti prevlast na Baltiku i sa zemljovida kao sjevernu velesilu izbrisati Švedsku. Ruski car je u rat ušao s još neorganiziranom ratnom flotom pa se ona izgrađivala i usavršavala tijekom tog rata.

Matija Zmajević ugradio je nakon dolaska u Rusiju svoje znanje u organizaciju ruske baltičke flote. Već 1714. istaknuo se u ruskoj pobjedi nad švedskom flotom u Finskom zaljevu. Ubrzo je imenovan kontraadmiralom i 1719, zapovjedajući s gotovo 150 brodova, nanio kod poluotoka Hanko jedan od najtežih poraza Šveđanima. Završetak rata dočekao je kao viceadmiral, član admiraliteta i zapovjednik carske flote. Petar I. Veliki smatrao ga je najboljim časnikom, a 1727. imenovan je admiralom. Zanimljivo je istaknuti kako je na pogrebu cara Petra I. Velikoga Zmajević nosio krunu dinastije Romanova. Carica Katarina I. dodijelila mu je najvrjednije rusko carsko odlikovanje Aleksandra Nevskog.

Potkraj života admiral Zmajević pao je u nemilost nesposobnih Petrovih nasljednika te je poslan za guvernera Astrahana. Umro je 1735. u Tavrovu na dužnosti zapovjednika toga grada. Danas je općeprihvaćeno mišljenje povjesničara kako je upravo Matija Zmajević jedan od najzaslužnijih za ulazak Rusije među pomorske velesile. Pod njegovim vodstvom izrasla je prva generacija časnika ruske ratne mornarice.

 

Literatura:

Alfirević, Frano, Putopisi i eseji, Zagreb, 1942.

Banac, Ivo/Novak, Slobodan Prosperov/Sbutega, Branko, Stara književnost Boke, Zagreb, 1993.

Bošković, Marko, Herojski podvizi bokeljskih pomoraca – Perast, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. XIII, str. 171-179, Kotor, 1965.

Brajković, Gracija, Admiral Matija Zmajević i njegovo doba, Zbornik Kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore, god. III, str. 121-133, Kotor, 1985.

Brajković, Gracija/Milošević, Miloš/Radimir, Zoran/Tomić, Antun, Neki manje proučavani primjeri građanske i crkvene arhitekture spomeničkog karaktera u kotorskoj opštini, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. XXXV/XXXVI, str. 91-124, Kotor, 1987/1988.

Butorac, Pavao, Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću – politički pregled, Perast, 2000.

Butorac, Pavao, Opatija Sv. Jurja kod Perasta, Perast, 1999.

Butorac, Pavao, Razvitak i ustroj Peraške općine, Perast, 1998.

Butorac, Pavao, Zmajevići, Perast, 2003.

Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. I, str. 194-195, 289, 442-443, Zagreb, 1995.

Kovačević, Predrag, Matija Zmajević – ruski admiral, Zbornik Kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore, god. III, str. 135-143, Kotor, 1985.

Luković, Niko, Zvijezda mora – štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji, Perast, 2000.

Macan, Trpimir, San o Boki, Dubrovnik – časopis za književnost i znanost, Matica hrvatska, god. IV, br. 4, str. 166-170, Dubrovnik, 1993.

Magaš, Damir, Natural-geographic characteristics of the Boka Kotorska area as the basis of development, Geoadria, god. VII, br. 1, str. 51-81, Zadar, 2002.

Martinović, Dušan J., Perast i njegove turističke mogućnosti, Boka, god. II, str. 257-268, Herceg Novi, 1970.

Milošević, Miloš, Dostignuća i dileme u proučavanju doprinosa trojice Peraštana Rusiji Petra I. (Marko Martinović, Matija Zmajević i Ivan Krušala) 1697-1735. godine, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. XXXI/XXXII, str. 107-137, Kotor, 1983/1984.

Miljanić, Novak R., Ruski admirali iz Boke Kotorske, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. XX, str. 145-159, Kotor, 1972.

Obad, Stijepo, Razvoj hrvatske političke i nacionalne integracije u Boki Kotorskoj u preporodno doba, Dubrovnik – časopis za književnost i znanost, Matica hrvatska, god. IV, br. 4, str. 234-253, Dubrovnik, 1993.

Pečarić, Josip, Borba za Boku Kotorsku, Zagreb, 1999.

Pomorska enciklopedija, sv. I, str. 397-403, Zagreb, 1972.

Sbutega, Branko, Upit o Boki A. D. 1993., Dubrovnik – časopis za književnost i znanost, Matica hrvatska, god. IV, br. 4, str. 159-165, Dubrovnik, 1993.

Stanković, Stevan M./Maćejka, Milivoje M./Mladenović, Tomislav, Prilog proučavanju horizontalne i vertikalne razuđenosti Boke Kotorske, Boka, god. X/2, str. 21-27, Herceg Novi, 1979.

Stjepčević, Ivo, Arhivska istraživanja Boke Kotorske, Perast, 2003.

Šerović, Petar D., Peraštani kao čuvari starosrpske, a zatim mletačke ratne zastave, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. V, str. 39-47, Kotor, 1956.

Zaninović, Marin, Boka Kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave, HAZU, god. 13, str. 1-16, Zagreb, 2001.

 

Autori: Goran Denis Tomašković, Mijo Igor Ostojić

Izvor: Hrvatska revija 1, 2005.