Napokon je razvidno potpuno zanemarivanje prostora Banovine

Ena Katarina Haler, autorica nagrađenoga romana Nadohvat

Najmlađa dobitnica uglednih nagrada Gjalski i Josip i Ivan Kozarac. Dovoljan povod za razgovor. Sa svega 25 godina životnoga kalendara, književnim prvijencem, rođena Osječanka, zagrebačka studentica arhitekture i dizaj­na Ena Katarina Haler postala je uvažena u širem kritičkom krugu. Opsežnim djelom o zločinima na Banovini u Drugom svjetskom ratu aktualizirala je i prije potresa povijesni hrvatski kraj.

Roman Nadohvat, pisan u prvom licu, protkan je intimnim stanjima glavne junakinje Katarine, vaše bake po kojoj ste dobili ime, uz koju ste do desete godine upijali obiteljsku kroniku. Što je najviše od bakina ovozemaljskoga boravka nedostajalo tijekom pisanja Nadohvata? Biste li uz nju još lakše dohvatili pojedine noći ili je upravo i ljepota tih tužnih međugeneracijskih mimoilaženja u tome da s vremenskim odmakom sami otputujete tamo gdje su bili naši preci? Kako to nositi sa sobom, rađa li se čovjek – književnica – s tim?

Pitanje koje me i samu natjeralo da se zamislim, nad tim odnosom s ljudima koji više nisu tu i time kako se njihova odsutnost reflektira u našim životima. Nedostajala mi je u svakom smislu i ono na što sigurno najčešće pomislim jest to koliko bih joj htjela pokazati knjigu, koliko bih htjela da je mogla biti svjesna da će njezina priča biti zabilježena. Da je ona poživjela dulje i da sam ju imala kraj sebe dok sam pisala, svakako da bi knjiga bila potpuno drukčija nego što jest. S jedne strane, bilo bi mi sigurno lakše doći do većine informacija, tražila bih i da mi ispriča sve ono što već jest mnogo detaljnije, uštedjelo bi mi svakako i vremena za „spajanje“ pojedinih događaja koje sam pamtila tek kao fragmente i nisam im mogla odrediti uzročno-posljedičnu vezu niti ih smjestiti u točno vrijeme i mjesto. I sigurno bi tada literarna Katarina bila mnogo sličnija onoj stvarnoj, mučilo bi me to iskreno, tada bi tu postojala veća odgovornost i manja literarna sloboda.

No s druge strane, upravo taj odmak koji se dogodi nečijom smrti, zajedno sa svim emocijama koje se javljaju nakon toga, čini da se dogodi nešto gotovo magično. Stvara se metafizička veza, osoba koje više nema dobiva drugačije mjesto u životu onoga koji proživljava gubitak, svakako da se radi i o mistificiranju i idealiziranju – i to je zapravo predivno. Za mene je pisanje tog romana bilo i način nošenja s gubitkom i često bolan pokušaj razumijevanja, što nje, što drugih ljudi koji su također postali likovi, pa naposljetku i neko moje intimno odrastanje. Dogodilo se i to da sam neke tipove u koje tako olako smještamo ljude kada govorimo o povijesti, uspjela promatrati kao ljude, naravno da to nije došlo odmah i da je to bio težak proces. Ta samoća – s tekstom, u povijesti, u mjestima koja ne poznajete – nije lagana, ali se pretvara u osjećaj spokoja koji teško da bih doživjela u bilo kojoj drugoj situaciji.

Kako ste uspjeli osam godina pisati roman, a da samo jedna majčina sestra sazna za nj? Koliko vam je prikupljanje arhivske građe i dokumenata obogatilo vrijeme (nikako se ne može reći odnijelo vrijeme)?

Nisam nikomu iz obitelji, osim toj jednoj tetki, govorila da pišem o tome. Introvertirana sam po prirodi i ne samo kada je pisanje u pitanju. A obzirom da je trajalo toliko dugo, mogla sam istraživati polako i na miru, nisam se tjerala ni na što, već bi mi dolazilo prirodno. Složila bih se s izrazom da me obogatilo – obožavala sam sjediti u Arhivu grada Zagreba i vrtjeti dijapozitive, to su mi neka od najljepših sjećanja na to razdoblje života uopće. Premda je bivalo i naporno, onda kada ne bih mogla povezati dva dijela priče i nisam uspijevala pronaći informaciju koja bi mi tu pomogla, koja bi ispunila tu rupu. Uz to, stvari o kojima sam čitala nisu nimalo lagane i naravno da se sve to – ratovi, logori, istrebljenja… – duboko i nepovratno uvuklo u mene.

Antiratni roman. Volite da se takvim smatra vaše djelo. Rođeni ste nakon Domovinskoga rata, ali dopustite pitanje – je li u ratu uopće moguće izbjeći svrstavanje na stranu – sam ostanak (ili odlazak) nosi u sebi izabiranje strane. Političke odluke kroje obiteljske povijesti, nitko ne ostaje po strani.

Odvojila bih tu situaciju „izabiranja“ strane i činjenice da se netko nađe na jednoj ili drugoj strani – rođenjem, porijeklom ili jednostavno spletom okolnosti. I čak i onda, postoji razlikovanje izabiranja obitelji, porijekla ili nacionalnosti i svjesnog animoziteta prema nečijoj tuđoj „strani“ ili, kako u ratovima uglavnom jest, nacionalnosti. Rijetki ostaju istinski po strani i ne mislim da je to uopće potrebno, no ona „strana“ koju je moguće i apsolutno potrebno izabrati jest ta struja pomirenja, čovjekoljublja. Možete stajati uz svoj narod i svoju domovinu, a da i dalje imate human odnos prema tuđoj domovini; po meni patriotizam i antiratni stav nisu isključivi. Iako osobno nemam patriotske osjećaje – odnosno, volim svoj narod jednako kao što bih voljela i bilo koji drugi da mi je rođenjem nametnuto tako. Točnije bi zapravo bilo reći – volim ljude svoje okoline i naravno da postoji svojevrsna emocija prema nečemu što je blisko i poznato u odnosu na ono nepoznato i uvjetno rečeno „tuđe“, no ta kategorija naroda i nacionalnosti je tu najmanji faktor. Ono o čemu sam htjela pisati i što me zaokuplja jest to pitanje izbora iz očišta nas, promatrača, i taj pokušaj razumijevanja svakog čovjeka i svakog izbora, jer se nisam našla u tim situacijama, imam tu sreću biti rođena nakon ratova na ovim prostorima. Tako da ne bih rekla da ostanak ili odlazak, priklanjanje jednom ili drugom pokretu nužno znači izabiranje strane, jer to je često, pogotovo kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, u doba manje protočnosti informacija (pogotovo u ruralnim krajevima) i veće ovisnosti tih ljudi o plaćeničkim sistemima pojedinih vojski – već je značilo izabiranje preživljavanja. Osuda jednog ili drugog režima, osuda rata, to je izbor.

Karijerizam ste najbolje ocrtali u Andrijinu liku. Je li „linija manjeg otpora“, učlanjenje u Partiju – način naslijeđenoga ideološkog mentaliteta kojemu u vjeri da će tako olakšati egzistenciju sebi i svojima – nužnost čovjekova opstanka?

I prema liku Andrije imam zapravo nježan odnos i razumijem ga, iako isprva navodi na osudu njegova postupka, toga da se dijete ljudi prognanih od strane partizana, pa kasnije i FNRJ, učlanjuje u Partiju ne bi li si osigurao egzistenciju. Kada se taj lik razloži, on u datom trenutku ima svega osamnaest, devetnaest godina, proživio je pokolj, izbjeglištvo, hodao do Bleiburga, izgubio oca, gledao kako mu obitelj ostaje bez svega… Mogu zamisliti nesreću koja se gomila u tom dječaku, nemoć da na bilo koji način izvuče sebe i bližnje iz siromaštva, strašan je taj osjećaj nametnute, kolektivne krivnje, obespravljenosti. On je svakako oportunist, no isto kao što je i njegov otac, iz straha za vlastiti život i živote svojih bližnjih, u određenom trenutku pristao surađivati s ustaškim režimom (i tako stradao), Andrija je isto svjestan konteksta svoje odluke u manjoj mjeri nego što su toga svjesni čitatelji romana danas, u 21. stoljeću. Da, to je svakako stvar mentaliteta, očito postojećega u toj zajednici i naposljetku toj obitelji, no to smo svi mi, u nekoj mjeri. Vjerujem da većina čitatelja u odnosu Andrija – Petar češće bira sličnije Andriji. Ljudi jesu bića manjeg otpora i to ne treba negirati. Treba se suočiti s tom tendencijom, objasniti je sebi, pokušati shvatiti kada se ne treba kriviti zbog takvih odluka, a kada ipak trebamo raditi na sebi i stvoriti otpor (a i toga ima, u društvu nam kronično nedostaje otpora). S druge strane, kada razmišljam o njemu, mogu zamisliti da mu zapravo uopće ne bi bilo lako s tom odlukom – koja su tu intimna previranja, kakav je njegov odnos s gubitkom oca, kako se postaviti prema toj zapravo zatvorenoj i pomalo autističnoj zajednici prognanika u nekom selu, nakon što odande odeš? Moguće je zamisliti i koliko se puta Katarina upitala je li pogriješila što nije otišla s njim, koliko je puta htjela pobjeći od siromaštva i skrivanja, maknuti svoju djecu od tog života? Mnogo je tu odluka, između ljudi koji imaju jedva dvadeset godina i otprilike dvadeset dugih života proživljenih u tih pet godina rata. Ne bih rekla da je njegov način nužan za opstanak, ali da se može razumjeti, apsolutno jest.

Sudski dokumenti, detaljno prikazani na stranicama ljetnoga trobroja Vijenca, pravna su „novela“ za sebe. Komu je u interesu otezanje pravosudnih postupaka, nedočekanost ovozemaljske pravde za života, unatoč jasnoći svih činjenica o nacionaliziranom vlasništvu? Što smatrate da ostaje nepromijenjenim unatoč dugim pravnim postupcima?

Jako mi je drago da se spomenuta kritika dotaknula i dokumenata, odnosno pravnog postupka koji prikazuju. Komu je to u interesu, meni je teško reći, no činjenica je da očito ni našim uvjetno rečeno desnije orijentiranim vladama nije bilo u interesu ispraviti tu nepravdu, i to u dva puna mandata, dok su nebuloze poput ustaškog znakovlja i pozdrava izuzetno bitne teme i evo sedamdeset godina nakon tog rata. Taj povrat imovine je lijepa stvar, ali iskreno, radi se samo o „tapšanju po ramenima“. Unatrag nekoliko mjeseci svi su saznali za Banovinu, gdje se nalazi spomenuta imovina, i napokon je razvidno potpuno zanemarivanje tog prostora i tih ljudi, neulaganje u industriju (štoviše njezino gotovo svjesno sabotiranje), infrastrukturu, primarne djelatnosti, obrazovanje, zdravstvo… na tom području. Bez nekog većeg zahvata u prostoru, sveobuhvatnog preusmjeravanja sredstava, ne samo kada govorimo o prostoru Banovine, već i većine hrvatskih ruralnih regija, ta je imovina neiskoristiva. Spomenik na papiru.

Umiru i posljednje generacije koje su znale za događaje iz Drugoga svjetskog rata iz prve ruke i nama koji ostajemo, a pogotovo budućim naraštajima, postaje sve teže filtrirati informacije. Rastužuje
shvaćanje da će mnoge od tih sudbina ostati neotkrivene

Katarinine duševne bitke, šibane povijesnim okolnostima, osnova su vašega prvijenca. Kako je bilo rasti u mislima s vlastitom bakom, znajući da se možete uživjeti u mlade godine, ali desetljeća zrelosti i opće mudrosti (sijedih glava) tek dolaze?

Bolno i iscjeliteljski u isto vrijeme. To je nešto što mi je i dalje teško izraziti i s čime ću se još dugo pokušavati nositi.

Koliko ste u svim srednjoškolskim i studentskim godinama, tijekom pisanja romana, osvijestili da se 45 godina o temama poput Bleiburga i Gologa otoka govorilo stidljivo, šapatom, usmenom predajom, da su mnoge sudbine i danas nepoznate iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, kao Josipova u Nadohvatu.

Otkrivalo mi se to, kao uostalom i svima nama rođenima poslije tog vremena, polako i „na kapaljku“, naposljetku i Domovinski rat je učinio svoje da se određene teme u javnom diskursu tretiraju pod nekim usmjerenim svjetlom. Ono što me najviše rastužuje na neki način jest shvaćanje da će mnoge od tih sudbina, s jedne ili druge strane, ostati neotkrivene – sada umiru i posljednje generacije koje su znale za te događaje iz prve ruke i nama koji ostajemo, a pogotovo budućim naraštajima, postaje sve teže filtrirati informacije koje su nam dostupne i doći do nepoznatih podataka. A kako mi Hrvati očito jesmo narod neke urođene šutnje, volimo zatirati sve ono što je stvarno bitno i biti površno glasni, ne bojim se da će postojati neka buduća prešućivanja – uostalom prešućujemo i ono što nam se događa svakodnevno, kako očekivati da progovorimo o nekim davnim ranama, one se stvaraju i produbljuju iz dana u dan i pretvaraju u tu kolektivnu polariziranost.

Izd. VBZ, Zagreb, 2019.

Zrin je, uz slavnu prošlost i neizvjesnu budućnost, danas jedina hrvatska župa koja nema nijednoga vjernika, ona je s obnovljenom crkvom sv. Marije Magdalene i drevnom utvrdom – samo oživljeno sjećanje, prigodničarski spominjano. Je li nacionalizam voljeti svoj Zrin, korijene, Banovinu, zašto je loš prizvuk te riječi, iz vizure vas rođene iza Domovinskoga rata?

Nije nacionalizam nikada voljeti nešto, problem je ona druga strana, kada si ljudi zbog uvjetno rečeno ljubavi uzimaju pravo nešto drugo narušavati. Postoji taj istočnoeuropski nacionalizam koji je povijesno i tradicionalno agresivan, uvijek usmjeren protiv, više nego na „ljubav“, što je jasno s obzirom na konstantne sukobe na ovim prostorima, koji su daleko intimniji i više vezani uz mikrolokacije nego što su bili oni u Zapadnoj Europi. Kada razmišljam o svojim korijenima i prostoru uz koji ih vežem, mogu reći da volim neko mjesto zbog ljudi koji su u njemu živjeli, mjesto samo za sebe ne znači mnogo. Volim svoju Banovinu, zbog mojih koji su tamo bili sretni, i meni je postala neki osobni prostor sreće, no ne volim je manje ako tamo živi stanovništvo bilo koje druge nacionalnosti. Domovinski rat samo je podcrtao te podijeljenosti koje postoje u našem društvu i između naših dvaju naroda, dogodilo se to da je moja generacija odgajana u novom sloju podjela, zamjeranja i nerazumijevanja. Imam osjećaj da se to polako mijenja, da barem dio nas odrasta u neke bolje ljude, da se uspijevamo oduprijeti nametnutom, to mi je drago. Ali da će taj proces trajati još dugo, vjerojatno desetljećima (volim biti optimistična), svakako da hoće.

Koliko se u vama, unatoč sedam godina života u Zagrebu, miješaju rodna Slavonija i Banovina, što je zajedničko tim dvjema zemljama, „šume, rijeke, kobile, mene su zarobile“, pisao je prerano preminuli vinkovački pjesnik Slavko Mađer, Miroslavov brat. Kako poimate svoju Banovinu prije i poslije potresa? Dišu li s vama i u metropoli dravski lopoči, Modra vrata Tvrđe, pomiješani sa zrinskim ognjištem, crni kruh prabaka i pratetki, koraci koji ne marširaju, tračnice koje klopoću, osluškujući sljedeću političku odluku?

Istina je da jako volim provoditi vrijeme i u šumama i uz rijeke, kobile mi još nisu toliko poznate doduše, ali vjerujem da bismo se dobro slagale. Ali iz nekih drukčijih pobuda od čisto nostalgije za zavičajem. Iskreno ne vežem se lako za mjesto i nemam problem preseljenja u drugi grad. Nikad mi nije nedostajala Slavonija kao takva, nedostaju mi samo neki ljudi koje ne viđam tako često otkako živim u Zagrebu. Imala sam lijepo djetinjstvo u Slavoniji, no kako sam odrastala uz priče o Banovini, ujedno i sa sviješću da ću jednog dana otići, da ću htjeti proživjeti više od jednog grada i jednog mjesta, nisam je stigla doživjeti kao potpuno svoju. Odlazim u Osijek u posjet obitelji i prijateljima, volim otići tamo, ali ne idem doma. Trenutno se najbolje osjećam u Zagrebu i smatram ga svojim više od oba rodna kraja. Ako jednog dana odem nekamo dalje, vjerojatno će biti isto s tim idućim mjestom. A povijest je uvijek tu, gdje god bila ta mala magija obiteljske priče, ona je sa mnom.

Ranije, kada je postojala sustavna književna kritika, pisci su s nestrpljenjem iščekivali recepciju druge knjige, ona se smatrala prijelomnom. Danas je sve razvodnjeno, globalno, u šumu vijesti potrebno je mnogo upornosti da se prepozna kvaliteta, čak i da se odupre vodećoj struji koja sama proglašava svoje kanone. U vrijeme kada se čita uglavnom sa zaslona mobitela (nije da se ne čita uopće) – što može književnost donijeti književniku, osim tapšanja po ramenu?

Bilo bi nepravedno reći da mi ovih godinu dana književnog života nije donijelo ništa. Ako izuzmemo ono očito, kritike i nagrade, mnogo kolega mi je stvarno lijepo pristupilo, upoznala sam toliko novih ljudi, što iz književnog svijeta, što novinara, redatelja, umjetnika, pa onda ljudi koji pročitaju knjigu i imaju mi se potrebu javiti, reći mi osobno da im je bila na neki način važna… To je nezamjenjivo. Ne čita se koliko bih ja voljela da se čita, ali interes za knjigu postoji. Ako se usporedimo s nekom većom europskom ili svjetskom književnosti, nezahvalno je biti hrvatski pisac ili spisateljica. Ali ipak bih radije bila to nego bilo što drugo u Hrvatskoj.

Što ste u ovih godinu i pol dana od objave Nadohvata naučili o hrvatskoj književnoj i nakladničkoj sceni? Stalne su bitke oko komada financijskoga kolača, svedena na jedan posto ukupnoga proračuna, u kojima bolje prolaze veliki igrači, velike kuće.

Uvjerila sam se u ono što sam pretpostavljala i prije – financijski gledano, situacija je loša. Nemamo kulturnog života, knjige se slabo promoviraju, malo je javnog prostora u kojemu se govori o književnosti. Ali ljudi čitaju i zanima ih i hrvatska književnost. To što smo marginalizirani kako od Ministarstva, pa onda i od medija, veći je problem od (nedostatka) interesa čitatelja. Kritike čitaju uglavnom kritičari i autori (uz iznimku nekoliko kolumni koje se probijaju do šireg čitateljstva preko popularnih medija), književni se časopisi izdaju rijetko i gase se, a i njih čitaju uglavnom ljudi koji pišu za njih. To su i dalje inteligentni, zahvalni čitatelji, no ne pišemo za izdvojenu zajednicu, najveći je problem probiti tu barijeru.

Na kraju, da imate prostora napisati samo jednu rečenicu o baki Katarini – kako bi glasila?

Meni se i dalje ovih 460 stranica čini premalo, nisam baš toliko vješta spisateljica da bih nju mogla smjestiti u samo jednu rečenicu.