Velika djela fajtera Mile

0

“Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu. Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život.”

Piše: Anto PRANJKIĆ

Ljudi su bića pokreta, odnosa. U jutra ustajemo, pozdravljamo se s članovima obitelji, izlazimo na ulicu. Susrećemo druge ljude. Na poslu opet komuniciramo. Stječemo nova iskustva. Ponekad nam se čini da ljudi imaju iste ili slične sudbine, ali … Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo mnoštvo različitih pogleda, izgleda, razmišljanja, životnih situacija. Prijeratnog dekoratera scene sarajevskih kazališta Milu Mrvalja život nije mazio. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti. Radio posao koji je volio. No, došli su rat i brojna stradanja, pa se ljudi promijenili. I tako je Mile postao tehnološki višak u svojoj tvrtki. Iako je u Sarajevu živio cijeli svoj život i prošao ratna stradanja, nakon životnog i poslovnog potopa postao je beskućnik, a nakon niza godina uz Božju providnost, dobre i drage ljude, ali prije svega jaku vjeru i volju Mile je postao vrlo cijenjeni član hrvatskoga društva. Osnovao je Humanitarnu udruga Fajter koja pomaže, pogađate, upravo beskućnicima. U samo jednom satu razgovora s ovim simpatičnim osebujnim čovjekom postidio sam se, priznajem, barem deset puta. Zato u narednim rečenicama našega razgovora pokušajte pronaći mala zrnca mudrosti koja proizilaze iz maloga jednostavnog srca punog ljubavi.

Foto: Dražen Zetić

Gospodine Mrvalj, često Vas viđamo na ulici, ali i u kreativnom prostoru Napretkovog kulturnog centra u kojemu kao predstavnik Humanitarne udruge Fajter često nastupate s prigodnim predavanjima i drugim sadržajima. Tko ste Vi, zapravo?

– Do rata sam radio u teautru. Bio sam dekorater scene. Završio sam Školu primijenjene umjetnosti. Poslije rata sam dobio otkaz kao tehnološki višak pod znacima navodnika, jer znate kako se to sve događalo na tim prostorima. Ja sam uvijek bio ne podoban. Bio sam ne podoban i u onom i ovom sistemu i u svakom sam bio ne podoban. Ne podoban sam iz jednog razloga, a to je apolitičnost. Ja sam apolitičan. Politika me ne zanima. Nisam lijevi, nisam desni. Imao sam uvijek svoj stav, svoj svijet. Ono što mislim da je u redu iza toga stojim, a ono što mislim da nije u redu ja to otvoreno kažem. To je moja priroda. Mnogi kažu da je to prgava priroda. Ljudi ne vole druge ljude koji idu na prvu loptu, a ja idem. Ja nisam kao Modrić u nogometu, ja ne driblam. Ja idem na prvu.

Govorite kako idete na prvu, ne pripremate se. Čini mi se da ste rekli da Vas je koštala ta Vaša iskrenost?

– Da, nekada je koštala, nekada je dobro došla. To je uvijek dvosjekli mač. Ja ne zamjeram licemjerima i ljudima koji idu linijom manjeg otpora. To je jednostavno njihov način života, mišljenja… Oni misle da je tako bolje. Nikada nisam nikome prigovorio što je ne odlučan, slab, povodljiv. To su takvi ljudi. Takvi karakteri, psiha i takav način razmišljanja i mislim da sam prema svima tolerantan. Ako mogu nekom takvom pomoći nekim savjetom i konkretno rado ću pomoći. Ne pitam se je li drugi licemjer, ovakav ili onakav, ja njemu rado pomognem. I nastojim pomoći čovjeku kao čovjeku. Ja sam filantrop i volim sva bića. Moja Humanitarna udruga Fajter je udruga za pomoć beskućnicima i ja imam dobru suradnju s udrugama osoba s downovim sindrom i s posebnim potrebama, i s udrugama za zaštitu životinja. Dakle, gdje god osjetim kako moja prisutnost može na bilo koji način doprinijeti boljitku ja sam tu, jer tako razmišljam, tako sam odgojen i tako sam rastao.

Vaša humanitarna udruga Fajter ima veliki broj članova. Rekli ste da je to udruga beskućnika. Kako ste uspjeli skupiti beskućnike na jedno mjesto? Rekao bih da je to prilično težak, rekao bih rudarski posao.

– Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu. Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život. Imali smo desetine humanitarnih izložbi, koncerata, predavanja, okruglih stolova, predavanja po školama i fakultetima. Jedanput je moj prijatelj kemijski stručnjak prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić sa Instituta “Ruđer Bošković mudro zaključio: “Osim Mileta ne postoji ni jedan drugi Hrvat o kojemu je pet najvećih televizijskih kuća na svijetu snimilo dokumentarac.” Ponosan sam. Ja sam krenuo od nule. Još kad sam bio sam beskućnik sam sam sebi rekao da ću stvoriti udrugu i ona je postala respektabilna. Ja sam čovjek koji ide na prvu.

– Kad razgovaramo o problemu beskućništva možemo osjetiti pitanja kako je biti beskućnik. Možete li nam kratko reći svojim riječima kako ste se osjećali kada više niste bili beskućnik, ali ste zadržali veliki broj prijatelja beskućnika?

– Ono što sam rekao na početku, ljudi nikako ne mogu razumjeti ili neće da se potrude da razumiju. Postoje labilni ljudi u društvu i većina beskućnika su labilni ljudi i ljudi koji padaju u depresiju, koja ih vodi u alkoholizam. Oni tada misle da je to kraj. Jer ih ostavljaju prijatelji, rođaci, sustav. Teško je unutar sebe naći motiv za novi dan kad znaš da spavaš u ruševinama, među štakorima, da spavaš među smećem, da živiš od skupljanja boca po smeću, da se hraniš u pučkoj kuhinji, a nekada si imao normalan život. Imao si dom. Bio si nekakav ugledan član društva. Sad odjedanput shvatiš da si prljav, da ne možeš ući u kafić jer si prljav. Nema veze što imaš novac za kavu, ali smrdiš i izbace te . Sama ta svjesnost, svjesnost samoće i odbačenosti je teška stvar.

Vaša Udruga radi. Kako se može postati član Humanitarne udruge Fdajter?

– Ja pokušavam da ljudima objasnim na predavanjima da Vam udruga Fajter ne treba. Okrenite se oko sebe i vidjet ćete nekog susjeda da teško živi. Pomozite mu i samim tim činom Vi ste odmah fajter. Odmah ste član udruge Fajter. Dakle, svatko ima u svom susjedstvu nekoga tko teško živi, tko treba platiti struju, režije… Vidite svaki dan kad krenete na psoao ili školu kad vidite nekog jadnika da skuplja po kantama priđite mu, pitajte ga što mu treba. To su fajteri.

Ima i veliki broj onih za koje se uoppće ne zna, a fajteri su.

– Učlaniti se u udurgu čak je i ne potrebno. Ja samo kanaliziram sve te divne ljude. Što sam rekao su samo zvanične brojke, ali veliki broj je ljudi, Napredak su među prvima s kojima sam kliknuo na prvu i ovdje i u Sarajevu i svugdje postoje dobri ljudi. Sve su to fajteri. Kad bi vam govorio koliko ima divnih ljudi , kad jedna bakica , za koju znam koliku ima mirovinu, svaki mjesec izdvoji 20 kuna za beskućnike i uplati na račun jer joj mi ne želim ovako uzeti.

Gospodine Mrvalj, nadamo se da ćete i Vi soobno još bolje i više prepoznavati muke i patnje ljudi oko nas s željom da nikoga u životu tako nešto zadesi.

– Često govorim ljudima da svi imamo mana. Svi smo ljudska bića. Lako je optuživati. Lako je reći ovaj ne valja. Ako smo vjernici i ako govorimo kao katolici osnova nam je oprostiti. Ja osobno mnogo sam puta rekao da čim netko meni počne govoriti: ja sam veliki Hrvat, ja sam veliki domoljub, ja sam veliki katolik. Bježi od takvih ljudi. Treba pustiti da drugi govoria o tebi. Ja sam mali Mile s milijun mana. Osnova kršćanstva je sadržana u činjenici kako je Isus došao zbog malih, slabih. On je došao zbog oprosta. Trebamo postati katolici u srcu, katolici oprosta, snage i s malim ljudima. Isus je došao zbog malih ljudi.

 

izvor: kerigma-pia.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.