Nekad profesionalni nogometaš, danas đakon sportaš

Razgovor s trajnim đakonom Marijanom Spehnjakom!

0

Započela je smotra „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ –  svjetsko nogometno prvenstvo. Ovaj put domaćin je Rusija. To nas je potaklo na razgovor s trajnim đakonom vlč. Marijanom Spehnjakom koji se i sam nekad profesionalno bavio nogometom igrajući u austrijskim nogometnim klubovima. A onda je napustio taj svijet, obilježen „zvjezdanom prašinom“, i odlučio se zarediti i služiti u Crkvi kao trajni đakon!?  „Što mu bi?“ – kolokvijalno bismo mogli pitati. U novoj službi, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić povjerio mu je službu povjerenika za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije. Zar i to postoji? – netko bi mogao pitati. Kakve veze ima Crkva, duhovnost i vjera sa športom i športašima? S tim svijetom glamura, suludih financijskih naknada i transfera, slave, svakovrsnih moralno dekadentnih ponašanja…? Na kraju, „za športski uspjeh nije potreban Bog, jer sve je ionako na samom športašu i sreći“. No, to je samo jedna, možda prevladavajuća slika športa i športaša. Istina je daleko kompleksnija ili jednostavnija. Kroz ovaj razgovor nastojat ćemo prikazati i onu drugu stranu medalje o kojoj ne razmišljamo dok u mašti sanjamo i zavidimo športašima na njihovim uspjesima i materijalnom blagostanju koje prati taj uspjeh.

Vlč. Marijane, prije odluke za trajni đakonat, imali ste uspješnu športsku karijeru. Približite nam svoju igračku karijeru i svoj životni put do trenutka odluke da se zaredite!

Dolazim iz tradicionalne obitelji u kojoj su Crkva, a nakon nje nogomet imali izuzetno važna mjesta. Moj je život obilježen športom odnosno nogometom i kao dijete ušao sam u trenažni proces koji se kasnije završio potpisom profesionalnih ugovora. Igrao sam u nekoliko hrvatskih i austrijskih klubova. To je period života jednog mladenačkog izričaja. Kad sam karijeru završio upisao sam ITKL na KBF-u u Zagrebu i nakon toga slijedi đakonska formacija i 2009., ređenje. Evo uskoro i 10 godina trajnog đakonata u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Sigurno je da sam promišljao o kleričkom načinu života i što to znači konkretno za moju obitelj, no kad Bog pozove, bez obzira na godine, obitelj, biznis, čovjek jednostavno kaže – da. Iako i sam sebi postavlja pitanja –  pa, dobri Bože zar si doista mene pozvao i jesam li uopće dostojan poziva?

Foto: Kratki nagovor prije natjecanja košarkaša 3×3.

Što je trajni đakonat i otkud odluka za trajni đakonat? Jel’ bilo reakcija – Marijane, jesi li poludio? Kako je vaša obitelj (supruga i djeca, roditelji), prihvatila Vašu odluku?

Trajni đakonat je prije svega sveti red tako da se mogu pohvaliti da kao oženjen čovjek imam svih 7 svetih sakramenata. No sveti red nosi i određena pravila ponašanja i djelovanja u društvu. Pitanja koja su mi postavljali bivši suigrači i športski prijatelji doista su išla u tom smjeru – da nije prolupao ili koja je lova tamo?, tako da su neke smiješne situacije prerasle u odličnu suradnju kako s trenerima tako i s klubovima. Rekao sam vam da dolazim iz tradicionalne obitelji. Vjera, Crkva, odlazak na sv. misu, bilo je nešto bez čega naša obitelj nije mogla, a što se onda odrazilo i na poimanje i pristup športu, ali i samom životu. Dok sam bio mlađi na mojim utakmicama redovito su me pratili moji roditelji, što mi se čini vrlo važnim za mlade športaše, jer ipak su roditelji korektiv ponašanja na terenu. Kasnije kad sam stekao svoju obitelj svi su redovito bili sa mnom bez obzira jesam li išao na utakmicu ili u Crkvu, uvijek smo bili svi zajedno. Utakmice, studij, formacija, sveti red sve je to plod našeg obiteljskog zajedništva i velike potpore supruge Snježane. U tom smislu ni odluka za trajni đakonat nije nešto o čemu se posebno promišljalo i odlučivalo za ili protiv, nego je jednostavno došlo. Trajni đakonat je “točka na I” mog životnog i obiteljskog poslanja.

Otkud vaše zanimanje za pastoral športaša? Kako je došlo do toga da vam nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić povjeri službu povjerenika za pastoral športaša?

Pastoral športaša nastavak je moje športske karijere samo u jednom drugom obliku i drugačijoj formi. Želim naglasiti da je naš nadbiskup kardinal Josip Bozanić vizionarski prepoznao znakove vremena kad je formirao pastoral športaša u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Jer, šport je ogroman društveni i kulturni fenomen i prisutnost Crkve je neophodna. Vidite i sami koju masu ljudi svih životnih dobi okuplja šport. Postao je mentalitet, matrica ponašanja ljudi, stil i način života. A gdje je život, ondje mora biti i Crkva kako bi taj život štitila i posvećivala. Šport je tu prvenstveno zbog čovjeka, a ne čovjek zbog športa i ako promatramo šport u kontekstu kršćanske antropologije i kršćanske vjere, šport nam se otkriva kao poziv na poštivanje drugoga i na ljubav prema drugome. Šport bez vjećnih, neprolaznih vrijednosti, bez Boga ne može biti odgojan.

Bio sam prije nekoliko godina u Austriji na simpoziju trajnih đakona na svjetskoj razini i kad sam im rekao da sam povjerenik za pastoral športaša samo su gledali i pitali što je to uopće i čime se bavimo. S obzirom da pratim što se radi na području pastorala športaša u drugim državama i drugim biskupskim konferencijama, mogu vam reći da ni jedna biskupska konferencija nema pastoral športaša u takvom obliku i organizaciji u kojem ga ima naša Zagrebačka nadbiskupija. Kongregacija za laike, obitelj i život u Vatikanu prije par dana izdala je pastoralni naputak za šport – Dati najbolje od sebe. Pastoral športaša polako dobiva sve više na značaju u Crkvi. Evo, a mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već 10 godina radimo na tom polju!

Što to uopće znači – pastoral športaša? Jel’ to znači da treba od športaša napraviti uvjerene vjernike katolike? Kakvi su bili vaši prvi koraci u taj svijet? Kako su vas dočekali športaši i športski djelatnici s vašim idejama?

Ne, pastoral športaša ne svodi se na “pokrštavanje športa” ili nametanje nečeg što je strano u svijetu športa. Želja je doprijeti do svih športaša i športskih institucija i mogu reći da su iskustva izuzetno pozitivna. U tim razgovorima i promišljajima sa športašima uočava se kako športaši traže Riječ te se u tom kontekstu dogovaraju i susreti i duhovne obnove. Crkva na temeljima zajedništva u svom pastoralnom djelovanju želi razumjeti konkretnog čovjeka-športaša i svijet športa u njegovoj autonomnosti te mu pružiti pomoćJeste li imali otpora u svom nastojanju povezivanja svijeta duhovnosti i svijeta športa, kako profesionalnog tako i onog amaterskog?

Ne, držim se one činjenice koju je Pavao VI rekao da je šport simbol duhovne stvarnosti koja se sastoji u skrivenoj, ali životnoj drami našeg života: život je borba, život je rizik, život je trka, život je nada u postizanje cilja koja nadilazi pozornicu zajedničkog iskustva i koji duša vidi, a vjera uprisutnjuje. Ako polazimo od toga da je šport dobro, vrlo je jednostavna ona Aristotelova da je dobro ono čemu sve teži. Šport  predstavlja ljudsku stvarnost, te je kao takva sigurno potrebna evanđeoskog svjetla kako bi šport bio u službi rasta športaša.

Športskom praksom učvršćujemo vlastite vrline kao što su poniznost, poslušnost, žrtva, askeza ne samo u kontekstu odricanja, nego kao izraz vlastite unutrašnje snage. Antička uzrečica mens sana in corpore sano (u zdravom tijelu, zdrav duh), govori o stožernim vrlinama u športu koje su duhovne: ustrajnost i uzdržljivost. Natjecanje,praksa bez koje je šport nezamisliv, mjesto je svjedočenja kako u ekipi tako i prema protivniku, a u konačnici prema gledatelju koji športaša promatra kao model vlastitog ponašanja. Možemo zaključiti da je i sam čovjek projekt, naime nije ovo što je sad nego ono što može biti. Duhovnost čovjeka najbitniji je dio njegovog izričaja, jer tek na razini duhovnosti možete odgovoriti na pitanje smisla, kako života, tako i športa.

Kakve veze imaju šport i duhovnost? U uvodu sam istaknuo prevladavajuće mišljenje da športašima ne treba duhovnost nego je dosta talent, rad, dobar menadžer i sreća. No, križanje kod ulaska na teren, zahvaljivanje uzdignutim rukama prema nebu, natpisi religioznog sadržaja i drugi simboli i znakovi pokazuju da je kod športaša religioznost itekako prisutna! 

Kad razgovaram s roditeljima o budućnosti njihove djece koja se bave športom, moram vam reći da ne mali broj roditelja u prvi plan stavlja pitanje menadžera i pitanje novca. Neki dolaze k meni upravo iz tog razloga, jer kako kažu vjernici su i nadaju se da bi im mogao pomoći u izboru poštenog menadžera koji bi mogao malog dobro unovčiti i naravno pravilno raspodijeliti novac. I kako kažu ipak je mali najbitniji u toj priči!

Moram naglasiti da se mi kršćani prepoznajemo po znaku križa koji stavljamo na čelo. Iako naglašavam da na temelju te stvarnosti možda i prebrzo zaključujemo tko je kršćanin, a tko nije. Jer, doista športaši se križaju iz razloga koji su samo njima znani, od onih vjerničkih ili onih iz razloga pomodarstva. Križ na čelu rađa se iz činjenice vjere u Isusa Krista i pretpostavlja životni stil. No, opet lijepo mi je doći na neku utakmicu, poglavito kad dođete među mlade igrače i kad vas na utakmici prepoznaju i pozdrave sa Hvaljen Isus i Marija i kažu: „Bilo nam je super na Mariji Bistrici“,  a prije početka utakmice stavljaju križ na čelo. Uočavate nešto što ne možete objasniti,  ponos, ali sve što možete i trebate reći je – Bože hvala ti za te mlade ljude i blagoslovi ih!

Svjedočimo i raznim vrstama praznovjerja kod športaša: nošenje istih odjevnih predmeta u svim mečevima, talismani, mantre… Kako to tumačite? Jeste li u svom radu sa športašima govorili i o toj temi?

Znate, čovjek je svjestan svoje malenosti pred Bogom što je baš u športu vidljivo i čovjek pribjegava nekim situacijama i radnjama za koje si misli da će mu pomoći. Moram istaknuti žalosnu činjenicu o toj pošasti praznovjerja koja su uvukla u šport. Tako da danas imate mnoge gurue koji dolaze u športske institucije i nude svoje usluge. Reći ću vam jedan primjer. Naime prije nekoliko godina, upućena je zamolba Zagrebačkoj nadbiskupiji od strane GNK Dinamo da se blagoslove radna zajednica i igrači,  prostorije i stadion. Službu riječi i blagoslov predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski i sve je prošlo u jednom ozračju radosti i veselju što se to dogodilo. Bila je to godina kad se Dinamo plasirao u ligu prvaka.

Nekoliko dana nakon blagoslova  u Zagreb je dolazio slavni Real iz Madrida. Uoči same utakmice na prvoj stranici Sportskih novosti izašla je slika jednog gurua kako vrši određene seanse nad tim istim igračima koje je prije nekoliko dana blagoslovio biskup. Od svih igrača koji su bili na blagoslovu samo su dvojica rekla – ne! Tako da je pitanje praznovjerja vrlo česta tema sa športašima ali i onima koji ih vode. No, uz ovaj negativan slučaj moram napomenuti i neke nove vjetrove koji su počeli puhati. Upravo je neki dan baš iz GNK Dinamo, krenula  inicijativa i zamolba prema Zagrebačkoj nadbiskupiji kako bi u svojoj kapeli sv. Josipa na stadionu imali redovitu Službu riječi. Tako da – hvala ti Bože!

Foto: Na jednom od natjecanja Katoličke teniske lige.

Neprijeporno je da su športaši izuzetno utjecajne osobe čije ponašanje kopiraju milijuni mladih. Koliko su športaši svjesni odgovornosti koju imaju u društvu? I bi li društvo trebalo na neki način utjecati na to da svijest o odgovornosti športskih zvijezda bude veća?

Rekao sam da je šport i društveni i kulturni fenomen te je kao takav postao mentalitet i matrica ponašanja mladih ljudi. No, ja nekako naglašavam i pozivam se na riječi svetog pape Ivana Pavla II iz davne 1986. kad je rekao: „Vi športaši, često ste pred očima publike. Zato imate odgovornost prema mladima i djeci koji vas promatraju kroz uzore“. Šport je postao mentalitet i matrica ponašanja mladih ljudi tako da nije svejedno kako se ti popularni športaši ponašaju. Institucija iz koje dolaze svakako da ima veliku odgovornost za ponašanje svojih igrača.

Jedno od pitanja koja se u javnosti znaju čuti, osobito u kontekstu velikih transfera, je i pitanje – ima li to sve skupa smisao? Neće li ta silna trka za profitom uništiti šport kao plemenitu i kreativnu ljudsku potrebu za igrom, za dokolicom, za susretanjem, za oplemenjivanjem…?

Nekako mi se čini da ste u pravu, no krenuo bi definicijom športa da je to ljudska stvarnost, izvanredna i očaravajuća strast koja u sebi nosi bogatstvo ljudskosti i velikodušnosti. No, kako rekoste zakoni tržišne ekonomije stavili su svoju ruku na šport koji ipak na prvom mjestu predstavlja radost igre i slavlje susreta. No, ako se organizira šport kao spektakl svakako da je zarada – profit na prvom mjestu. Čovjek je ispunjen zadovoljstvom, jer se najbolje izrazio i postigao željeni cilj. Izgubi li vlastitu izvornu ulogu i prepusti li se utjecaju ekonomije i profita sama igra poprimit će karakter krutog natjecanja, sve oblike i zakone tržišne ekonomije. Pa zar ne čujemo često – kupili smo dobrog igrača! Dakle čovjek se može kupiti i prodati. Strašno!

Kako komentirate situaciju u kojoj slavni španjolski nogometni klub Real Madrid iz svog grba miče križ zbog toga što mu je glavni sponzor iz jedne muslimanske zemlje? Kako komentirate sve učestalije, slobodno možemo reći napade, na pravo izražavanja vjerskih osjećaja športaša na športskim terenima od strane krovnih športskih organizacija poput FIFA-e ili UEFA-e?

Na žalost dobro ste primijetili tu gorku činjenicu da smo za dobar novac u stanju prodati i vlastitu dušu. A još je veća tragedija da se naša kršćanska svijest pretvorila u labilnu svijest koja ovisi o vlastitom angažmanu i vlastitoj koristi.

Foto: Nogometaši u molitvi pred početak utakmice.

U toj silnoj utrci za profitom, probijanjem granica, za novim rekordima (npr. gimnastici), postoji li opasnost dehumanizacije športa u smislu da jednog dana svjedočimo nogometnom prvenstvu kojeg će igrati momčadi sastavljene od kiborga ili robota? Ne vodi li sve tome? Kako vidite budućnost športa?

Činjenica je, a i gorka stvarnost da je čovjek (profit) pomaknuo granice ljudske izdržljivosti. I nije to bez posljedica. Na prvo mjesto se stavljaju olimpijske medalje, rekordi, uspjesi, prva mjesta. A športaš? Gdje je on u toj priči? Profesionalni treninzi su izuzetno naporni i idu preko granice mogućnosti i sve u svrhu i sa ciljem biti bolji, uspjeti, zaraditi, imati. Posljedica takvog načina promišljanja na žalost bude pogubna za mnoge mlade ljude.

Vratimo se pastoralnim programima koje provodite u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Osim rada s profesionalnim športašima vodite niz športskih programa na „amaterskoj razini“. Postoji katolička –  malonogometna liga, odbojkaška, košarkaška, stolnoteniska, šahovska… Što sve imamo i koliko je ljudi uključeno? Kakve su reakcije roditelja, mladih? Treba li nam to?

Crkvu zanima šport, jer je prvenstveno zanima čovjek. Povezana je s njegovom sudbinom i u svom poslanju zauzeta za njegovo spasenje. Šport nije apsolut i nije presudan za čovjeka ni za društvo, ali u kontekstu odgoja i prihvaćanja vrijednosti može postati put integralnog razvoja mlade osobe. U tom kontekstu provodimo mnoga i različita natjecanja na čitavom području Zagrebačke nadbiskupije. Jer natjecateljska dimenzija je vrlo važna i povezana je sa ljudskim iskustvom u kojoj je važno odgojiti mlade za pobjedu kao i za poraz. To je jedno izazovno područje koje vodi čovjeka njegovoj svrhovitosti i ujedno njegovom pozivu da se neprestano nadilazi. Ljudski je pobjeđivati, ljudski je gubiti, ali izazov je u tome da se zna živjeti plemenito i dostojanstveno. Jedan i drugi moment vrijedan je samo u kontekstu razvoja i usavršavanja čovjeka-športaša.

U gradu Zagrebu postoji naša Katolička malonogometna liga (KLMN), koja uskoro slavi 20 god postojanja. Uz nogometaše tu su odbojkaši i odbojkašice koji redovito imaju svoje prvenstvo u srednjoj ekonomskoj školi u Dobojskoj. Zatim dobra suradnja postoji s Hrvatskim stolnoteniskim savezom, Hrvatskim šahovskim savezom, a ono po čemu smo jedinstveni u Hrvatskoj je Katolička košarkaška liga 3×3. Naime, košarka 3×3 trebala bi postati Olimpijski šport, a jedino prvenstvo u RH igra se kao Katolička košarkaška liga 3×3.

Foto: Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško propovijeda na misi zahvalnici športaša grada Zagreba u Sesvetskim Selima.

Katolička malonogometna liga igra se i u Samoboru i u Karlovcu, dok su najmlađi članovi – nogometaši prvopričesnici, vezani za Zagorje odnosno za župu Radoboj gdje redovito imamo završnicu i veliku feštu s roditeljima i vjeroučiteljima. Velika Gorica centar je tenisa gdje se odigrava Katolička teniska liga (KTL-a).

Moram napomenuti da su sve naše aktivnosti vezane na župne zajednice, ali svoja djelovanja nastojimo uvijek povezati sa nacionalnim, županijskim i gradskim športskim savezima. Tako da se redovito na sv. misnim slavljima susrećemo sa športašima profesionalcima u Sesvetskim Selima, Velikoj Gorici, Samoboru, Karlovcu, Radoboju, a svi se zajedno nađemo na godišnjem hodočašću športaša Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj prvog ponedjeljka u svibnju.

Posebno smo ponosni na iznimnu posebnost pastorala športaša u gradu Karlovcu. Naime, u župi Presvetog Srca Isusova okupljaju se na natjecanja športaši s invaliditetom. Ta natjecanja organiziramo u suradnji sa Hrvatskim paraolimpijskim odborom. Svu našu pastoralnu aktivnost pratimo i medijski. Naime na Hrvatskom katoličkom radiju ponedjeljkom je športska emisija Poluvrijeme, a u srijedu na Radio Mariji športska emisija Crkva i šport. Emisije su koncepcijski različite, uz športski autoritet-gosta, jedna analizira aktualne športske događaje, a druga razmatra šport u kontekstu pedagogije športa i odgoja.

Što se još planira u budućnosti? Što bi za vas bilo ostvarenje sna u vašem pastoralnom radu sa športašima?

Uz želju da pastoral bude vidljiv na čitavom području Zagrebačke nadbiskupije želja je da i naša Hrvatska nacionalna selekcija ima svog zaštitnika.
To su planovi koji traže veliku pastoralnu razboritost i poniznost, žrtvu i sebedarje. To su planovi koji u sebi sadrže logiku križa jer nema Uskrsa bez Velikog petka i ne raste uspjeh na nekim visokim granama našeg talenta nego na svakodnevnom treningu, odricanju i sebedarju za drugoga, baš kao i pastoral športaša.U svojoj doktorskoj disertaciji bavite se zanimljivom temom? O čemu je riječ?

Moja doktorska tema je komunikološkog diskursa i bavim se pitanjem intrapersonalne komunikacije koje suvremeni komunikolozi kao komunikaciju ne priznaju. Športaše koristim u empirijskom istraživanju kao specifičnu populaciju. Moja teza polazi od toga da se intrapersonalna komunikacija ne miješa s religioznošću, vjerom, molitvom, kontemplacijom, duhovnošću. Vjernička i religiozna duhovnost ne daju se upotrebljavati sustavno i znanstvenojer ne podliježu zakonima svijeta. Intrapersonalna komunikacija, po meni, ima svoje zakonitosti koje istražujemo, analiziramo i kritički propitujemo komunikološki. Naime, ako nešto u nama postoji (misao), i ako to nešto ne postane riječ, s komunikološkog diskursa postaje ništa. Eto to je problematika s kojom se bavim.

Kao malobrojan narod poznati smo po iznimnim športskim rezultatima. Čini mi se da ne cijenimo dovoljno tu činjenicu, jer ništa osim prvog mjesta ne priznajemo. Skloni smo euforičnim ispadima u kojima svoje športaše dižemo u nebesa, da bismo ih nakon nekog neuspjeha bili spremni pribiti na stup srama. Što to govori o nama kao narodu i državi i što bismo trebali mijenjati u našem mentalnom sklopu, u zakonodavstvu, u pristupu športu općenito?

Kao malen narod svakako moramo biti ponosi na uspjehe naših reprezentacija bez obzira o kojem se športu radi. Moram naglasiti da je hrvatski narod ponosan na svoje športaše. Spektakl športske priredbe vlastiti je športskoj tradiciji već od antike i kad se tako organizira praćen je zakonima tržišne ekonomije, zarade i profita. Tako da je šport spektakl uvjetovan zahtjevima medijske komunikacije koja ga prati. Posljedica toga je jačanje obožavateljskog pritiska na reprezentaciju, klub… te dolazi do stresnih situacija koje su stvorili upravo mediji. Takav pritisak na igrače, trenere, stručni stožer u slučaju lošeg rezultata nosi negativnu konotaciju. Jer dva su temeljna osjećaja koji vladaju u športu: radost i tuga.

Foto: Prvopričesnici svoju nogometnu završnicu odigravaju u Radoboju.

Što je najljepše što ste doživjeli u svom, sad već desetljetnom radu, sa športašima? Koji športaš je vaš uzor?

Moram istaknuti da sam ponosan što smo prisutni kroz pastoralni rad kako na profesionalnoj tako i na rekreacijskoj razini športa i što se borimo za to da u športu čovjek-športaš bude na prvom mjestu kao i njegovo dobro. Nemam nekog uzora, volim športaše koji su logikom križa došli do prvih mjesta.

Moram spomenuti i vaš angažman u programu priprave zaručnika za brak i obitelj. O čemu vi govorite zaručnicima? Nije li upravo šport sa svojom slikom timskog rada, zajedničkih ideala dobar primjer za izgradnju uspješnog braka i obitelji?

Moram priznati da me taj novi angažman u programu priprave zaručnika za brak oplemenio kao i moju suprugu te nam predstavlja jedan veliki izazov. Ipak, iza nas je 32 godine braka, a na tečaju se nalaze mladi ljudi koji su generacija naše djece. U tom smislu njihove su nam životne situacije vrlo bliske, jer poznajemo njihove želje i prohtjeve, a oni nas prepoznaju s obzirom na generacijsku bliskost s njihovim roditeljima. Razgovori i nakon predavanja su izuzetno zanimljivi i sve nam je to veliki poticaj za dalje.

Mladima govorim o braku kroz metafore športa. Znam im uspoređivati igralište sa brakom i kažem im da  su ciljevi i motivi isti i na jednoj i na drugoj strani. U športu se želi uspjeti, dobro odigrati, pobijediti, ali i u braku ostati sve dane života. No, da bi uspjeli na bilo kojoj strani, morate se žrtvovati, morate trenirati, morate davati sebe i opet ponekad veselje ponekad tuga, razočaranje. Posebno im naglašavam da određena pravila i ograničenja postoje i na jednoj i na drugoj stani. U športu za svaki prelazak lopte preko linije igrališta sudac zaustavlja igru i daje se prednost drugome. U nogometu imate čak i zamišljenu liniju u kojoj se ne smijete naći i kad se u njoj nađete sudac zaustavlja igru i ponovno se daje prednost drugome.

Tako je i u braku, svaki put kad pređete na krivu stranu životne stvarnosti uvijek će vam netko dignuti zastavicu i zaustaviti vrijeme (savjest ili žena), jer svako krivo tumačenje bračne situacije nosi posljedicu. U svojim obraćanjima mladim zaručnicima nastojim primjerima povezati brak i šport dok supruga govori o konkretnim životnim situacijama koje kao muškarci i žene različito doživljavamo odnosno drugačije na njih gledamo. Mnoštvo je tu raznih tema kojima se želimo približiti mladim ljudima i oduševiti ih za brak.

Ukratko, taj naš angažman za nas je veliki izazov i bogaćenje našeg braka, jer zajedno se pripremamo, tražimo nove spoznaje, svjedočimo brak kao nešto dobro i vjerujte, kad svjedočite i govorite mladim ljudima sve vas to potiče da se mijenjate da budete bolji te jednostavno uviđate i vlastite krive poteze, vlastitu potrebu poniznosti, žrtve i svega što bračni život nosi. Ljubav i poštovanje bližnjega.

Za kraj – sigurno ste se susreli s pitanjem ili prigovorom, o tome za koga Bog navija u određenom športskom natjecanju. Ne krije li se u tom pitanju odgovor o tome što je bit športa i što znači biti športaš? Da je to Božji dar čovjeku za rast u čovječnosti, ali i svom poslanju da bude svet?

To pitanje karakteristično je za onaj naraštaj ljudi koji ima vrlo malo doticaja s Bogom i vjerom. U posljednje vrijeme suočavamo se i s tendencijom da se nogomet prikaže kao neka laička religija u kojoj vladaju pravila fair playa, tolerancije, pluralizma s čovjekom kao središnjom točkom obožavanja. No, bez obzira na te tendencije, šport će uvijek ostati samo igra koja će ukazivati na to da je čovjek velik, ali da je još veći Onaj koji ga je stvorio. Upravo ta istina, platforma je s koje Crkva treba nastupati u suvremenom športskom areopagu promičući i navješćujući Isusov poziv na svetost. Športaši su privilegirani u tom smislu, jer njihov utjecaj na milijune ljudi može učiniti čuda! U Božjoj ruci, športaši mogu biti kist koji će promijeniti svijet!

Izvor:Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Razgovarao: Zvonko Franc
Foto: Davor Trbušić i arhiva pastorala športaša

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.