Da se propagandnom i manipuliranjem javnošću može progurati svaka (suluda) namjera i svaka ideja, poznato je svima onima koji više i pažljivije prate zbilju.
Da sve to nije slučajno već je “planski pripremljeno” uočio je i sociolog Joseph P. Overton.
Promatranjem medija i javnosti došao je do zanimljivog zaključka – Postoji “kreirani” prozor mogućnosti. Unutar tog prozora, postoji opcija – diskutirati o jednoj ideji, tu ideju javno podržati, forsirati i na koncu pokušati tu ideju statuirati u obliku zakona i legalizirati je.
Dakako da je riječ je o suptilnoj ali perfidnoj tehnici manipulacije, koja je evidentno učinkovita, jer žrtva (dakle javnost), uopće ni ne primjećuju da je izmanipulirana!
Takve infatilne metoda manipulacije najlakše prolazi u takozvanim “tolerantnim” društvima, koja nemaju nikakve uzvišenije i plemenitije ideale. Koje nadilaze i samog čovjeka. Dakako, govorim o kolektivnoj svijesti. (Vidjeti tkz “efekt 100 majmuna” http://www.wowzone.com/monkey.htm )
Pred našim očima padaju jedna za drugom “granice”, koje su dosada štitile globalno društvo od pada u provaliju dehumanizacije!
Više možete doznati ovdje http://www.mackinac.org/7504
Chomsky je o tim i takvim strategijama manipulacije javnim mišljenjem pisao prije nekoliko godina: http://bit.ly/1vnVBTS
Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.
2) STVARANJE PROBLEMA
Ta metoda se naziva i “problem-reagiranje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3) POSTUPNOST PROMJENA
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postupno, “na žličicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle izazvati otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, bit će provedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.
4) ODLAGANJE
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Osim toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvatanje.
5) UPOTREBA DJEČJEG JEZIKA
Kada se odraslima obraća kao kad se govori djeci, postižu se dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude.Taj sugestivni mehanizam u velikoj mjeri se koristi i prilikom reklamiranja.
6) BUĐENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou provesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.
7) NEZNANJE
Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanja manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8) VELIČANJE GLUPOSTI
Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i znanosti
9) STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE
Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za vlastitu nesreću, uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivnje, odustat će od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
10) ZLOUPOTREBA ZNANJA
Brz razvoj znanosti u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste, vladajuće elite. “Sistem”, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.
Godine 1961., savjetnici J.Kennedyja predložili su da jedna grupa s posebnim zadatkom prouči “mogućnost i poželjnost trajnog mira”. Rezultat je Washington Post sažeo u pet točaka:
- Rat pruža jedini ovisni sustav za „stabilizaciju i kontrolu“ nacionalnih gospodarstava.
- Rat je osnova koja vladi daje nužnu vlast za osiguranje političke stabilnosti.
- Rat je sociološki nužan u svrhu kontroliranja opasnih društvenih otpora i antisocijalnih pokušaja.
- Rat služi nužnom smanjivanju broja stanovnika u jednakim vremenskim razmacima.
- Rat je glavna pokretačka sila za znanstveni i tehnološki napredak.
Umjesto zaključka;
Jesu li igdje spomenuli MIR? Ne!
– Zato što je u temi poželjnog mira u svih pet točaka na prvom mjestu RAT? Zato što se ratom ostvaruje profit!
Dakle, ratovi nisu posljedica mržnje među narodima ( ili civilizacijama i religijama – kako glasi globalna podvala!), nego se ratovi planiraju, sustavno!
Hvala Bogu, nije Hrvatska jedina apsurdna zemlja na planetu, ona samo drži korak s takvim svijetom o kojem je pisao francuski pisac Albert Camus (1913. – 1960.). I za to prije pola stoljeća, 1957. godine, dobio Nobelovu nagradu.
“Apsurd” više nije riječ koja je u modi, kao ni “egzistencijalizam” kojem su je priženili. Ljudska je situacija, kažu neki šaljivdžije, odveć ozbiljna a da bi se o njezinoj ozbiljnosti govorilo.
Pa ipak, tko smije zaboraviti dragog, neumornog Sizifa kojeg je Camus uskrsnuo iz predalekog antičkog doma.
„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas uvjerim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene“.
„Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj – Camus