Odobrena uporaba glagoljice (1248.)

Glagoljica je staroslavensko pismo koje je u 9. stoljeću osmislio bizantski redovnik Ćiril (pravim imenom Konstantin). Slaveni su bili nepismeni i djelomice pokršteni, a dvije najjače sile – Rim i Bizant – pokušavale su proširiti svoju vlast na slavenske narode koji su se nalazili između njih. Dok se na Zapadu bogoslužje održavalo na latinskom jeziku, u Bizantu je bilo uobičajeno služiti misu na narodnom jeziku

Moravski (Češka) knez Rastislav šalje braću Konstantina i Metoda u tadašnje hrvatske krajeve da šire bogoslužje na narodnom jeziku. Za to je bilo potrebno pismo koje bi bilo prilagođeno lokalnom jeziku. Tako je nastala glagoljica na našim prostorima. Do 12. stoljeća svi slavenski narodi pišu na glagoljici. Naziv ovog pisma dolazi od glagoljati što znači služiti misu na staroslavenskom jeziku te pričati i govoriti. Postoji preko 40 teorija koje pokušavaju dati odgovor na pitanje na temelju kojih je znakova Ćiril osmislio glagoljicu. Budući da počinje slovima az i buki, naziva se azbuka, a ne abeceda, te sadrži 38 znakova.

Jedan od centara glagoljaštva bio je grad Senj. Tamo je u 13. stoljeću služio biskup Filip. Svjestan činjenice da svećenici vrše bogoslužje na narodnom jeziku, što je protivno crkvenim propisima, 1248. godine Filip šalje papi Inocentu IV. molbu da mu se službeno odobri uporaba glagoljice u bogoslužju. Kao argument navodi da je to stari običaj, što znači da se glagoljica do toga vremena već ukorijenila. Čini se da je biskup Filip uživao velik ugled kod pape jer ga je osobno posvetio za biskupa u Lyonu te udovoljio njegovoj molbi. Tako je papa 29.3.1248. odobrio bogoslužje na glagoljici.