U srijedu 4. svibnja 2016. godine pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško otvorio je u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu izložbu Ne/Izliječeni sveci – istražni i konzervatorsko-restauratorski radovi na polikromnim drvenim skulpturama iz Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije.
O značaju restauriranja 40-ak skulptura i 20-ak štafelajnih slika iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije govorili su pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško, predstojnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, mons. Nedjeljko Pintarić, dekan Akademije likovnih umjetnosti Aleksandar Battista Ilić, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović, predstojnica Katedre za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Zvjezdana Jembrih.
Sudionici svečanosti otvorenja potom su krenuli iz dvorane “Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta do obnovljene Domitrovićeve kule te razgledali izložbeni postav koji ostaje otvoren do 4. lipnja 2016. Izložbu je istoga dana ranije zbog obveza službe razgledao i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u pratnji mons. Nedjeljka Pintarića i gospodina Miroslava Gašparovića.
Izložba Ne/Izliječeni sveci iznikla je iz višegodišnje suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U toj je suradnji, tijekom nastave, restauratorske prakse i diplomskih radova, do sada spašeno, istraženo, konzervirano i restaurirano četrdesetak skulptura i dvadesetak štafelajnih slika iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije.
Te su umjetnine, nakon prestanka djelovanja ovoga muzeja kao javne ustanove (1971.), desetljećima bile pohranjene u nepovoljnim uvjetima. Skrivene od javnosti, zaboravljene od stručnjaka, nevalorizirane, nedostupne, prepuštene ubrzanom propadanju – čekale su bolja vremena.
Suradnja s Odsjekom za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu započinje 2007. godine, potpisivanjem ugovora s Uredom za crkvena dobra Zagrebačke nadbiskupije.
Prva skupina skulptura iz fundusa Dijecezanskog muzeja uvrštena je 2008. u Program financiranja zaštite pokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture RH. Uz potporu i nadzor nadležnog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, time započinju istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi koji u kontinuitetu traju do danas.
U realizaciji postava izložbe u Domitrovićevoj kuli, Kaptol 31, Zagreb, sudjelovao je i Muzej za umjetnost i obrt, a izložba je realizirana financijskom potporom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije.
Govor mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog
prigodom otvaranja izložbe Ne/izliječeni sveci
1. Lijepo je večeras biti ovdje, pozdraviti vas i dijeliti s vama zadovoljstvo prijeđenoga puta i predstavljanje plodova, izraslih iz istoga korijena vjere i ljubavi, iz kojega su nastajale skulpture i predmeti ove izložbe.
Našemu zadovoljstvu i radosti pridružuje se i naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, u čije vas ime također pozdravljam i čestitam na ostvarenome.
Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje svima koji su na razne načine pridonijeli obnavljanju skulptura i njihovu izlaganju. Mislim ponajprije na Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a naročito njezinu Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina, pri čemu osobitu zahvalu dugujemo predstojnici Katedre za restauriranje, profesorici Zvjezdani Jembrih, ali ne zaboravljamo ni ostale nastavnike, studentice i studente.
Vjerujem da večeras u sebi nose barem onoliko ponosa koliko je bilo potrebno oduševljenja i truda u restauratorskim radovima. Hvala svima koji su svoj trud i znanje, svoju nesebičnost uložili pod imenom Muzeja za umjetnost i obrt, počevši od njegova ravnatelja, gospodina Miroslava Gašparovića. Hvala Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Hvala Gradu Zagrebu, točnije Gradskomu uredu za obrazovanje, kulturu i sport te Gradskomu zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Iskrena zahvala autorima koncepcije Izložbe, autorima tekstova u Katalogu i svima koji su omogućili njegovo objavljivanje; autorima postava Izložbe, koordinatorima, tehničkoj potpori, pokroviteljima i suradnicima, kako u najvećim tako i u najmanjim poslovima.
2. Ne želeći ponavljati svoja recenzentska razmišljanja koja su djelomice našla mjesto u Uvodnome slovu Kataloga, ističem da mi je drago da sam osobno mogao biti dio nastajanja ove izložbe. Smatram da je, uz puno istaknutih vrijednosti i znakovitosti, važno primijetiti zrnca i iskre, malenost i skromnost od koje je sve započelo.
U kršćanstvu sve što je istinski veliko i što preživljava vremensku nestalnost nastaje iz skromnosti, iz vjernosti koju Isus itekako hvali. Sjetimo se njegove pohvale: „Valjaš slugo dobri i vjerni, u malenom si bio vjeran“(Mt 25, 21). Ponajprije, ovdje se ne radi o velebnim djelima umjetnosti, niti o veličanstvenim prigodama za koje bi ta djela bila rađena. Najčešće su to jedva primjetljivi tragovi srca, potreba jednostavnoga vjerničkog puka, čežnja i pouzdanje pretočeni u figurativnost. Čini mi se da je takav pristup bio i onih koji su obnavljali te skulpture. U njemu se spojila stručnost, znanje koje se ne uznosi, nego koristi kao pomoć drugima, spremno na suradnju.
To je druga vrijednost koju ističem: suradnja koja pokazuje da se može rasti u ljepoti, spašavati ranjeno, bolesno, napadnuto, ono što je izgubilo boju i glas u našim životima. Suprotno kulturi sukobljenosti, ovdje je posvjedočeno zajedništvo raznih struka i zanimanja. I pritom je neznatno stavljeno u središte. Kada su izrađivani ti predmeti, nije se moglo ni slutiti koliko će života povezati.
3. I danas sam zamišljao poglede i pobožnost vjernika pred raspelom, likom Bogorodice Marije, pred kipovima svetaca, neobičnim likovima ljudi i razigranim anđelima; zamišljam srca koja su – ispunjena molitvom – dolazila pred Gospodina i pokušala prodrijeti onkraj vremenitosti gledajući tijela, odjeću, pokrete, boje; zamišljam oči i šapat svećenika koji su izgovarali molitve i Bogu prinosili povjerene im vjernike podno tih pogleda i oblika…
A zatim su ih nepogode, razni radovi i ratovi udaljili iz njihovih crkava i kapela, odvojili od pjesama i zvuka orgulja, da bi bili sačuvani za neka bolja vremena, željni da budu i izloženi. Nisu nastali da budu skriveni, da se na njih sliježe zaborav i na njima skuplja prašina ili da ih nagriza crvotočina. I zato je tužno, kada ih ne uspijevamo do kraja izliječiti.
No, znamo: i oni su propadljivi, baš kao i sve na ovome svijetu, ali oni su nastajali da bi bili lijek nama, živim ljudima. I sam naslov Izložbe postaje zanimljivim pitanjem (Neizliječeni sveci?). Jer, sveci više ne boluju. Ako propadaju naši kipovi, naše dragocjenosti, naša baština, propada puno važnije tkivo; tada smo bolesni mi, vjernici, društvena zajednica, jer nas nagriza duhovna crvotočina koja slabi osjetljivost za vrijednosti. Tako nas ova izložba zaliječenih skulptura pita: Nismo li mi oboljeli: od žurbe, od nemara, od sebičnosti, od bešćutnosti, od vezanosti za prolazno, od nečovječnosti…?
Sveci su izrađivani iz čežnje za svetošću. A jedine bolesti od kojih ne bismo smjeli ozdraviti jesu svetost i ljubav. To mi se čini dragocjenim govorom u našemu vremenu, od sada jače vidljivim u obnovljenome prostoru jedne kaptolske kule.
4. Skulpture koje se tamo nalaze nisu bile rađene za izlog, nego ostaju i dalje prisutne među nama kao polog i zalog. Iako riječ ‘kula’ etimolozi vuku iz arapskoga jezika (kal’a), meni se nekako više sviđa odjek latinske riječi cun’la (od cunae = cunulae, arum) koja označuje kolijevku. Štoviše, to je umanjenica, dakle: kolijevčica. Time se pojačava ona skromnost i malenost kojom je sve započelo, još davno u Nazaretu, od susreta anđela i Neznatne službenice, od kolijevke u betlehemskim jaslama, do kolijevke novoga života u Getsemaniju.
Tako i ova izložba više polaže, negoli izlaže, sa željom da polog bude čuvan i njegovan, da raste i bude vidljiv, djelotvoran ponajprije u našim dušama. Ta je kolijevka izvana tvrda, opora, pomalo odbojna, jer je obrambeni zid, ali je iznutra topla, zaštitnička i prijateljska.
Ta je kolijevka i naznaka da u domu naše Crkve, u Zagrebačkoj nadbiskupiji ima puno pologa koji govori umjetničkim jezikom koji nije dovoljno čuvan niti predstavljen onom snagom koja je potrebna Zagrebu i hrvatskoj državi, te se nadamo da će pogled na ovu ‘kolijevku’, nad koju se večeras naginjemo, u koju ulazimo, pomoći da postanemo svjesniji što je u životu pojedinca i naroda uistinu vrijedno.
Ta ‘kolijevka’ upućuje ne samo na činjenicu da je upravo tu u našemu neposrednom susjedstvu, u kaptolskoj kuriji koju zovemo Znikinom kolijevka, početak suvremene hrvatske muzejske djelatnosti, nego i na radosnu istinu da se ostvarenom obnovom dogodilo prenošenje vrijednosti struka i žara srca na mlađe naraštaje.
Hvala vam, profesorice i profesori, studentice i studenti. Budite i dalje marljivi i ne dopustite da vas zahvati malodušje!
5. Živimo Svetu godinu milosrđa. Premda na popisu djela kršćanskoga milosrđa ne postoji djelo: Obnoviti kipove i slike svetaca; promicati umjetnost i kulturnu baštinu, smatram da je to iznimno djelo milosrđa, jer je na tragu središta otajstva Isusa Krista: obradovati bližnjega Radosnom viješću. Zato vam hvala za to milosrdno djelo.
Dragi prijatelji, braćo i sestre, meni je ostavljeno da otvorim Izložbu. A u duhu rečenoga, bilo bi mi drago, a i primjereno je, da prvi simbolički koraci u izložbeni prostor; koraci kojima svi večeras otvaramo trajanje Izložbe, budu koraci novoga naraštaja, naših studenata.
Siguran sam da će oni koji su s tolikom pažnjom njegovali skulpture znati bdjeti i nad kolijevkom u koju su položene – radi nas, da se ne razbolimo od beživotne sebičnosti. Svima čestitam i zahvaljujem!
IZ KATALOGA IZLOŽBE:
O MUZEJU KOJI IPAK /NE/POSTOJI
/POVIJEST I ZNAČAJ DIJECEZANSKOG MUZEJA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE
izv. prof. mr. art. Zvjezdana Jembrih
Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije osnovao je nadbiskup bl. Alojzije Stepinac 1939. godine temeljem vatikanskih dokumenata o očuvanju crkvene umjetničke baštine, vezanih uz tradicionalnu ulogu Crkve kao nositeljice skrbi o umjetnosti. Muzej je pod stručnim vodstvom Kamila Dočkala i njegovih nasljedovatelja prikupljao umjetnine na terenu vodeći se statutarnom odredbom »da sakupi predmete umjetničke i historičke vriednosti […] te da ih muzejski uređene učini pristupačnima široj javnosti« i principom sabiranja: »iz kapela i crkvi imaju se uzeti samo oni predmeti koji ne služe više liturgičkoj upotrebi i bez kojih crkve odnosno kapele mogu biti«, odabirući »ne ono što nam se sviđa, nego ono što nam se daje […] što je odloženo i odbačeno«.
Muzej je, unatoč vremenima nesklonima Crkvi koja su uslijedila, kao otvorena ustanova služio sve do 1971., kada je slijedom loših okolnosti zatvoren, prostor mu je prenamijenjen, a izlošci pohranjeni na razne lokacije, često na neprimjeren način i bez stručne skrbi. Unatoč tome, vrijedne umjetnine iz fundusa povremeno su izlagane, a zalaganjem pojedinaca i restauratorskih institucija izvodili su se u kontinuitetu zaštitni i konzervatorsko-restauratorski radovi, posebice na crkvenome ruhu, slikama i skulpturama.
Osnivanjem Ureda za crkvena dobra Zagrebačke nadbiskupije 1998. godine nanovo je potaknuta suradnja sa stručnjacima, a razmišljanja o ponovnom oživljavanju i oživotvorenju Dijecezanskoga muzeja kao suvremene muzejske ustanove, kulturnoga i turističkog žarišta povijesnoga Zagreba, aktualiziraju se u najnovije vrijeme. Put k tome je i ova izložba.
NE/IZLIJEČENI ILI NE/IZLJEČIVI?
/ISTRAŽIVAČKI I KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI NA SKULPTURAMA IZ DIJECEZANSKOG MUZEJA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE
izv. prof. mr. art. Zvjezdana Jembrih, asist. mag. art. Ana Božičević
Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
Izložba Ne/Izliječeni sveci rezultat je višegodišnje suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2007. godine do sada u toj je suradnji u sklopu nastave, restauratorske prakse i diplomskih radova studenata spašeno, istraženo, konzervirano i/ili restaurirano 40-ak polikromiranih drvenih skulptura, koje su nakon prestanka javnoga rada Dijecezanskog muzeja (1971.) bile pohranjene u neodgovarajućim uvjetima čekajući bolja vremena.
Kriterij odabira skulptura i prioritet našega djelovanja bio je – spasiti najugroženije, na tragu principa Kamila Dočkala na kojemu se zasniva Dijecezanski muzej – uzeti ono što je odbačeno.
Tim skulpturama, davno isključenima iz njihovih cjelina i njihova liturgijskog konteksta, često vrlo oštećenima, krnjima, u nekim slučajevima i neprepoznatljivima, nije vraćen puni sjaj, ali im je vraćena vrijednost, prepoznatljivost, dostojanstvo (duhovne i materijalne) baštine, a nadamo se da će im biti vraćen i dostojan dom.
Interdisciplinarnost – suradnja s prirodoslovnim i humanističkim disciplinama jest conditio sine qua non konzervatorsko-restauratorske struke, kao i nastave na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina, a edukacija – prenošenje u budućnost, prvotna nam je zadaća. Dvojakost (sakralnih) umjetnina, njihova materija i njihova duhovna uloga, dala je smjernice našemu radu, a tim slijedom i ovoj interdisciplinarnoj izložbi.
OKVIR ZA SLIKU BAROKNE UMJETNOSTI
POSLIJETRIDENTSKA LITURGIJA I DUHOVNOST
izv. prof. dr. sc. Ante Crnčević
pročelnik Katedre za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Liturgija i duhovnost poslijetridentske Crkve, snažno oslonjene na tradiciju kasnoga srednjeg vijeka, iščitavaju se i interpretiraju kao okvir koji je u katoličkim krugovima nadahnjivao i usmjeravao nastanak i razvoj barokne umjetnosti (slikarske, kiparske, arhitektonske i glazbene). Barokna raskoš i razigranost preslika je obnoviteljskoga katoličkog zamaha i njegove suprotstavljenosti protestantskomu redukcionizmu.
Raskoš, sjaj, imaginacija, poziv na motrenje nebeske zbilje, mnoštvo kipova anđela i svetaca bude nutarnju sigurnost prodahnutu prisutnošću nebeskoga svijeta. U likovnome predstavljanju (repraesentatio) svijeta božanskoga, umjetnost ide dalje od poziva na nasljedovanje (immitatio), što je bila odlika kasnosrednjovjekovne duhovnosti, te smjera prema nutarnjemu dioništvu (participatio) i sjedinjenju (unio) s Bogom i onima koji su u njegovoj slavi. Likovi anđela i svetaca, urešeni privlačnom ljepotom licâ i zaodjeveni u raskoš božanske slave, pokazuju da je ljudski život mjesto mogućega dioništva u slavi Neba.
/MOŽDA I ZLATNO/ ZRNCE NAŠE BAŠTINE
POVIJESNOUMJETNIČKA ISTRAŽIVANJA U SLUŽBI KONZERVIRANJA I RESTAURIRANJA
doc. dr. sc. Danko Šourek
Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Suradnja Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti i Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu studente srodnih struka upoznaje s različitim no međusobno čvrsto povezanim aspektima skrbi za umjetničku baštinu. Ostvarena isprva u sklopu projekta interdisciplinarnih istraživanja dvorca Brezovica kraj Zagreba, nastavila se potaknuta heterogenom skupinom drvenih skulptura koje su studentima pružile vrijedan uvid kako u povijesno-umjetnički tako i u konzervatorsko-restauratorski kontekst konkretnih umjetnina.
Srodan izazov predstavljaju i drvene skulpture iz fundusa Dijecezanskoga muzeja Zagrebačke nadbiskupije, osobito s obzirom na to da se već od vremena njegova osnutka muzej vodio idejom prikupljanja upravo onih djela koja su stjecajem okolnosti izgubila svoju primarnu uporabu (a uglavnom i izvorni smještaj). Stoga rekonstrukcije njihova izvornoga konteksta predstavljaju istraživački imperativ, kao i stručni izazov.
Vrijeme nastanka na izložbi predstavljenih drvenih skulptura obuhvaćeno je mahom XVII. i XVIII. stoljećem i širokim prostornim rasponom nekoć prostrane Zagrebačke (nad)biskupije. Neke od njih odaju još snažnu ukorijenjenost u manirističkim obrascima, poput skulpture Bogorodice s Djetetom (sredina XVII. st.) iz župne crkve Uznesenja Marijina u Žakanju ili Žalosne Marije (Pietà; oko 1660.) iz župne crkve svetih Kuzme i Damjana u Vrhovcu, u blizini Ozlja.
Među djelima XVIII. stoljeća ističu se pak skupine anđela s nekadašnjih oltara u kapeli sv. Blaža u Novom Selu Glinskom i župne crkve sv. Bartola u Bartolovcu kraj Varaždina, a vlastite, ispričane ili (još) neispričane priče, neovisno o umjetničkoj vrsnoći ili stanju očuvanosti, nude nam i druge skulpture s izložbe. Istodobno, one odražavaju posvećenost prošlih naraštaja doličnom uređenju makar i skromnih sakralnih prostora, kao i naše težnje za njihovim očuvanjem, interpretacijom i primjerenim predstavljanjem.
U SJENI BUKVIKA
ETNOLOŠKI KONTEKST SKULPTURE BOGORODICE S DJETETOM PRONAĐENE U STABLU BUKVE
dipl. etn. i antr. Lidija Bajuk, asist.
Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb
Polikromirana drvena skulptura Bogorodice s Djetetom (kat. 12) s natruhama gotičke stilizacije, pohranjena više desetljeća u zagrebačkome Dijecezanskom muzeju, navodno je 40-tih godina prošlog stoljeća pronađena u šupljini bukve, u šumi Bakovčice kraj Koprivnice. Ta je svojevrsna kapelica (zaklon i utočište Bogorodice s Djetetom), u znaku drevnih poistovjećivanja stabala s pretkršćanskim djevičanskim bogorodicama-dojiteljicama, kao i s pred/antičkim i praslavenskim kultom drveća u svetim gajevima – svetištima na otvorenom, koje se nastavlja u novogodišnjemu (proljetnom i zimskom) kićenju stabalca i drvenih križeva te svadbenih stabalca.
Zahvaljujući svojim iscjeljujućim i uporabnim svojstvima, kao i nastojanjima čovjeka da tumači i predočava svijet i sebe u svijetu, bukva je iz kultnoga iskoračila u profano. No, iz okruženja korisnoga sakralizirala se nakon što je, prema predajama, božanstvo uputilo posvećene u osobito znanje, primjerice ono o ljekovitosti i iskoristivosti drveća. Recentni konzervatorsko-restauratorski radovi na sakralnoj podravskoj skulpturi povod su etnološkom tematiziranju pretkršćanskih predodžaba o božanskom stablu svijeta, čemu pridonose i botaničke, jezikoslovne te onomastičke spoznaje.
POGLED U MIKROSVIJET
PRIRODOSLOVNA ISTRAŽIVANJA U SKLOPU KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKIH RADOVA NA SKULPTURAMA IZ DIJECEZANSKOG MUZEJA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE
izv. prof. dr. sc. Vladan Desnica, doc. dr. sc. Domagoj Šatović
Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
Jedan od prvih koraka konzervatorsko-restauratorskog procesa uključuje pravilnu i što potpuniju analizu materijala. U ovom segmentu danas je sve značajnija primjena modernih znanstvenih metoda, instrumentacije i novih tehnoloških rješenja, a većina aktivnosti usmjerena je na elementnu i kemijsku analizu slikarskoga materijala, tj. na određivanje palete boja, pigmenata i veziva koje je autor određenog djela koristio.
U sklopu istraživačkih radova na objektima iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu koristili su se instrumenti za analizu rendgenske fluorescencije (XRF – eng. X-ray fluorescence analysis) i spektroskopiju infracrvenog zračenja (FT-IR – eng. Fourier transform infrared). Implementacija uređaja za XRF analizu omogućuje određivanje elementnog sastava anorganskih materijala, dok se FT-IR spektroskopijom utvrđuje molekularni sastav te identificiraju razni organski spojevi. Cilj istraživanja bio je precizna karakterizacija polikromije, a komplementarnost korištenih metoda omogućila je kvalitetne i objektivne rezultate.
BRZO, SIGURNO, DJELOTVORNO
RADIJACIJSKA KONZERVACIJA
dr. sc. Irina Pucić, viša znanstvena suradnica
Laboratorij za radijacijsku kemiju i dozimetriju,
Zavod za kemiju materijala, Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu
Drvene skulpture podložne su biološkoj razgradnji, osobito ako su pohranjene u neodgovarajućim uvjetima. Kukci, plijesni, gljivice i bakterije hrane se drvom i sličnim materijalima (papirom, tekstilom, kožom i sl.). Ionizirajuće zračenje (ponajviše gama-zrakama) djeluje kao univerzalni biocid s gotovo neograničenom sposobnošću prodiranja te nema neozračenih ostataka, za razliku od fumigacije (korištenja otrovnih plinova) koja ne uspijeva uvijek obuhvatiti sve dijelove.
Postupak ne inducira sekundarnu radijaciju, tako da je siguran za restauratore, kustose i posjetitelje. Radijacijska konzervacija može se istovremeno primijeniti na velik broj objekata, što je osobito učinkovito u slučaju katastrofa. Tijekom tretmana objekti mogu biti zapakirani radi zaštite od oštećivanja i prevencije ponovne kontaminacije.
Odluku o dozi radijacije obično donosi osoblje jedinice koja provodi ozračivanje uz suradnju s restauratorima i/ili drugim stručnjacima. Stupanj ozračivanja određuje se sukladno vrsti mikrobiološke kontaminacije. Iako drvo podnosi visoke doze ionizirajućeg zračenja, u nekim slučajevima one se moraju reducirati zbog stanja objekta i/ili drugih osjetljivijih materijala koji su prisutni.
U Hrvatskoj se radijacijska konzervacija počela primjenjivati prije više od 20 godina u Laboratoriju za radijacijsku kemiju i dozimetriju Instituta „Ruđer Bošković“ u Zagrebu. Tijekom toga razdoblja tretirano je više od 8000 objekata baštine te su uspostavljene mnoge istraživačke suradnje s drugim ustanovama.
Tekst: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije, MUO
Foto: Bernard Čović, GK / Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije