Oslonjenost na vodstvo blaženoga Alojzija malo-pomalo pročišćuje. On nije oprao ruke od života, od potreba ljudi; on je mnogima – evanđeoski rečeno – oprao noge u njihovim tjeskobama, unio sigurnost i pružio što je mogao. Stepinčevska ljubav, jer joj je izvor u Kristu, pročišćuje hrvatsko društvo.
Farizeji ga upitaše: „Kad će doći Kraljevstvo Božje?“ On im odgovori: „Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – Kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17,20-21) Božje Kraljevstvo…
Euharistijskim slavljem koje je u zagrebačkoj, “Stepinčevoj” katedrali predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski, u utorak 7. veljače 2017. godine, započela je trodnevnica uz proslavu blagdana blaženog Alojzija Stepinca. Homiliju je biskup Gorski započeo pitanjem – što je čovjek,…
Pusta je dakle bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Takvo što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istine ili špekuliraju serviranjem neistine.
Isus Krist utjelovljena Božja Riječ, ¸Emanuel, Jaganjac Božji, Mesija, prorok, pastir, spasitelj i otkupitelj, utemeljitelj Kršćanstva, Isus iz Nazareta, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Druga Božanska Osoba, Učitelj, sve su to imena za čovjeka koji se rodio prije dvije tisuće godina…
“Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta… Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.” Ove evanđeoske riječi možemo shvatiti kao pohvalu…
Nedavno sam shvatio, kada mi je Gospodin Isus pokazao, kako teško može čovjek sagriješiti grijehom propusta; ne držeći obećanja dana na djetetovom krštenju, ne dovodeći Mu djecu, ne učeći ih molitvama, ne govoreći im o Bogu, a osobito ne dovodeći…
Dok sam tako stajala i promatrala prolaznike, pažnju mi je na neki osobit način privukla jedna slučajna prolaznica – mama, koja je držala za ruku svoju kćerku i to što me na osobit način dotaklo bilo je držanje te žene!
Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjur juhe jedina toplota koja postoji.
Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime. Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.
