U drugom dijelu predavanja Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: „Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji“, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, jedan od najistaknutijih osoba u vrhu Katoličke Crkve (prema nekima favorit u izboru budućeg Pape), iznosi povijesni razvoj rodne ideologije.
PROČITAJTE :
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (1. dio)
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (3. dio)
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (4. dio)
Povijest o lažnom oslobođenju čovjeka: od osobe k jedinki, od jedinke k zombiju
Lažno oslobođenje čovjeka ucijepilo se u povijest zadnja tri stoljeća, a ideologija o rodu samo je najnoviji žalosni avatar. Objasnit ću: obaranje Boga Oca izvedeno je još davno, još dok su se zapadne demokracije odgajale u deističkom tkivu. Učitelji racionalističkog nazora (Od Voltairea do Diderota, preko d’Alernberta) pokrenut će razvikanu Francusku revoluciju, koju će laička struja predstaviti kao izvorište oslobođenja čovjeka od Boga i kršćana[1], pa prema tome i od Crkve i njezina Učiteljstva, koje je proglašeno „tlačiteljskim“. Dakle, za racionaliste, Bog je vrhovni graditelj svemira koji se ni najmanje ne brine za svoja stvorenja. Enciklopedistički deizam je, znači, ubio Božje očinstvo. J. J. Rousseau čak tvrdi da je očinstvo društvena povlastica[2]. Ja to nazivam: ,,kidanje pupčane vrpce“, pa će taj odlučujući odmak začeti one druge, koji će ubrzano osobu pretvarati u jedinku, a potom u „zombija“.
Dosljedno tome, ako Bog više nije Otac, onda građanin prestaje biti sinom. Time prestaje biti osoba, koja sve što ima dobiva od Oca; postaje jedinkom, individuom, prepuštenom samoj sebi u uređivanju svijeta i vlastite sudbine. Ne primajući više svoj identitet od Onoga tko ga je stvorio na svoju sliku i sličnost, čovjek mora izgraditi taj svoj identitet sam, oslanjajući se jedino na razum. Sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govorili su o dva krila koja nam omogućuju da se uzdignemo do razmatranju istine, a to su vjera i razum[3]. Odsijecajući krilo vjere čovjek ostaje bez ravnoteže i trajala su tri stoljeća da udari o tvrdu zemlju svojih krivih uvjerenja i bude zgnječen kao najobičnija muha, ponajprije u sabirnim nacionalsocijalističkim logorima i komunističkim gulazima (logorima), a potom, na bezmikroban i prepreden način, kroz mračnu ideologiju o rodu.
Danas se, uz pomoć ideologije o rodu, čovjek otkida od Boga i prepušta najdubljem prijeziru. Potiče ga se, a i prisiljava, da se, na razini moralnih vrednota i spolnosti, ponaša gore od životinje . U njemu se razara dostojanstvo, slika i sličnost Bogu koja je najtješnje utisnuta u njegovu dušu.
Prepušten jedino razumu, čovjek malo-pomalo gubi doticaj s Izvorom, s očinstvom Božjim, a samo je on svjetlost njegovoj savjesti. Doista, proglasi o pravima čovjeka, predgovori ustavima, prve povelje Društva naroda (PDN), Ujedinjenih naroda (UN), u XIX. i XX. stoljeću, još su u većem dijelu odsjaj načela naravnoga zakona, ali pozitivni zakon, koji već neosporno prevladava, polagano se udaljuje od tih načela te obvezuje zakonodavca u najboljem slučaju da šuti, a u najgorem da porekne sama sebe[4]. Navedimo jedan primjer, najteži i najznakovitiji: zapadnjačke države, jednako kao i međunarodne ustanove, koje upravo te države nadziru, kao što je Europska unija, nesposobne su jasno definirati ljudski zametak, te potvrditi ono jedino što otprve zna svaka ljudska savjest – oslanjajući se jedino na ljudski razum i k tome na znanost[5]– a što tvori bitno, temeljno načelo naravnog prava[6], to jest da je ljudski zametak od časa začeća ljudsko biće, koje, dosljedno tome, ima neporecivo i apsolutno pravo na život.
Stoga, kako bi se izbjegao suprotstaviti lažnom „pravu na pobačaj“ te da ne bi dobio batine od vladajuće medijsko-političke kaste, zakonodavac se vrti kao „mačak oko vruće kaše“, ako mi dopustite taj već izlizani izraz: ili šuti kao kakav suvremeni Poncije Pilat te odbija izreći svoje stajalište, kao Europska unija, koja prepušta svakoj državi članici brigu da rješava to pitanje[7]; ili se upinje da nađe izraz koji bi bio tako prihvatljiv kako ne bi ozlovoljio nikoga, i onda se pojavi cjepidlačna izjava kakvu je, 1984., pronašlo francusko Državno savjetodavno povjerenstvo za etiku: ,,zametak je potencijalna ljudska osoba“. Potrebno je uočiti tu riječ „potencijalna“, očiti sinonim za „u nastajanju“, pa prema tome „još u nepostojanju“. To potvrđuje: ontologija je tu ubijena …
Na taj način, razdvajanjem jedinke i osobe, Zapad je, a slijedi ga i ostali svijet, upravo stranputicom ideološke kolonizacije, a jednako tako i gospodarsko – novčarskim vladanjem nad zemljama u razvitku, utonuo u individualizam i ideologije. Povijest nam obilno pokazuje da je deizam otkočio postupak koji je poveo zapadnu civilizaciju, to jest židovsko-kršćansku civilizaciju, od mrtvog Boga i nihilizma XIX. stoljeća, do smrti čovjeka tijekom XX. stoljeća, da bi dogurao do besprimjernog sunovrata obiteljske ustanove, vektora ljudske osobe, u drugoj polovici XX. stoljeća. Friedrich Nietzsche, sa svojom teorijom o nadčovjeku, koju je predstavio kao lijek za beznađe izazvano mrtvim Bogom,[8] Sigmund Freud sa svojom novom antropologijom oslonjenom na prvotne nagone kao isključive pokretače ljudskih postupaka, Jean-Paul Sartre[9] i njegov anarhistički nihilizam, prividno genijalan, na kraju su ucijepili u kolektivnu svijest, pa i u individualnu, ideju da „oslobođenje“ jedinke prolazi kroz ubojstvo oca, i tako su ostvarili svoju đavolsku namisao kroz stranputice razvikanih događaja iz svibnja 1968., anarhični pokret čije su se ideje raširile i preko negdašnje željezne zavjese, nakon pada Berlinskog zida, 1989.[10]
A onda se od ubojstva oca prešlo i na ubojstvo majke, s radikalnim feminizmom, koji suprotstavlja prava žena, njihovu slobodu i jednakost, s jedne strane, i ženski identitet u okviru međusobne upotpunjivosti spolova, a time i materinstva, s druge strane. Nije li Margaret Sanger (1879.-1966.), osnivačica „Planning familial international“ i zaštitni lik zapadnog feminizma, zahtijevala besplatan i nezapriječeni pristup protuzačeću, kontracepciji, ,,kako bi se žena oslobodila od ropstva rađanja“? Tako je ugušen smisao ženstvenosti i materinstva u krilu zapadnjačke kulture, jer znamo da je između protuzačeća, kontracepcije, i ozakonjenog i besplatnog pobačaja samo koračić, koji je zakonodavac požurio prijeći u godinama 1970.-1990.[11]
Krajem XX. stoljeća, otac, majka, supruzi, sinovi i kćeri, sve je to izgubilo svoj položaj, koji ipak moraju imati u društvu dostojnu toga imena: ,,obitelj“ je potresena do temelja[12]. U naše dana čak je postala apstraktan i neodređen pojam, predmet različitih i proturječnih tumačenja, pa odatle i nelagoda koju osjeća zakonodavac kada je treba definirati, a odatle, primjerice, i najnovija odluka francuske vlade da izmijeni naziv „ministarstvo za obitelj“ u „ministarstvo za obitelji“, kako bi se, tako tvrde, ,,uvažile raznolike stvarnosti suvremenog društva“… u gotovo posvemašnjoj nezainteresiranosti javnoga mnijenja, a uz bučnu potporu vladajućih političko medijskih sredina.
Treba shvatiti da taj dugotrajni tijek, koji se može ocijeniti „prevratničkim“, a koji vodi od smrti Boga-Oca, u XVIII. stoljeću, do smrti čovjeka, koji postaje puka „jedinka“, individua, krajem XX. stoljeća, vodi izravno u ideologiju o rodu . Kojim stranputicama?
Početkom ovoga, XXI. stoljeća, zapadnjačka su društva postala duhovne i demografske pustinje: dovoljno je prošetati se nekom ulicom u Londonu, Parizu, Berlinu, Madridu ili Rimu, da bi se to uočilo: jedva pokoje dijete, a još manje raskošnih ili skromnih dječjih kolica, obitelji svedene na najoskudniji sastav, Gospodin i Gospođa (koji su često tek „drugovi“, koji zajedno stanuju na ograničeno vrijeme), češće s jednim djetetom, ponekad i s dvoje, ukoliko umjesto njih ne izvode svoje životinje; također i zagrljeni homoseksualni parovi, koji na taj način sve nasrtljivije oglašavaju svoju „drukčijost“; zatim vidi se obilje inozemnog stanovništva, koje, u Zapadnoj Europi preplavljuje pogurene domoroce, a potječe s ostalih kontinenata, u kojima vlada glad i političko tlačenje, s posve drukčijim kulturama i religijama; na kraju, posvemašnji laicizam, relativizam i indiferentizam, koji se hrane glasovitim diptihom Rimskog Carstva, kad je bilo na vrhuncu, ali istodobno već nagnuto k neizbježnoj propasti i opustošenju: „panem et circenses“, ili, kome je draže, da se poslužim suvremenim rječnikom, ,,trošiti i uživati“ do iznemoglosti… umjesto napora i rada.
Ti građani-jedinke, dakle „individualisti“, koji u boljem slučaju samuju, a u gorem se ubijaju, katkada u tome „potpomognuti“ (čak legalno), potpuno su neraspoznatljivi: oni su puki potrošači kojima su internetske stranice tržište što se nudi od statističkih procjena njihovih želja. Upravo smo pokazali sliku praznine zapadnjačkoga društva, koje je ujedno i depresivno i nedoraslo.[13] Odatle do zauzdavanja „roda“ tek je jedan korak, a ta praznina omogućila je zapadnjačkim Mefistofelima, posebice američkim, da nametnu svoje nacrte pregradnje društva na pseudoznanstvenim i laicističkim, upravo đavolskim, osnovama.
Da, tlo je pripremljeno za završni prevrat, revoluciju, koja se poklapa s „konačnom bitkom“ zabilježenom u Otkrivenju, revoluciju roda, koja jedinku, individuu, pretvara u „zombija“. To je cjeloviti, korjeniti i posvemašnji nihilizam, koji mrtvački zvoni nad čovječanstvom. To je odlučna bitka između tama, koje su pomračile čovječanstvo privezano uz demone anarhističkog nihilizma, i svijetla, koje upravo Crkva nosi kao baklju, najčešće sličnu onoj maloj baklji Nade što ju je opjevao Charles Peguy, već je od tada jedno stoljeće, a koju nikakva bura ne može utrnuti. Jer naša vjera u Krista, koji je temelj naše nade, dakle naša vjera u uskrsnulog Isusa, Novog Čovjeka, Boga koji je postao čovjekom, jest upravo ta baklja koja rasvjetljuje živote i savjesti nas muškaraca i žena stvorenih „na sliku i sličnost Božju“.
Crkva je svakako posljednja i jedina obrana naspram novom barbarstvu „roda“, prema kojem se čak i Atilini Huni, iz V. stoljeća, čine smiješnom prijetnjom. Eto, ti barbari, koje je u sumrak Carstva jedva postalog kršćanskim, papa sveti Leon I. uspio zaustaviti pred vratima Rima snagom uvjeravanja, znali su zaustaviti svoje zločinačko nadiranje. Može li tako biti i s našim suvremenim „doktorima Faustima“? Hoće li pristati da razvrgnu svoj đavolski ugovor s Protivnikom, koji im obećava jednako kao i našim prvim praroditeljima: ,,Bit ćete kao bogovi“?
Da, Crkva je danas jedina brana novom barbarstvu, ali imajući u vidu poganske navade u postmodernom svijetu, koji je i naš, riječ Crkve treba biti jasna, bistra, nedvosmislena i dovoljno snažna kako bi istrgnula vjernike iz onoga što ih odvraća od Krista i njegova nauka.
Ta jasnoća evanđeoske Riječi također je hitna jer proglašavati nedvosmisleno objavu i istinu o Bogu i čovjeku djelo je karitasa i ljubavi. Uostalom, zapadnjačke države su se odlučile na udruživanje kako bi se izravno suprotstavile Bogu donoseći zakone koji razaraju Božju namisao o braku i obitelji. Tu je odlučna volja, s golemim novčanim, tehničkim i medijskim sredstvima, ne samo da se smrvi brak, nego u prvom redu da se razori cilj braka i promijeni narav obiteljske stanice.
Koriste se i visoki prelati iz bogatih naroda kako bi unijeli preinake u kršćanski nauk i moral, koje se tiču braka, rastavljenih i ponovno vjenčanih te drugih neurednih stanja. Ti čuvari vjere trebali bi ipak ne gubiti iz vida da će polagati račune Bogu i da je temeljni problem, koji nastaje rasprsnućem dvaju ciljeva braka, problem naravnog morala. Upravo su na naravnoj razini muško i žensko pozvani da se nerastavljivo ujedine, kako bi svjedočili ljubav, kako bi se međusobno podržavali u skladnom upotpunjavanju. Upravo je tu naravnu stvarnost Gospodin uzdigao na dostojanstvo sakramenta, a Crkva je mora braniti i štititi i pod cijenu smrti za Spas čovječanstva.
Definicija roda
Ako ideološku srž prevrata o rodu treba iskazati jednom rečenicom, onda bih rekao ovako: ,,Za ideologiju o rodu, muškost i ženskost kroz upotpunjivost spolova, očinstvo i majčinstvo, dakle i porod, a očito i bračnost, a to znači ženidba između jednog čovjeka i jedne žene, i, dosljedno tome obitelj, s odgojnim zvanjem oca i majke, sve to nije ništa doli – vjetar, praznina… to ne postoji u sebi, jer sve su to samo društvene nadgradnje koje su se dograđivale tijekom stoljeća, posebice pod pritiskom religija, pa prema tome i judeo-kršćanstva, kako bi se jedinki spriječio pristup istinskoj slobodi i građanskoj jednakosti. Sve su to, dakle, nejednakosne ukalupljenosti, kojih se treba osloboditi (odatle prevratnički, revolucionarni postupak), i koje treba razgraditi i razoriti svim raspoloživim sredstvima: novčanim, političkim, kulturnjačkim (umjetnosti, mediji, govor, moda…), odgojnim i zakonodavnim.“[14]. To pak znači, ali ne samo to, da osobnost nije primljena, ili, da ono što neku osobu čini „muškom“ ili „ženskom“ nije primljeno niti urođeno, nego je to nešto što je trajno u nadogradnji, a posljedica toga je da ne postoje različitosti spolova. Naglasimo da na podignutim zaštitama toga novoga roda, a tu spadaju vladajući mediji, plaćene umjetnosti po narudžbi, neke sveučilišne katedre, laboratoriji i uredi svakovrsnih istražitelja, te jednako tako i povorke i skupovi „Podemosa“ u Madridu i „Uspravne noći“ u Parizu, združuju se dvije kohorte, feministička i LGBT[15], koje se slijevaju u jednu volju za antropološkom razgradnjom.
„Razgradnja“ roda jest razaranje
Razmotrimo primjer razgradnje koju iziskuje rod, ovaj put razgradnju govora. Prešli smo:
– od supružnika odnosno muža i žene, koji su jedini i koji su subjekt posvemašnjeg darivanja sebe za život, na partnere, brojne i privremene;
– od materinstva na pravo žene da slobodno raspolaže svojim tijelom;
– od braka između jednog muškarca i jedne žene kao postojane ustanove na kulturološku proslavu slobodne ljubavi, bilo obospolne bilo jednospolne, bez ikakve obveze;
– od jedne i jedincate obitelji na mnoštvo obitelji, ili na obitelji u svakakvim oblicima;
– od rađanja na oplodnju…[16]
Iznenađujuće je uvidjeti da novogovor o rodu uvodi zamjenu riječi koje iskazuju opće stvarnosti, a koje je inače kršćanstvo uzvisilo. Tako su, na primjer, neki izrazi, koji se nalaze u Hvalospjevu ljubavi sv. Pavla (1 Kor, 13), potpuno izbrisani iz govora o rodu, a zbog toga sve više i više i iz pedagoškog i državnog govora. Radi se o riječima: dar, punina, služenje, zlo, zavist, radost, istina, nada, savršenstvo… Nasuprot njima, evo riječi i izraza koji nadiru iz ideologije o rodu; tvore svojevrsnu osnovu informatičkih činjenica, koja je usklađena s novim, posve neobičnim jezičnim sadržajem sociološko-znanstveničkog tipa. Navedimo ih nasumce: perspektiva roda, uloga roda, integracija i perspektiva roda, nasilje na temelju spola, analiza roda, srednji rod roda, diskriminacija na osnovi spola, stručnjaci za rod, spolne posebnosti, spolne ukalupljenosti…[17]
Rod je dakle uveden u navike i nastavlja svoj put „razgradnje“, to jest razaranja obitelji, a time i društva, u posvemašnjoj ravnodušnosti. Nužno je da se hitno osvijestimo kako bismo pristali pružiti otpor, bez obzira na cijenu koju bismo mogli platiti: od ismijavanja do odbacivanja na rub, od trpanja u zatvore do pogubljenja. Otrov je već toliko ubrizgan, kako na razini naroda tako i na razini međunarodnih ustanova, među kojima je najistaknutija i najutjecajnija UN (Ujedinjeni narodi), što ćemo odmah i pokazati.
Izvor: Hrvatsko katoličko sveučilište
Foto: freeimages.com
____________________________________________
[1] Racionalistički filozofi, a onda i prevratnici proglašuju katoličku vjeru „srednjovjekovnim praznovjerjem“. To je bila glavna optužba kojom se za vrijeme Terora opravdavala smrtna kazna što su je izricali prevratnički sudovi protiv katolika optuženih zbog vjernosti svojoj vjeri.
[2] Usp. Marguerite A. Peteers, La vocation filiale de la femme: mondialisation et signes des temps. Kolokvij: La vocation de lafemme dans I’Eglise-Curie Patria rea le M aronite-Bureau de la Pastorale de la Femme. Ghazir-25. listopada 2014, str.3.
[3] Usp. encikliku Vjera i razum, 14. rujna 1998, uvod. Usp. vat. internet.
[4] Marguerite A. Peteers, Traitement de termes tels que „gender“ et „sexe“ dans discours ordinaire et dans le contexte des documents onusiens. Usporedni događaj u organizaciji trajnog promatrača pri Svetoj Stolici „ Ustrajati na univerzalnosti ljudskih prava“, Geneve, Palais des Nations, 9. ožujka 2012, str.2-3.
[5] To jest radiografija koja slijedi nakon stetoskopa: ona je omogućila uzbuđenim roditeljima da čuju kucaje srca njihova djeteta.
[6] „Naravno Pravo“, ne u prirodnjačkom tumačenju poput onoga J. J. Rousseaua, nego u tumačenju koje je definirao sveti Toma Akvinski, kao pravo po volji Božjoj kako je shvaća čovjek.
[7] …iako je u jednoj rezoluciji od 3. srpnja 2002. Europski parlament preporučio državama članicama da legaliziraju pobačaj.
[8] Feministice će preuzeti teoriju o nadčovjeku kako bi opravdale svoju teoriju o „muškoj“ vlasti.
[9] Njegova družica, Simone de Beauvoir izrekla je jednoga dana rečenicu koja će postati uzrečica u feminističkim kružocima: „Ženom se ne rađa nego postaje“.
[10] Usp. Marguerite A. Peteers, La vocation filiale de la femme… str. 4.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] Usp. Gilles Lipovetsky, L’ere du vide, Paris, Gallimard, 1983; Tony Anatrella, Non a la societe depressive, Paris, Flammarion, 1997.
[14] Usp.Marguerite A. Peteers, La definition des nouveaux concepts de base pour le mariage et la famille. Colokvij: La famille et les defis actuels au Moyen-Orient-Centre mondial pour dialogue entre les civilisations „Liqaa“-Rabweh, 7.-8. studenoga 2014, str. 4.
[15] LGBT: lezbijkee, homoseksualci, biseksualci i transseksualci.
[16] Marguerite A. Peeters, La definition des nouveaux concepts de base pour le mariage et la famille… str, 4.
[17] Isto… str. 4-5.