„Vidiš ovega Čóveka gore? Tuo ti jä moj Prijatelj. On mä nigdar nie zapústi. I dok su mi si drugi ebernuli pläča (leđa), On jä bi tu za mä!“ – znao mi je reći tata pokazujući mi na sliku Isusa u molitvi na Maslinskoj gori koja se nalazila na zidu iznad njegova kreveta. Nikad nisam posumnjao u to njegovo svjedočanstvo.Kao malome bilo mi je izuzetno zanimljivo gledati tog tatinog Prijatelja, tako moćnog i tako vjernog. Slušajući tatu poželio sam i sâm imati tog istog Isusa za prijatelja. Jer, tko od nas ne treba prijatelja i tko od nas ne bi htio imati za prijatelja nekoga tko nas se ne bi nikad odrekao? Neki cijeli život provedu, a da ostanu sami, bez iskustva istinskog prijateljstva. Potreba da budemo prijatelji i da nam se bude prijatelj dio je naše biti, onoga što jesmo, što nas čini čovjekom.
Danas kad se sjećam te slike mog umornog oca koji mi govori o svom Prijatelju Isusu, pitam se hoću li i ja jednom moći posvjedočiti svojem djetetu o Božjoj vjernosti i Njegovoj beskrajnoj očinskoj ljubavi? Hoće li moje dijete slušajući me kako govorim o Bogu, imati onako jasan osjećaj Božje prisutnosti kakav sam ja imao gledajući u izmučeno Isusovo lice na slici njegova smrtnog straha na Maslinskoj gori? Nadam se. Vjerujem u to. U Božju vjernost ne sumnjam, ali uvijek iznova plašim se sebe i svoje krhkosti.
Jer, ljudska krhkost bez Boga je poput pepela na vjetru. U opasnosti da bude raznesena u tisuće pravaca. I nije da Bog ne može zacijeliti sve rane i skupiti u cjelinu razasutu sliku ljudske duše. On to neprestano čini. Problem je što čovjek sa svakom novom ranom, sa svakim novim danom u kojem odbija Božji poziv i Njegovu ispruženu ruku, gubi iz vida sliku Doma kojem pripada. Ta slika postaje sve mutnija dok je u potpunosti ne zatamni mučna praznina tame. Tada mjesto nade preuzima strah i razorni osjećaj besmisla do želje za vlastitim nestajanjem. A mnogi od njega pate. Nema čovjeka koji se nije s njim susreo u nekom obliku, budio znojan u noći ili plakao od boli odbačenosti i samoće. Nema ga.
Vlak života
Ne znam za vas, ali ja volim putovati vlakom. Doduše rijetko to činim, ali stvarno, to mi je poseban gušt. Obećao sam si da ću jednom u životu u zimi otputovati vlakom u Pariz. Ne znam točno kad se ta želja javila u mojoj glavi, no znam da je to bilo za vrijeme srednje škole kad sam znao u slobodno vrijeme otići na glavni kolodvor gledati dolaske i odlaske vlakova i lica putnika.
Zvuči pomalo uvrnuto, ali takvi su srednjoškolci. Na pamet im padnu svakojake ideje. Nije ni čudno. Obično srednja škola označuje odlazak u neko udaljeno mjesto, početak samostalnog puta, prvih samostalnih koraka. I obično roditelji proživljavaju prave drame zbog odlaska njihove curice ili njihova dječaka u veliki grad. Ponekad u tom strahu pretjeraju, no tko im može zamjeriti zbog toga što vole svoje dijete.
Sigurno se pitate zašto sam skrenuo temu na vlakove. I ja bih se to pitao. Kao što se pitam – kako to da se ne bojimo sjest’ na vlak i prepustiti svoj život u ruke nepoznatog strojovođe i kvalitete pruge, a bojimo se svoje živote prepustiti u ruke Bogu? Jer imamo povjerenja da ćemo sretno stići na cilj koji smo si zadali – odgovorit će netko. I argument stoji, ali zašto nemamo povjerenja u Boga da ćemo sjedajući na vlak kojim On upravlja stići do cilja kojem svatko od nas stremi – ispunjenog i sretnog života? Možda zato jer Bog ne želi da čovjek bude poslušan putnik koji će spavati i dosađivati se dok On upravlja vlakom našega života? Možda zato jer Bog od nas traži da zajedno s njime sudjelujemo u kreiranju pruge našega života? Možda zato jer Bog poput svakog oca želi da njegovo dijete osjeti čar upravljanja velikim i zahtjevnim vlakom života? Možda zato jer nas je Bog zamislio kao slobodna bića? Možda jednostavno zato jer nas voli? Puno tih možda. Moram priznati, da ne bih mogao zamisliti postojanje u kojem bih morao samo slijepo slušati naređenja i biti poput robota bez vlastite volje. Biste li vi to voljeli? Sumnjam. I onda zar naš Bog nije divan? I prije nego mi imamo povjerenja u Njega, On ima povjerenja u nas. Uvijek je tu.
P. s. Ne bojte se s Bogom ukrcati na vlak vašega života. Čekaju Vas dionice magle, snijega, gromova i oluja, ali i dionice rajskih pejzaža, svježeg planinskog zraka, modrine jezera, rijeka i potoka, čarobnih svitanja i zalazaka sunca. Bit će trenutaka kada ćete se umoriti. Tad će Bog preuzeti upravljanje vlakom dok se vi ne naspavate, ne bojte se prepustiti mu upravljač. Ta On je arhitekt svega. Sve savršeno poznaje i sigurno neće stisnuti neku krivu tipku. Ukratko, očekuje Vas nezaboravna avantura ispunjena srećom i smislom. Ako mislite da ste na svoj životni put već krenuli sami i da ste zaboravili pozvati Boga, vjerujte da se On ukrcao i bez Vašeg poziva. Znate kakvi su mame i tate – ne mogu bez nas.
Foto: freeimages.com