“Stepinčeva privlačnost i njegova drama je u tome što nije odvratio srce od Gospodina!”

Biskup Šaško predvodio drugi dan trodnevnice uoči Stepinčeva

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
0
Pomoćni biskup zagrebački mons. dr. sc. Ivan Šaško predvodio je u četvrtak 8. veljače 2018. godine euharistijsko slavlje drugog dana trodnevnice uoči blagdana Stepinčeva. U koncelebraciji su bili kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Stjepan Večković, postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja i rektor zagrebačke katedrale mons. Josip Kuhtić.

U uvodu u euharistijsko slavlje biskup Šaško je rekao da su ovi dani priprave za slavlje blagdana blaženog Alojzija Stepinca nama vjernicima osobito dragi; u njima se osjećamo ohrabreni, bliži jedni drugima, osjetljiviji na ono što može izdržati razne kušnje i životne teškoće. Stepinčev život, povijesni događaji u kojima je svjedočio vjeru i vršio službu u Crkvi omogućuju nam lakše prepoznavanje okolnosti i pitanja koje i sami dijelimo kao baštinici duhovnoga bogatstva koje prolaznost razmatra u svjetlu vječnosti. Gledajući što je Bog snagom svoga Duha činio po njemu i njegovu pouzdanju u Gospodina i sami osjećamo da vjernost Bogu donosi čudesne plodove.

 

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Da bi se ostalo vjernim Bogu, potrebna je velika snaga duha

Na početku svoje homilije biskup Šaško je rekao da u vjeri, u liturgiji, u najdubljim ljudskim iskustvima – uvijek je posrijedi srce, to jest ono što je pod tim pojmom obuhvaćeno u Svetome pismu. Ukazujući na pročitanu Božju riječ, u kojoj Bog prekorava Salomona zbog nevjernosti, biskup Šaško je istaknuo: “Znamo da je potrebna velika snaga duha da bi se ostalo vjernim Bogu. I naš se život nalazi u jednakoj kušnji nasljedovanja drugih ‘božanstava’, a ona uvijek odgovaraju na neku sebičnost i nalaze se u slici onih kušnja pred kojima se našao i sam naš Gospodin: kušnje moći, kušnje posjedovanja i kušnje imena, utjecaja, ugleda.

Postizanje tih drugih ciljeva dijeli srce, a Bog je takav da traži njegovu cjelovitost, što i kaže: Ljubi Gospodina Boga svoga svim, cijelim svojim srcem. Jer, sva naša čuvstva, sve naše težnje traže sklad sa životnim temeljem koji može biti samo jedan – Božja ljubav.

Povijest Božjega naroda pokazuje da je istinski Davidov sin zapravo Isus koji je ostao vjeran i poslušan Ocu odbivši ponudu političkoga uspona; prihvativši poniznost i poniženje, stvorivši prostor nutarnje slobode. On je graditelj pravoga Božjeg hrama, izgrađenoga njegovom smrću i uskrsnućem, održavanoga živim kamenjem. Njegov smo dio, ako nemamo podijeljeno srce, nego srce sjedinjeno s Božjom ljubavlju…”

Tumačeći retke pročitanog Evanđelja, u kojemu se spominje žena Sirofeničanka, biskup Šaško je napomenuo da ono također govori o srcu: “Braćo i sestre, kad ne bismo znali da je riječ o Evanđelju, teško bismo izgovorene riječi pripisali Isusu. I tumači su obično imali potrebu ublažavati grubost njegova obraćanja ženi koja ga je zamolila za pomoć. Kako je moguće da on koji je sama nježnost i dobrota, koji propovijeda milosrđe i iz milosrđa prema čovjeku podnosi najgrublja trpljenja, kako je moguća da je on toliko neosjetljiv?”

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Odgovor treba pronaći u približavanju samog događaja i njegova značenja: “Najprije se pitajmo: Što je Isusova nakana u susretu s molbom te žene? I drugo: Kako ona sama postupa i što traži? Kao pripadnica drugoga naroda i religije njezina je molba gorljiva, ali traži ono što je čula da Isus može učiniti – ozdraviti, istjerati zloduha. Traži čudo.

Čini se da ju ne zanima tko je uistinu Isus. Dovoljno je da može učiniti čudo i ispuniti njezinu želju. No, Isus ju izaziva postupkom koji nije mogao ostati bez reakcije. Koliko ima pouke, odgajanja, psihologije u tome razgovoru. Isus izaziva njezinu nakanu, želeći od nje čuti očitovanje o tome odakle dolazi njezina molba. Njemu je stalo do srca, do vjere, jer zna da je u njemu istinsko ozdravljenje i oslobođenost.

Govoreći njoj pita i nas: Do čega ti je stalo? Pristupa bolnim rezom jer voli, ljubavlju vodeći do izražaja vjere. Hoće li odustati; otići uvrijeđena grubošću naziva, misleći: Ma, kakav je ovo prorok? Ali žena ne odlazi; ona spremno ispovijeda: Imaš pravo, Gospodine; ne ljutim se; ako me vidiš nedostojnu, vidjet ćeš i što mi je u srcu; ne poznajem te dovoljno, ali se pouzdajem u tebe; ako me i vidiš kao psića, molim te ono što psićima pripada; dosta su mi mrvice, one najmanje, dječje.

Nakon izražavanja takva njezina stava, lako je zamisliti Isusov zadovoljni smiješak, nutarnju radost koja susreće ženu koja vjeruje, spremnu vjerovati i više od onoga što može izgovoriti. Njezino je bogatstvo u mrvicama… Po njima je Isus došao do njezina srca. Braćo i sestre, ovo je Evanđelje dragocjeno za one trenutke kada i mi osjetimo Gospodinovu šutnju ili čudne odmake. Ovo nas ohrabruje da ‘grubost’ koja nas pogodi nije znak Božjega nezanimanja, niti teška iskustva znače da je Bog daleko. Ona su ponajprije poziv da se zagledamo u svoj život, u svoju nutrinu i da provjerimo što zapravo želimo, kako se odnosimo prema Gospodinu; je li nam stalo do mrvica?”

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Pitanje srca u središtu života bl. Alojzija

Pozvavši okupljene na razmatranje života blaženoga Alojzija, biskup Šaško je napomenuo da je i kod njega u središtu pitanje srca. Njegova privlačnost i njegova drama je u tome što nije odvratio srce od Gospodina. “Neprijatelji raznih boja i profila nudili su mu prijedloge koji su se činili razboriti, opravdani; ciljeve koje se ne može odbiti, ako se u životu želi biti uspješan. No, nisu računali da će naići na nepodijeljeno srce i na mjerilo vječnoga života kojemu su mrvice neba puno više od svake moći, ugleda i imanja na zemlji.

Ponudili su mu odvojenost od Crkve, ne znajući da ga žele odvojiti od Kristova tijela; ponudili su mu kompromis, ne mareći što napadaju vjernost Bogu; ponudili su mu političku razboritost, ne znajući da ga nosi ljepota i ludost križa. I svatko tko ga pokušava razumjeti, opisati, tumačiti samo u svjetlu političkih razloga, osjetit će nedostatnost i nedorečenost. I onda kada ga se osvijetli svjetlom zemaljskih razloga i veličina, nailazi se na drugo svjetlo koje pokazuje dragocjenost malenosti. Zato je tako privlačan i dostupan, razumljiv onima koji žele živjeti nepodijeljena srca.”

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Zaključujući homiliju, biskup Šaško se osvrnuo na pitanja koja postavljaju vjernici u molitvi za proglašenje svetim našega Blaženika, navevši da u njima vidi nejasnoće, ranjenosti, stanovitu težinu osjećaja da smo za nešto zakinuti, no i u tome Bogu treba naše cijelo srce i sigurnost da su mrvice Alojzijeve svetosti davno nadrasle sve ljudske razloge te da u Kristovu tijelu, u Crkvi snažno kuca i njegovo srce. Jer, sve što je veliko u Crkvi plod je mrvica Božje ljubavi, a ne velikih ljudskih planova.

“Kardinal Stepinac je čuvao snagu ‘mrvica’. Kada je u ono vrijeme – a ni naše vrijeme nije puno drukčije – prihvaćen govor i postupanje kojima je čovjek sveden na ponašanje niže od životinjskoga, blaženi je Alojzije upućivao na ljepotu čovjeka stvorenoga na Božju sliku. Moglo je izgledati da su i ta djela tek mrvice u povijesti otajstva zla, ali on je imao pouzdanja u veličinu dara. Mi te iste ‘mrvice’ susrećemo u euharistiji. Po euharistijskim mrvicama po kojima, blagujući Krista, postajemo Kristovim tijelom, dajemo život Tijelu u kojemu tako vidljivo kuca i Alojzijevo nepodijeljeno srce.”

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.