Stjepan Šterc o Bleiburgu i križnim putevima: ‘Popis stanovništva 1948. pokazuje gubitke od 639 000 osoba’

Foto: Damir Humski, Universitas

Uoči obljetnice blajburške tragedije, o događanjima na Blaiburgu u svibnju 1945. te o demografskim posljedicama Bleiburga i križnih putova za Narod.hr razgovarali smo s demografom Stjepanom Štercom.

Predavao je na Hrvatskim studijima i Ratnoj školi MORH-a, a sada predaje na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu.

Da nije bilo Bleiburga i križnih puteva Hrvatska bi 1948. imala 4 424 455 stanovnika?

Narod.hr: Bliži se obljetnica blajburške tragedije. Možete li nam reći koje su procjene broja žrtava Bleiburga i križnih putova?

Dr. Stjepan Šterc: Neosporno se radi o tragediji prešućivanoj i micanoj iz hrvatske kolektivne svijesti tijekom cijelog razdoblja totalitarnog jugoslavensko-komunističkog sustava upravljanja Hrvatskom, za koju nikad nitko nije odgovarao i koja se stalnim pokušajima nasljednih generacija želi prikazati opravdanom, drugačijom, potrebnom i naprednom. Nevjerojatan pristup prema ubijanju, osveti i neospornim zločinima bez suda, presuda i sagledavanja okolnosti i bez ikakvog razlikovanja dobi, spola, vremena i prostora djelovanja, u današnjim modernističkim priklanjanjima europskim civilizacijskim vrijednostima nasljednih sljedbenika. Prema Europi koja je i sama jasno i rezolutno osudila komunistički totalitarizam. I uvijek se valja zapitati kakva bi slika Hrvatske bila da se Hrvatska vojska npr. za i nakon Bljeska i Oluje ponašala poput blajburških egzekutora.

Puno je tekstova ispisano i analiza provedeno vezanih za broj žrtava i uvijek će postojati sumnje i nastojanja dokazivanja suprotnog, a time i svjesnog udaljavanja od istine, potiskivanja odgovornosti i u osnovi negacije zločina. Zato je bitno razmotriti potencijalni okvir stradanja kao jasno mjerljivu veličinu s demografskim parametrima zasnovanim na popisima stanovništva 1921., 1931. i 1948. godine, pokazateljima prirodnog kretanja u istom razdoblju i neospornim trendovima na osnovu njih. Razmotreno dijelom već u Hrvatskom tjedniku (Šterc, S., Velikosrpska statistika stradanja na koljenima 16.03.2017.) i tjedniku 7dnevno ovih dana (Šterc, S., Brisanje sustavne odgovornosti kolektivnog totalitarizma) i izgovoreno na predavanju na 70. obljetnici u Zagrebu.

Hrvatska je obzirom na rezultate popisa stanovništva 1921. i 1931. godine, pokazatelje prirodnog kretanja u razdoblju i odnosne trendove u popisu stanovništva 1948. godine trebala imati ukupno 4 424 455 stanovnika, a da je imala trendove kao npr. Srbija imala bi čak 4 686 393 stanovnika.

Između popisa 1931. i 1948. ukupni je gubitak 639. 000 tisuća osoba

„Prirodni prirast je u istom razdoblju trebao biti oko 8 promila ili oko 30 000 rođene djece prosječno godišnje (rađanje oko 60 000, umiranje oko 30 000), a 16,9 % od toga iznosi 5 070 (rađanje oko 10 140, a umiranje 5 070).

Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od koji 3 godine pojačanog poslijeratnog rađanja pa se može pretpostaviti oko 30 % manje rađanje godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714 000 djece, što je moglo dati prirodni prirast od 357 000 kroz razdoblje (vjerojatnije oko 400 000). Razliku prema broju stanovnika 1948. godine mogle su činiti migracije pa je ukupni gubitak u procjeni 639 000 osoba.

Pretpostavi li se oko 30 posto manje godišnje rađanje od očekivanog tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanog poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), moguć je obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81 530 osoba. Dakle u Hrvatskoj je 1948. godine u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714 530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 543 795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva.

Ništa se bitno neće promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina jer gubitci u popisu stanovništva 1948. godine neće prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom se ničim ne licitira, a uvažavajući svaku žrtvu samo se ukazuje na potencijalne demografske okvire stradavanja kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja i brisanja odgovornosti ili pak tumačenja prošlosti.

Prije razmatranja migracije stanovništva u istom promatranome razdoblju 1931.-1948. godine prisjetiti se valja i malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Hvala za napisano: Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180 000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.) premašio 200 000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200 000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.

Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200 000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700 000 i 70 000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45 000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno.

Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543 795 osoba. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako zapravo arbitra na terenu i nema. (Šterc, S., Kamenjar.com., 17.03.2017.). Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i već davno zapisali, iako svatko može izvesti zaključak gdje je nestala razlika prema 639 000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo” (Šterc, S., 7dnevno, 17.05.2019.)

Izravni i neizravni ukupni gubici stanovništva nisu naravno ukupni blajburški gubici i gubici na Križnom putu, ali su signifikantni za razinu stradanja i potvrdu tragedije iz Vašeg pitanja. Osim toga, po čemu bi to opet trebala biti tabu tema i zašto se o svemu tome ne može još uvijek javno, znanstveno i utemeljeno raspravljati? Čekamo konačno znanstveni skup o toj problematici u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja ili Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s vodećim hrvatskim i stranim znanstvenicima u interesu hrvatske budućnosti i mladih generacija koje dolaze.

Narod.hr: U kolikoj su mjeri masovne poslijeratne egzekucije utjecale na demografski razvoj Hrvatske?

Dr. Stjepan Šterc: Dijelom je već u odgovoru na prvo pitanje ukazano na signifikantnost stradanja i demografskog razvoja, a posljedice su po projekcijama do 1991. i 2011. godine jako su vidljive u broju rođenih; 436 020 djece manje rođeno do 1991., a do 2011. čak 669 240. Isti uzroci i posljedice nisu vidljivi u drugim državama. Procjenjuje se kako su svi emigracijski valovi i izravni i neizravni gubici stanovništva vezani za ratove u 20. stoljeću smanjili ukupno stanovništvo Hrvatske za gotovo 2,5 milijuna ljudi.

Izravne su posljedice brzi ulazak Hrvatske u post tranzicijsku fazu demografskog razvitka, rana pojava prirodnog pada, izumiranja i demografskog sloma, starenje ukupne populacije i općenito intenziviranje negativnih demografskih pokazatelja i trendova.

Narod.hr: Kada je riječ o žrtvama Bleiburga i križnih putova, svjedoci smo da mnoge osobe u javnom i političkom životu negiraju utvrđene povijesne činjenice. Kako komentirate tu pojavu?

Dr. Stjepan Šterc: Negacija masovnih egzekucija dodatno potvrđuje neuređenost i podijeljenost hrvatskog društva, nasljednost upravljanja Hrvatskom, neokomunističku dogmatičnost spram prošlosti i jednosmjernost tumačenja u kojoj ne vrijedi europski modernizam, a sve to predstavlja razvojnu kočnicu i potisni faktor iseljavanja. Dominacija u javnom životu Hrvatske nasljednih generacija zato nastoji Hrvatsku prikazati najgorom mogućom zemljom, vječno odgovornom za sve što se događalo na ovim prostorima u prošlosti pa i za uspješnost obrane od izravne vojne srbijanske agresije.

Izvor: narod.hr