Euharistijskim slavljem koje je u zagrebačkoj, “Stepinčevoj” katedrali predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski, u utorak 7. veljače 2017. godine, započela je trodnevnica uz proslavu blagdana blaženog Alojzija Stepinca. Homiliju je biskup Gorski započeo pitanjem – što je čovjek,…

Dok sam tako stajala i promatrala prolaznike, pažnju mi je na neki osobit način privukla jedna slučajna prolaznica – mama, koja je držala za ruku svoju kćerku i to što me na osobit način dotaklo bilo je držanje te žene!

Poželim nekad da sam pjesnik: kroz stih izraziti svoju bol. Voljela bih da nisam sama: s drugim sjesti za jedan stol.

Ta nemilosrdna kultura smrti provodi se pod krinkom nečega što bi trebalo donijeti dobro čovjeku: pobačaj se smatra borbom za pravo na slobodan odabir žene, eutanazija je postala izgovor za olakšavanje smrtne muke starijih ljudi, a rodna ideologija sinonim za oslobođenje od represivnih normi i kulturoloških stereotipa, te od društvenih konstrukta radi tobožnje jednakosti muškaraca i žena. Kako možemo zaštititi obitelj od takve zbrke i od lažnih proroka?

U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika.

Istina će vas osloboditi! (Iv 8,32) – Želim reći istinu. – Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem. – Ne, želim reći istinu. – A posljedice? Što ću ti ja onda?“ – reče odvjetnik. – Bog vas je…

Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha, taj okorjeli ateist, prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost tog Boga u čije postojanje do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg je, usprkos svemu, čitav život podsvjesno tražio.

Sama seansa djelovanja putem reikija često izgleda ovako: majstor sklapa ruke i moli božansku svemirsku silu da poteče kroz njega. Potom stavlja svoje sklopljene ruke ispred svog tzv. trećeg (magičnog) oka na sredini čela i moli reiki energiju da vodi njegove ruke. Potom polaže ruke na potrebnika. Pri tome, ako se radi o zapadnjačkom modelu reikija, zaziva u pomoć razna poganska božanstva, ponekad zaziva u pomoć svece i Isusa Krista, te izgovara razne magične riječi – mantre. Preko ruku reiki majstora na čovjeka tada navodno poteče sveta energija.

Svetkovina Rođenja Gospodinova može se razumjeti samo ako se pođe od prvoga pokreta, iskoraka Božje ljubavi prema čovjeku, od Boga koji je ganut ljudskom nesrećom iz ljubavi pronašao lijek čovjekovoj isključenosti iz zajedništva s Bogom. Božić je neizrecivo otajstvo Božjega smilovanja i ljudske radosti koja pokreće ljude prema dobru.

Kad je čovjek sveden na proizvod materije koja se igra sâma sa sobom ili je konstrukcija društva, ili ima vrijednost tek kao sudionik na društvenim mrežama, ili pak samo kao onaj koji plaća doprinose, onda je on lišen svoje subjektnosti, svoje osobnosti, zato što je jednostavno iskorišten kao sredstvo industrijske proizvodnje, političke moći ili kao bio-materijal za istraživanje. Iza sjajnoga pročelja vrloga novog svijeta pokazuje se pravi razmjer bijede: samoća, izolacija, duševna patnja, sve veće nasilje i brutalnost, egocentrizam, usmjerenost na koristoljublje i egomansko samoostvarenje, izgubljena osnovna komunikacija u obiteljima.