Tajne službe Titove Jugoslavije

Name: Tajne službe Titove Jugoslavije
Uploaded: 2019-03-27
Channel: Biram DOBRO
Description: Naime, Jugoslavija, a time i Hrvatska, je bila druga komunistička diktatura u svijetu (ako ne računamo satelit SSSR-a Monogoliju)!U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena:-Uprava za istraživanje i dokumenta

Autor Biram DOBRO Ažurirano 27 ožu, 2019

Izvor: pixabay.com

Naime, Jugoslavija, a time i Hrvatska, je bila druga komunistička diktatura u svijetu (ako ne računamo satelit SSSR-a Monogoliju)!

U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena:

-Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID),

-Uprava državne bezbednosti (UDBA),

-Vojnoobavještajna službu (VOS) i

-Kontraobavještajna služba (KOS).

KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

Sve ove zloglasne službe imale su samo jedan cilj: očuvati diktaturu Josipa Broza Tita pod svaku cijenu, a pri tome nisu birale sredstva.

Korijeni zloglasnih tajnih službi su iz vremena NOB-a

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je još 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima.

Tek 1943.Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. Tek sredinom 1944. godine, 13. svibnja, Tito je odlučio osnovati “Odelenje za zaštitu naroda” (OZNA). Pet dana kasnije Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Burtakov i Timofejev.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom “Bleiburška tragedija i Križni put”, događala su se pod patronatom Ozne.

Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

Titove tajne službe – cilj potpuna kontrola ljudi kroz masovni teror i strah

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

SDS kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP).

Četiri glavne uprave bavile su se:

1) unutrašnjim neprijateljem

2) emigracijom

3) stranim obavještajnim službama

4) tehnikom praćenja i prisluškivanja ljudi (naravno po volji Tita i Partije)

SDS je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDS-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDS-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom se koordiniralo iz Brozovog kabineta, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država zbog toga što nije provedena lustracija.

Najveći dio dokumentacije SDS-a je otuđen ili uništen.

Prema izjavama svjedoka, “pročišćavanje” dokumentacije zbivalo se u više navrata prije prvih višestranačkih izbora.

Hrvatska državotvorna emigracija – glavni neprijatelj Jugoslavije

U svibnju 1945. godine veliki broj Hrvata se iselio iz Hrvatske neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U prvoj skupini iseljenika nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka, njihove obitelji i brojni civili koji su bježali pred podivljalim partizanima koji su ubijali sve pred sobom.

Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore. Dio ih je ostao u Europi, a većina se iselila u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.

Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Uglavnom se radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih i političkih razloga, ilegalno prelazili granicu.

Najveći broj Hrvata iselio se krajem šezdesetih godina i sedamdesetih kad je Beograd na čelu s Titom otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prije svega one emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom (dr. Ivo Protulipac).

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj “ofenzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli prohrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Također registrirano je trideset pokušaja ubojstva, te tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih političkih emigranata od 1946. do 1990. godine. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu tajnih službi “ofenzivnim akcijama” ili “specijalnim zadacima”. U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe.

Sva ubojstva išla su uz znanje i potvrdu Josipa Broza Tita

Prema saznanjima, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70 % rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku, a ostalo na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o “ofenzivnim akcijama” prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

Procjena o stupnju nepoželjnosti nekog emigranta u principu je dolazio iz savezne centrale SDB-a u Beogradu, ali je mogao doći i iz republičke centrale SDS-a, pa čak i iz samog centra SDS-a u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih akcija bila je nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

O namjeri da se izvede “ofenzivna akcija” izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. Obično je on imao izvrsne odnose i otvorena vrata kod Josipa Broza Tita, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebalo poduzeti “ofenzivne akcije”. Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti, potvrđuju saznanja da SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza.

Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike.

Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

Nužnost lustracije, otvaranja arhiva i javno-znanstvenih rasprava

Sve je bilo samo i isključivo u službi očuvanja diktature i umjetne velikosrpske tvorevine Jugoslavije čiji su najveći protivnik bili upravo Hrvati. Zato se Tito, iz svoje prijestolnice Beograda, vrlo malo bavio srbijanskom četničkom emigracijom, a gotovo jedino do 80-ih godina hrvatskom emigracijom, koja je uključivala i Hrvate muslimanske nacionalnosti u emigraciji.

Krajem 70-ih pod veliki udar tajnih službi dolazi i albanska emigracija nakon što su na Kosovu počele prve masovne demonstracije protiv Titovog režima koji je sustavno vršio teror nad Albancima na Kosovu (u svrhu gušenja demonstracija diktator Tito je koristio čak i JNA).

Ostaje gorki okus da nitko iz tajnih službi Titovog režima nije niti lustriran, niti snosio bilo kakve posljedice, osim Perkovića i Mustača koje je osudila – Njemačka. Na suđenju njih dvojica ‘zavjetom šutnje’ nisu htjeli otkriti nikakve detalje o djelovanjima zloglasnih tajnih službi, a hrvatski mediji su se pobrinuli da ova tema od nacionalne važnosti bude bačena posve postrance, premda je suđenje dvojici zločinaca i posljedice istog trebala biti top tema i početak rješavanja problema koji Hrvatskoj drže omču oko vrata već 29 godina.

Zato Hrvatska mora, a to bi trebao i morao napraviti ‘domoljubni’ HDZ i premijer Plenković, otvoriti arhive, provesti moguće oblike lustracije, započeti znanstvenu raspravu o uzrocima i posljedicama djelovanja tajnih službi u Jugoslaviji, ali i neovisnoj Hrvatskoj gdje se prelio njihov utjecaj na sve oblike društveno-političko-gospodarskog djelovanja.

Kako sada stvari stoje, HDZ to neće i ne želi napraviti.

Izvor: narod.hr