Tihi glasi s zagorskih brega

Hrvatsko zagorje

Geografsko-povijesna regija sjeverozapadne Hrvatske; obuhvaća oko 1900 km². Najveći dio Hrvatskoga zagorja leži u Krapinsko-zagorskoj županiji (1229 km² sa 133 064 st., 2011), a manji dijelovi u Varaždinskoj i Zagrebačkoj. Njegov sjeverni dio gravitira Varaždinu, a južni Zagrebu. Obuhvaća nizine porječja rijekâ Krapine, Sutle i Bednje (gornji tok) i padine (prigorja) mnogobrojnih niskih gora: Desinićka gora (505 m), Kuna gora (520 m), Brezovica (531 m), Strahinščica (Strahinčica; 846 m) i Ivanščica (Ivančica; 1060 m). Sjeverno i sjeverozapadno od toga područja leži Maceljsko gorje (884 m) s Ravnom gorom (686 m), istočno Kalnik (643 m) a jugoistočno Medvednica (1030 m). Gorja su uglavnom građena od mezozojskih vapnenaca i dolomita, a prigorja i zavale od tercijarnih i kvartarnih sedimenata (lapor, pješčenjak, glina). Duž rasjeda (toplice) ima eruptivnoga kamenja (andezit, dijabaz i dr.); u tercijarnim sedimentima ima smeđeg ugljena i lignita, koji se više ne iskorištava. Česti su potresi (Ivanec 1973., Ivanščica 1983., Gornja Bistra 1990., Sveti Matej 1997). Klima je umjereno kontinentalna; prosječna godišnja temperatura 9°C do 12°C; godišnja količina oborina 900 do 1200 mm. Doline Krapine, Bednje i Sutle podvodne su i slabije nastanjene. Najpovoljnije uvjete za naseljavanje imaju prigorja. Prvotno (srednji vijek) naseljeni su viši, a potom (od XVI. st.) i niži dijelovi prigorja. Na početku XIX. st. Hrvatsko je zagorje bilo najgušće naseljen hrvatski prostor, a od polovice XIX. st. do polovice XX. st. najjače emigracijsko područje sjeverne Hrvatske (iselilo se više od 150 000 ljudi, uglavnom u Slavoniju). Za Hrvatsko zagorje karakteristični su mnogobrojni sitni (do 3 ha) i raštrkani poljoprivredni posjedi na kojima se uzgajaju kukuruz, krumpir, povrće, krmno bilje, vinova loza, voće (jabuka, šljiva) i dr. Rašireno je stočarstvo (uglavnom svinja i govedo) te peradarstvo. Tekstilna (Oroslavje, Zabok, Krapina, Zlatar, Klanjec, Ivanec), metalna (Donja Stubica, Ivanec), prehrambena (Zlatar Bistrica), drvna (Novi Marof, Zabok) industrija; proizvodnja porculana (Pojatno), stakla, plastike, odnosno ambalaže (Hum na Sutli), građevnoga materijala (Zlatar, Krapina); metalurgija (Kumrovec) i dr. Raširena je kućna radinost (pletarska roba, obradba drva, čipkarstvo). Razvijen je turizam (izletnički, seoski, lječilišni, hodočasnički, lovni i dr.). Mnogobrojni su stari gradovi i dvorci (Trakošćan, Veliki Tabor, Miljana, Bežanec, Gornja Bedekovčina, Gorica, Dubrava, Mali Tabor, Bračak, Novi Marof i dr.), toplice (Varaždinske, Krapinske, Stubičke, Tuheljske i Sutinske), izletišta, hodočasnička mjesta (Marija Bistrica). Željeznička pruga Zagreb–Varaždin i autocesta Zagreb –Macelj glavne su prometnice (veza sa srednjom i zapadnom Europom). Glavno je naselje Krapina (4482 st., 2011); ostala naselja: Ivanec (5252 st.), Oroslavje (3363 st.), Bedekovčina (3431 st.), Zlatar (2900 st.), Zabok (2701 st.), Donja Stubica (2202 st.), Novi Marof (1936 st.), Stubičke Toplice (1843 st.), Pregrada (1839 st.), Varaždinske Toplice (1763 st.), Zlatar Bistrica (1530 st.), Krapinske Toplice (1282 st.), Radoboj (1277 st.), Veliko Trgovišće (1245 st.), Mihovljan (1102 st.), Hum na Sutli (1093 st.), Marija Bistrica (1065 st.). – Prvi tragovi nastanjenosti potječu još iz prapovijesti. Tako su na području Krapine kod Hušnjakova brda, u pećini Vindiji kraj Gornje Voće i Vuglovcu pronađeni ostatci vrste homo neanderthalensis iz srednjeg paleolitika. Tragovi ljudske djelatnosti upućuju na neolitičko, eneolitičko i brončano doba. U željeznom dobu na području Hrvatskoga zagorja obitavale su ilirsko-panonske plemenske skupine Jasa, koje su Rimljani porazili tijekom I. st. pr. Kr. i njihovo područje uključili u sastav provincije Panonije. Najznačajnija rimska središta nastala su na prostoru današnjih Varaždinskih Toplica i u Ludbregu, koji je u doba kasne antike postao središtem biskupije i cijeloga područja (IV. st.). Prostor Hrvatskoga zagorja nalazio se pod vlašću Ostrogota (VI. st.), Avara (VI–IX. st.), Franaka (IX–X. st.), a potom je ušao u sastav hrvatske države. Tijekom XII. st. oblikovala se Zagorska županija kao samostalna upravno-teritorijalna jedinica banovine i Kraljevine Slavonije sa sjedištem u Krapini. Prostor srednjovjekovne županije obuhvaćao je područje između Medvednice, Ivanščice i njezinih sjevernih obronaka. God. 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije cijeli se prostor nazivao Zagorskim okrugom (districus de Zagoria). Nakon 1242. na prostoru Hrvatskoga zagorja uspostavljen je obrambeni sustav utvrda (Bela, Belec, Cesargrad, Gotalovec, Grebengrad, Kamenica, Krapina, Klenovnik, Konjščina, Kostel, Lobor, Mali Tabor, Milengrad, Oštrc, Trakošćan, Vrbovec, Veliki Tabor i Vinica) pod jedinstvenom feudalnom upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva i hercega te feudalnih obitelji Güssing, Babonić, Lacković, Celjski, Vitovac i Korvin. God. 1486. ukinuta je Zagorska županija, a njezino je područje priključeno Varaždinskoj županiji. Početkom XVI. st. to se područje raspalo na velik broj vlastelinstava pod vlašću plemićkih obitelji, među kojima su najpoznatije bile Erdődy, Keglević i Drašković. God. 1573. na prostoru Hrvatskoga zagorja izbila je velika seljačka buna. Za ratova protiv Osmanlija od XVI. do XVII. st. Hrvatsko je zagorje bilo imigracijsko područje izbjeglicama iz Slavonije, Bosne i Hrvatske, a u XVII. i XVIII. st. glavni politički i kulturni prostor banske Hrvatske. Na području Hrvatskoga zagorja u XIX. st. oblikovali su se kotari Pregrada, Klanjec, Zlatar, Krapina i Ivanec.

 

Izvor: enciklopedija.hr