„To su jako raznolike priče i vrlo zanimljive, ponekad dosta tužne, ali opet pokazuju koliko su naši ljudi spremni i sposobni prilagoditi se svakakvim životnim uvjetima i situacijama u kojima se nađu”, tumači dr. Milan Puh, voditelj istraživačkog projekta „Povijest Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazil”.
Hrvati su svoj novi dom u Brazilu, zbog teških uvjeta života, počeli tražiti još u 19. stoljeću kada je ova južnoamerička zemlja prelazila s robovlasničkog na kapitalistički sustav, tumači u emisiji Put pod noge mladi istraživač dr. Milan Puh, Puljanin s višegodišnjom brazilskom adresom.
Tada se rađala se i nova društvena klasa. Kako je ukidanjem ropstva gotovo 3/4 Brazilaca činilo stanovništvo afričkog podrijetla bilo je poželjno naseljavanje novog žića s europskog kontinenta. Naši ljudi tada zamjenjuju robove na farmama te počinju i određeni sukobi, budući da su nekadašnji robovlasnici, sada poslodavci, pokušavali nametnuti dotadašnji stav i odnos prema radnicima. Stoga se novopridošli Hrvati bune, često i bježe, o čemu i pišu u domovinu. Postoji također izvještaj braće Seljan iz 1914. godine koji svim našim ljudima koji se žele iseliti u Brazil savjetuju da budu na oprezu, jer nisu sve farme kave, gdje su najčešće radili hrvatski iseljenici, nudile dobre uvjete za rad.
U kasnijim razdobljima najviše je hrvatskog stanovništva u Brazil došlo 1900-tih i to u dva vala, početkom i sredinom stoljeća te danas u najvećem broju naseljavaju jedanaest milijunsku brazilsku metropolu Sao Paulo.
Dugo vremena nakon naseljavanja, Hrvati u novoj postojbini nisu uspijevali očuvati svoj identitet, jer su se u različitim povijesnim razdobljima smatrali državljanima drugih zemalja te su se u potpunosti asimilirali u brazilsko društvo i zaboravili vlastiti jezik.
No, nakon perioda gubljenja korijena, devedesetih godina 20. st. zabrinutost za ono što se događa u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj te želja za razumijevanjem načina na koji žive Hrvati, mnoge od potomaka druge, treće i četvrte generacije brazilskih Hrvata potakle su na ponovno otkrivanje zemlje svojih predaka te oni danas nastoje očuvati baštinu Hrvatske stvorenu u Brazilu.
Dr. Milan Puh uvelike je rasvijetlio slojevitu priču o Hrvatima u Brazilu kroz istraživački projekt „Povijest Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazil” u Sao Paulu. Autor je i troknjižja „Hrvatska u Brazilu – iseljeničke priče i priče o useljenju”, „Hrvatska u Brazilu do 1918: prva faza useljavanja” i „Hrvatska u Brazilu između 1918. i 1945.: druga faza useljavanja” koje je nedavno predstavljeno u Zagrebu. Otkrio nam je i neke od iseljeničkih priča te predstavio današnji život brazilskih Hrvata: „To su jako raznolike priče i vrlo zanimljive, ponekad dosta tužne, ali opet pokazuju koliko su naši ljudi spremni i sposobni prilagoditi se svakakvim životnim uvjetima i situacijama u kojima se nađu”, tumači Milan Puh.
U uvodu jedne od ovih knjiga stoji kako je „pisati povijest naroda bez države uvijek složen zadatak, posebno kada je riječ o osobama koje su se smatrale državljanima drugih zemalja i to u različitim razdobljima”. U početku se, naime, dolaskom u novu zemlju gubio hrvatski identitet, budući da je dugo vremena u Brazilu dominirala ideja da je to nacija miješanih ljudi te nema potrebe pobliže razumjeti tko je otkuda došao, kako i zašto. S druge strane naši su ljudi dolazili iz različitih državnih tvorevina ili, pak, pod drugim nazivima, kao Talijani, Mađari, Nijemci, Ukrajinci, jer im je bilo vrlo teško afirmirati se kao Hrvati.
Prvi pokušaji buđenja hrvatskog identiteta u Brazilu događaju se već od kraja dvadesetih i početka tridesetih godina 20. st. Nakon 1945. godine dolazi i veći broj ljudi koji imaju osnažen nacionalni identitet, a nakon devedesetih kada Hrvatska konačno postaje neovisna velik broj ljudi počinje tražiti svoje korijene.
S obzirom da je dugo vremena hrvatska tradicija u Brazilu bila očuvana tek u neznatnim segmentima života, put otkrivanja vlastitog identiteta katkada je vodio od kulinarstva ili, pak, od pukog pozdrava „laku noć” koji im je otvorio jedan sasvim novi svijet. Kad se sve gubilo u dalekom i teškom svijetu ovaj majčin ili očev, bakin ili djedov „laku noć” duboko je ostao u sjećanju djeteta koje danas traži svoje korijene. Taj izraz koji je preživio kada ništa drugo od materinskog jezika nije ostalo naveo ih da pomisle da bi uistinu mogli biti Hrvati.
Autor:
Izvor: hkm.hr