IV. vazmena nedjelja:
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 10,27-30)
U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Riječ Gospodnja.
U prometu nas vode putokazi, u odabiru zanimanja razne stručne službe, u prijateljstvu nas vodi povjerenje, a u ljubavi srce… No, često zaboravljamo ono najbitnije, uvijek pronalazimo opravdanja, sredstva koja nam opravdavaju ciljeve. Nedavno sam slušao poziv jednog župnika na promjenu života. U tom trenutku sam zastao i pokušao sabrati svoje misli kako bih razmislio o svom ponašanju, životu i o tome kakva sam osoba.
Mogu li svojim životom i primjerom svjedočiti drugima, pokazati i iskazati primjer slijedeći put i smjerokaz Isusa Krista? Došao sam do zaključka da je to doista teško, ali nije nedostižno ako se pouzdajemo u Božju providnost i milosrđe, ako prepustimo Njemu da nas vodi pravim putem istinskih vrijednosti.
U današnje vrijeme teško je pratiti i slijediti korake koji nas vode prema osobi patniku bilo na duši ili tijelu, osobi koja ima potrebu osjetiti nečiju ljubav, dobrotu i povjerenje. Otuđili smo se, jedni za druge nemamo vremena, bježimo od odgovornosti za poboljšanje naših života, no, upravo u tome krije se tajna, kušnja koju moramo proći kako bi shvatili da je potrebito cijeniti i boriti se za svakoga brata čovjeka. Upravo u tim kušnjama pokazujemo kolika je naša vjera, koliko smo jaki u odupiranju zavistima i lažima ovozemaljskog života.
Vjerujem da ste se svi našli u situacijama kada ste posumnjali u određenu osobu, stvari ili ideju. Kada ste se našli u mraku koji tako često razastire neprijatelj čovjeka sotona. U takvim trenucima jedino pravo svjetlo i smjerokaz je samo Isus Krist. No svjetlo u tom tunelu i pravi putokaz nam daje samo Isus Krist. Stoga, vratimo se Njemu, jer on Istina i Život.
„Gospodine nisam dostojan“
Razmišljajući o današnjem evanđelju u mislima mi je pjesma Krist na žalu svetog Ivana Pavla II, pape, velikog čovjeka današnjega vremena koji nam je svojim životom pokazao što znači nasljedovati Isusa Krista. U njemu i kroz njega mogao sam iščitati blagi očinski pogled i ljubav za svakoga čovjeka. U mislima mi je moje traženje poziva kojeg nisam odmah shvatio i prihvatio te spoznao njegovu veličinu. U toj pjesmi je bilo sve rečeno. Ali, kako prihvatiti činjenicu da Bog, Isus poziva baš mene? Često sam razmišljao – Gospodine nisam dostojan toga dara, ne mogu te slijediti, slab sam i griješan čovjek, no, možda me baš takvoga želiš? Upravo me takvoga voliš te pozivaš da te slijedim i nasljedujem.
Mislim da to nisam shvatio odmah i trebat će mi još vremena da spoznam što On želi od mene, koju mi je ulogu namijenio. Sjetih se pokojnog župnika Iveka koji je imao bezgranično povjerenje u mene kao i ja u njega, jer mi je on bio uzor svećeničkog poziva. U preporuci koju mi je pisao za malo sjemenište je napisao ovo: „Zašto Darko ne bi postao novi Ivan Marija Vianney!“ Kroz moj anganžman u zajednici (župi) možda i nasljedujem toga sveca.
Božje milosrđe – odgovor na grijeh
Bog nam je darovao milost oproštenja grijeha u sakramentu svete ispovijedi. U razgovoru sa svojim ispovijednikom, spoznao sam koliko sam malo i nesavršeno biće. Pun nesigurnosti, netrepeljivosti, strahova, nepovjerenja koji me i danas muče.
Gospodine nisam dostojan – često si ponavljam tu rečenicu. Ne osjećam se dovoljnom hrabrim i odvažnim da slijedim ono što Ti očekuješ od mene. Koje li zablude… Poput onih ludih djevica sam koje nisu sa sobom uzele dovoljno ulja. Ulja ljubavi, radosti i povjerenja u Boga, Spasitelja Isusa Krista. Nisam dovoljno uočio plamičak svijeće koja svijetli i rasvjetljuje stazu mog života. Bog je velik i silan u svojim djelima pa tako i u mom primjeru. Uvijek je bio prisutan u traženjima, poteškoćama koje mi je život nanosio, pa i onda kada se nije naziralo neko riješenje, Bog se uvijek pobrinuo da Isus bude velik u mojim očima.
Duhovnost i dar poziva
Evanđelist Luka je zapisao Isusove riječi – tko me želi slijediti neka se odrekne sam sebe, uzme svoj križ i pođe za mnom. Nakon što sam to pročitao, zapisao sam: „Koliko je to teško ostvariti…. Barem meni…, uvijek postoji nešto ili netko tko me u tome priječi… Teško je prihvatiti činjenicu da Bog želi od mene još više… A ja kukavica kako mu uzvraćam? Nikako. Odbijajući sve ono na što me zove….
“Evo me Gospodine!” – zar je to tako teško odlučiti? I opet ne nalazim odgovora, ne čujem poziv i zov – dođi slijedi me. Gledajući bogoslove kad sa bio na duhovnim vježbama, pitao sam se kakav bi ja bio bogoslov? A kasnije i svečenik? Bih li uspio opravdato zov i odgovor – evo me. Mnogi prijatelji i poznanici mi kažu da sam rođen za to zvanje, da imam taj poziv. Jesam li “slijep”? I nadalje, moj je odgovor mlak, hladan uz opravdanja kako sam nedostajan.
U svome životu često sam ostao oduševljen spoznajom da mogu u svakom trenutku računati i imati povjerenje u svoje prijatelje, da mogu računati na njihovu ljubav i vrijeme…
Ostaje pitanje na koje moram ja dati odgovor – koliko ja Bogu dajem ljubavi i vremena, koliko sam čovjek za druge?
Foto: freeimages.com