Trovani Stepinac?

Prije više od sedam godina, u veljači 2010. godine, prigodom promocije knjige „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok evanđelja ljubavi“, autora Juraja Batelje, postulatora  kauze bl. Alojzije Stepinac citirao je pokojnog nadbiskupa, koji je svojedobno – tijekom njegova najvećeg progona – kazao kako će prava istina o njemu doći na vidjelo kada se prilike srede i kada ljudi budu mogli svjedočiti bez ikakva straha. U rečenoj knjizi čitatelji su po prvi puta mogli vidjeti dokumente koji dokazuju da je Stepinac zbrinjavao i štitio (i) one Hrvate koje su ustaše prokazivale kao ‘crvene’ i suradnike partizana. Uz to, nadbiskup je pomagao zbrinjavaju više od 350 poljske djece i 450 poljskih izbjeglica izbjeglih pred nacistima koji su bili smješteni na području Crikvenice, u Selcima i Malinskoj na Krku. Također, Stepinac je organizirao pomoć i za oko 350 slovenskih svećenika i 70 000 Slovenaca koji su 1941. izbjegli sa slovenskog područja pred nasiljem Gestapoa.

Vratimo se nakon ove, jedne od inih, dokumentirane istine o kardinalovu čovjekoljublju, njegovoj vjeri kako će istina – kad nestane straha – progovoriti. Vidjeli smo, Bateljina knjiga je promovirana još 2010., a istina koju je blaženik navijestio još se teško probija. Ma koliko bjelodana bila. Od iznimne je stoga važnosti knjiga „Komunistički progoni i mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca“ istog autora, promovirana u Zagrebu sredinom studenog 2017. Monsinjoru Batelji su u stvaranju ovoga djela pridonijeli brojni povjesničari, toksikolozi, liječnici, stručnjaci sudske medicine, kemičari… Knjiga je, dakle, multidisciplinarna, predstavljena s povijesnog, medicinskog i teološkog motrišta. Sukus Bateljina djela bio bi, kako je to detektirao i Glas Koncila, „mrtve kardinalove kosti potvrđuju trovanje i optužuju.“

Komunističko –boljševička sila i perfidnost

Naime, smrt kardinala Stepinca, prema kliničkoj slici i obdukcijskom nalazu, nije bila nagla, što negira službene dokumente. „Nedvojbeno je da su multiorganska zatajanja te kardiomiopatija kao neposrednik uzrok smrti, uz osnovnu bolest i trovanje teškim metalima (olovo, krom, antimon, kadmij, arsen), doveli do mučne, polagane, ali neizbježne smrti“, svjedoči dr. Neda Aberle. Slijedom čega treba napomenuti kako su nakon ekshumacije 1993. uzroci kostiju poslani na analizu u Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta „La Sapienza“ u Rim, te kasnije, 2016. u „Forensic genetics centar“ u Toronto. Obje toksikološke analize dokazale su sustavno trovanje. Kocentracije olova bila je, primjerice 23 puta viša u odnosu na normalne vrijednosti, a koncetracije kroma 22 puta viša od normale.

Pitanje koje se postavlja, sada kada je evo dokazan uzrok smrti, jest: Zašto je kardinal Stepinac likvidiran kombinacijom boljševičko-komunističke sile i perfidnosti? „Život kardinala Stepinca, nakon što nije pristao na uvjete komunističke vlasti, bio je određen za likvidaciju. Pokušalo se nekoliko puta dokrajčiti ga atentatima, a kad nije uspjelo, na montiranom je sudskom postupku donesena presuda koja je bila pravno ubojstvo nevina čovjeka. Držeći ga u strogom zatvoru, pokušali su ga slomiti ucjenama, pritiscima, psihičkim mučenjima, a kada nisu uspjeli, perifdno su uništili njegov život i doveli ga do prijevremene smrti“, tvrdi dr. Aberle.

Slijedom čega je nužno naglasiti kako su, prije trovanja, komunistički, udbaški egzekutori pet puta pokušali atentat na kardinala – četiri puta u svibnju i jednom u studenom 1945. Praktički, do uhićenja trajao je lov na Stepinca. A i onda su ga, utamničenog u Lepoglavi, još tri puta pokušali ubiti. I tu nije kraj opačini komunističkih vlasti; nasilje je nastavljeno nad kardinalovim mrtvim tijelom koje je uništeno, svi unutarnji organi bačeni, a već očuvano njegovo srce zapaljeno i spaljeno…

Budući je šlagvort za ovaj uradak blaženikova vjera kako će doći vrijeme kada će istina progovoriti, dolazimo do Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije  i Srpske pravoslavne Crkve, koja je osnovana na poticaj pape Franje. Komisija je, nakon jednogodišnjeg rada, okončala svoj posao početkom lipnja 2017. u Podgorici, a završna tema je bila „Nadbiskup Stepinac i komunistički progoni od 1945. do 1960.“ Vatikan je više puta, zbog stanovitih kontroverzi u svezi s Mješovitom komisijom pojasnio kako je, ne bi zbližio dvije strane, odustao i od formalne logike da se jedna crkva (u konkretnom slučaju čak i šizmatička, kako se gleda iz Rima) ima prava miješati u pitanje kanonizacije svetaca druge crkve. Išlo se logikom Svetog Oca, tj. njegova ponfikata. Što uvijek nije dokučivo – svima.

Papa Franjo, naime, traži da crkva ide „na margine“. Doslovce to znači ići susret onima najsiromašnijima, onima koji vape za Kristom. Zapravo, to znači izaći iz sebe, iz svoje krutosti, iz svoga ega i svojih okvira i otići na vlastite margine kako bi se susreli s drugima. Upravo na tim marginama, detektirao je zagrebački novinar Darko Pavičić, susrela se Katolička Crkva u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom Crkvom po pitanju Stepinca. Konstatirajući uz to kako je odlazak na marginu obično bolan, jer je uvijek lakše živjeti u vlastitu središtu, biti okružen samodostatnošću i samodopadnošću. Međutim, tek kada se čovjek izloži, vidi koliko je ranjiv i krhak, ali i koliko je čvrst i postojan.

Stepinčeva crkva – čvrsta stijena

U slučaju kardinala Stepinca, naglašava Pavičić, to se najbolje potvrdilo jer je iza njega kao osobe ostala baština koja se zove Stepinčeva Crkva, čvrsta stijena na kojoj i danas počiva eklezijalnost Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Otvorivši dijalog sa SPC-om, Papa Franjo, upravo nije htio dopustiti da se ruši ta eklezijalnost, kojoj je Stepinac jedan od nosivih stupova.

Neslužbene informacije iz Vatikana govore kako je Svetoj stolici od iznimne važnosti bilo da u izjavu Mješovite komisije uđe formulacija da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj nadležnosti pape te da svaka crkva ima vlastite kriterije za kanonizaciju. Usprkos, međutim, pruženoj ruci, Srpska pravoslavna Crkva nije niti milimetar odstupila od svojih znanih stavova i istina temeljnih na komunističkim dokumentima i izvorima. U  kontekstu čega treba podsjetiti kako je procesom beatifikacije kardinal Stepinac uzdignut na čast oltara te da je kanonizacija, u biti, „malo korak“ dalje, tj. da će njegov lik štovati cijela crkva, a ne samo ona mjesna – hrvatska. Danas, kada se bliži dan proglašenja blaženog kardinala Alojzija Stepinca svetim (vjerujemo kako bi to moglo biti u listopadu 2018. godine, na 20. obljetnicu njegova proglašenja blaženim, kada bi i sva dokumentacija u procesu beatifkacije prošla strogu vatikansku kontrolu. Sveta stolica je znala kako ne postoje dokumenti koji mogu kompromitirati lik kardinala Stepinca i na taj način obezvrijediti proces beatifikacje.

Srpska pravoslavna Crkva je pozvana u Mješovitu komisiju radi dijaloga. U Vatikanu sada, istina neslužbeno, žale što to druga strana nije shvatila. Jer, kada je postalo jasno da nema dokumenata koji će ocrniti blaženikov lik prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, tražili su da (im) Vatikan otvori arhive!?

Općenito, SPC na vrlo volšeban način razumije svetost. Što najbolje ilustrira proglašenje svecem vladike Nikolaja Velimirovića. Riječ je o nekadašnjem episkopu SPC – a, koji je, uz to što je osvjedočen antisemit, ostao upamćen po prijetnji izgonom iz pravoslavlja srpskim političarima koji podrže konkordat s Katoličkom Crkvom. Budući je tijekom Drugog svjetskog rata bio pobornikom Hitlera, podržavao četnke i ljotićevce, odlučo je emigrirati u Ameriku gdje je i umro. Primjerice, o glavnom srpskom nacistu Dimitriju Ljotiću, govorio je kako nije srpski, već da pripada čovječanstvu, Europi, svijetu, te da Ljotić nije samo državnik već kako je bio – „hrišćanski državnik, političar s krstom.“

Prijatelj Božji

Na koncu, vrlo je važan posjet državnog tajnika pape Franje, kardinala Pietra Parolina Zagrebu početkom studenog 2017. Nemali je broj onih koji su očekivali kako će tom prigodom drugi čovjek Svete stolice objaviti datum kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. To se nije dogodilo. Ipak, kardinalov posjet prošao je u znaku pokojnog kardinala, za kojega je Papin tajnik kazao kako je – ne samo za katolike – istnski svjedok i trajni znak obrane istine, vjerskih sloboda  i protivljenja svim ideologijama koje ponižavaju dostojanstvo čovjeka i naroda. A da se bliži dan kanonizacije potvrđuju i ove Parolinove rječi: „Kardinal Stepinac je bio veliki brantelj istine, a to je posvjedočio ne samo svojim riječima i naukom, nego je za to trebao položiti i vlastiti život. Njegova svetost već jest potvrđena procesom beatifikacije. Vjernici katolici u Hrvatskoj mogu častiti Stepinca kao blaženika i zazivati ga kao prijatelja Božjeg. Valja ga promatrati kao uzora i svjedoka u vremenu drugačijem od onog u kojem je on živio, suočen s trima totalirizmima“.

Josip Vričko, Hrvatski narodni godišnjak 2018., broj 65, Sarajevo, prosinac 2017.