Tuga Tarle: Anja Šipraga – bez komentara na ove izrečene riječi hrvatskom narodu i državi

Naši sugrađani Srbi iz SDSS-a danas su komemorirali nedužne žrtve Oluje u Uzdolju, i od sada, kako je najavio g. Pupovac, komemorirat će na svim mjestima gdje su počinjeni zločini u i nakon Oluje. Konačno će slobodno obilaziti sva grobišta. A gdje su predstavnici hrvatske vlasti. Zar nije rečeno da će zajedno obilaziti sva stratišta?

Pupovac je svoj govor uresio s mnogo mirotvornih poruka, a istovremeno svojoj kolegici, saborskoj zastupnici, Anji Šipraga dao “priliku” da u svome nastupu kaže sve ono što bi inače rekao on, ali više ne želi (jer se previše mržnje sručilo na njegova pleća). To je nova paradigma na koju ćemo se tek morati privikavati, koju ćemo morati iz bliza bolje upoznati, a njene efekte u budućnosti ćemo brzo osjetiti.

Evo dijela govora odlične učenice velikoga profesora:

– Ratni zločini počinjeni prema Srbima rijetko su kažnjavani, posebno zločini u Oluji i nakon nje. Mjesta njihova stradanja obilježavaju i komemoriraju samo srpske organizacije, a za državu i državnu vlast ona kao i da ne postoje. Istina je i s progonom gotovo 200 tisuća Srba samo u Oluji, ne računajući one u Bljesku i u brojnim gradovima Hrvatske izvan ratnog područja.

– Svijest o tolikom stradanju Srba u hrvatskoj javnosti ne postoji, ne postoji svijest o potrebi da se iskaže žaljenje i empatija.

– Osuda zločina godinama sve se više smanjuje, a na njezino mjesto dolaze bešćutnosti i nekršćanska ismijavanja, mržnja prema preostalim Srbima, netolerancija prema onome što ih čini različitima od Hrvata te nasilje.

– Uz to što je iz Hrvatske izbjeglo 200 tisuća ljudi, “ugašeno gotovo dvije tisuće ljudskih života, što za vrijeme Oluje, ali i nakon nje, uništene su i devastirane stotine naselja, tisuću kuća podizanih stoljećima i generacijama (…) vrijeme da se nakon 25 godina ti zločini rasvijetle te osvijesti zašto se to dogodilo i kolika je to šteta ne samo za Srbe u Hrvatskoj, već i za samu Hrvatsku.

– Nužno je da se prema Srbima zaustavi širenje mržnje i nasilja te počne graditi društvo tolerancije i poštivanja različitosti. Nužno je da se prestane prešućivali i ismijavati tuđe stradanje, te da se takvo držanje zamijeni poštovanjem stradanja jednih i drugih. Tako čine čestiti ratnici, tome vode mudri i pošteni političari, o tome propovijedaju istinski svećenici.

Na kraju vas pitam: je li doista mrzite Srbe? Ako ih mrzite, zašto ih mrzite? Tko Srbe u Hrvatskoj otkad postoje Hrvati i Srbi mrzi i proganja i zašto to čini? Kome Srbi u Hrvatskoj smetaju, zašto su ugroženi? kakva je to država koja ne štiti svoje lojalne građane nego se moraju bojati za svoju sigurnost, egzistenciju, identitet i pravo na život dok im s druge strane osigurava mjesta u vlasti i brojnim drugim javnim i državnim službama i institucijama? Zar vam se to ne čini šizofrenim ponašanjem? Ili je hrvatska vlast toliko moralna,napredna i udaljena od naroda koji mrzi da ga nije u stanju zauzdati, podučiti, odgojiti, oplemeniti pa svak ide svojim putem – narod šumom, a vlast drumom?

JA JEDNOSTAVNO NE ZNAM MRZITI i stvarno mi je strašno slušati i čitati o tome kako su moji sugrađani Srbi ugroženi, kako su žrtve na kojima se moji sunarodnjaci iživljavaju, kako su jadni trpeći nekrščansko ismijavanje i nepravde svih vrsta. Pitam se dokle ćemo tako, i kad ćemo se napokon početi stidjeti zbog toga? Kad ćemo smoći snagu da ih molimo za oprost za sve što su im naša braća i sestre učinili, oni koji su im uz nadljudske žrtve oduzeli državu u državi? A već su bili tako blizu da postanu “svoji na svome”.

Trebala bih se u njihovo ime stidjeti, ali ne mogu jer mi zdrav razum i pamćenje to ne dopuštaju.

Foto: ostaci katoličke crkve sv. Ivana s uklesanom 895. godinom i imenom hrvatskog kneza Mutimira-Muncimira na pregradnoj ogradi. Obnovljena je 1458., a danas je okružena pravoslavnim grobnim spomenicima.