U spomen na pale hrvatske branitelje

Oko nas su padale kiše granata, padali su stogodišnji hrastovi prelomljeni po sredini. Svakog su se trenutka vezivale detonacije, jedna na drugu,kroz grane su zviždali geleri i meci rasprsnutih granata, zabijali su se u zemlju oko naših glava i zgrčenih udova. U takvim trenucima, kroz glavu su mi strujale svakakve misli, jer tek kad se nađeš u paklenom žarištu borbe, i u surovom vrtlogu rata, možeš shvatiti kako ljudski život tada, malo vrijedi. Boriš se grčevito za život iz pozicije u koju si ušao i iz koje nema povratka…ako nisi brži na okidaču, precizniji i spretniji. Boriš se za svaku stopu zemlje, braniš svoju obitelj,svoj dom, i svoj goli život. U isto vrijeme svojim očima gledaš kako životi nestaju,kako se gase, kako se zemlja natapa krvlju i posipa rasutim udovima, i kako kuće nestaju u plamenu i dimu, i kako poslije svega ostane samo zgarište, gomila pepela. Uz sve to još prisutnost straha i ružnih slika rata, stalna napetost i oprez, i stalna pitanja koja struje kroz glavu : Tko je danas na redu da nestane? Kroz koji dio moga tijela će možda proći usijani komad čelika? Tko li ostaje bez krova, bez oca ili sina, prijatelja ili brata.

Za nama su mnoge stranice ratne povijesti ispisane krvlju, suzama i znojem. U nama još nisu izblijedila sjećanja da bi smo ih trebali obnavljati. S toga nije potrebno spominjati događaje i pojedine bitke koje smo proživjeli. Nit je potrebna pričati o junacima i junaštvima, svi mi to dobro znamo i svi smo na koncu dionice sudionici jedne te iste sudbine. Prolijevali smo svoj vlastiti znoj, krv i suze. Dali smo svoje najljepše godine života, polagali smo svoje živote da bismo sačuvali svoje ognjište.