Kako ne bi ispalo da se samo nemoćno ljutimo zbog srpske bezobraštine, izjavu Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU uputili smo i predsjedniku Vlade s prijedlogom da Hrvatska kao uvjet za srpsko pristupanje EU zatraži da Vlada Republike Srbije jasno i nedvosmisleno prizna postojanje posebnoga hrvatskog jezika kao službenoga jezika EU, ističe Ranko Matasović
Tisućljetna hrvatska jezična povijest i samobitnost pridruživanjem Hrvatske Europskoj Uniji potvrđena je i priznata na najvišoj međunarodnoj razini. Hrvatski je jezik 2015. postao 24. službenim jezikom Europske Unije, a još od rujna 2008. u međunarodnoj bibliotekarskoj klasifikaciji hrvatski je predviđen jedinstvenom oznakom kao zaseban jezik. U svim bibliotekama svijeta hrvatski knjižni fond danas je zato uočljiv i prepoznatljiv. Hrvatski je standardiziran i zaštićen Ustavom, uči se u školama, istražuje na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj, na kroatističkim i kroatološkim katedrama, ima svoje gramatike, pravopise i rječnike. No to ne sprečava srbijanske akademike okupljene oko Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri Institutu za srpski jezik SANU da u skladu s parolom Vuka Karadžića Srbi svi i svuda iz 19. stoljeća i danas niječu hrvatski jezik i književnu baštinu.
Naime, u udžbeniku gramatike skupine autora S reči na dela (izdavač BIGZ školstvo, 2021), za učenike osmih razreda u Srbiji, navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika, a da „Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski“.
Premda se time niječe postojanje hrvatskoga jezika, udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja Srbije, koji se prethodno obratio Odboru za standardizaciju srpskog jezika pri Institutu za srpski jezik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) s molbom za precizne upute o podjeli južnoslavenskih jezika. Stav je Odbora, koji je Zavod dobio napismeno, da među južnoslavenske jezike treba navesti bugarski, makedonski, slovenski i srpski jezik, a da uz srpski jezik treba staviti napomenu da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci taj jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim-bošnjačkim i crnogorskim jezikom.
Znamo li da su članovi te iste SANU sudjelovali u priređivanju rječnika nepostojećega bunjevačkog jezika, koji je u Subotici nedavno proglašen službenim jezikom, a uzmemo li u obzir i aktualna zbivanja u Crnoj Gori, na sjeveru Kosova, postaje jasno da je sve dio novog vala indoktrinacije velikosrpske ideologije, sada pod parolom „srpskog sveta“.
O tome smo razgovarali s uglednim hrvatskim jezikoslovcima Ivom Pranjkovićem i akademicima Stjepanom Damjanovićem i Rankom Matasovićem.
Pranjković: Takvi stavovi grubo vrijeđaju Hrvate u Srbiji
„Na stavove o jeziku iznijete u srpskom udžbeniku za osmi razred osnovne škole treba, po mom mišljenju, reagirati i službeno i neslužbeno, i to iz više razloga, a ponajviše zato što takvi stavovi grubo vrijeđaju Hrvate koji žive na području Srbije. Osim toga takvi stavovi izravno nadahnjuju ružna i ni na čemu utemeljena svojatanja ne samo dubrovačke književnosti nego npr. čak i književnog stvaralaštva najuglednijih pisaca među franjevcima Bosne Srebrene. I napokon takvi stavovi podgrijavaju agresivne velikosrpske pretenzije na područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske kakvi su nažalost do punoga izražaja došli i u proteklom ratu. Naime takvi i slični stavovi velikim su dijelom kumovali šešeljevskom crtanju granica tipa Karlobag – Karlovac – Virovitica i svemu što je nakon takvih crtanja uslijedilo. Riječ je, dakako, o granicama između štokavštine, čakavštine i kajkavštine“, ističe Ivo Pranjković i dodaje: „S druge strane, iako smatram da treba reagirati, osjećam potrebu posebno naglasiti kako takvi i takvima slični stavovi ne zaslužuju nikakva iole ozbiljna stručnoga osvrta jer se temelje na već gotovo dva stoljeća staru Karadžićevu pogromaškom napisu objavljenu pod naslovom Srbi svi i svuda u kojem se, ni manje ni više, tvrdi da su svi štokavci Srbi. Treba li, na početku 21. stoljeća, uopće podsjećati na to da je ta tvrdnja u potpunoj suprotnosti s notornim činjenicama. Naime notorna je i očigledna činjenica da su štokavci svi Hrvati u Bosni i Hercegovini, svi Hrvati u Slavoniji, Baranji, Srijemu i Banatu, svi Hrvati u Lici i u dalmatinskome zaleđu te svi Hrvati s dubrovačkoga područja i s područja Boke kotorske. Nažalost unatoč svemu tome spomenute otužne karadžićevske stavove uporno su zastupali, a zastupaju i danas, čak i neki od vodećih srpskih jezikoslovaca. Osobno mislim da to mnogo više govori o njima negoli o onima koji se takvim stavovima osjećaju pogođeni i ne pada mi ni na kraj pameti da s njima na bilo koji način ulazim u bilo kakve rasprave.“
Damjanović: Pomoći će nam promišljenost, odlučnost i dosljednost u zaštiti svojega
Da ne treba pisati znanstvene rasprave u svakoj prilici kada srpski političari i srpski politikanti odluče provocirati, dražiti hrvatske građane, smatra i akademik Stjepan Damjanović, član Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Odbor je oblikovao izjavu u povodu najnovijih poricanja postojanja hrvatskoga jezika i uputio je premijeru Plenkoviću i Vladi Republike Hrvatske. Damjanović podsjećada poricanja koja stižu iz Srbije dolaze svako malo i već u vrlo dugom razdoblju, kad ocijene da je u sklopu njihove ekspanzionističke politike neki trenutak dobar da se ubace jezične i književne teme. Da su ta „draženja“ dio šire akcije, jasno je i onomu tko nije osobito upućen u politička zbivanja, smatra Damjanović i ističe da „sve ono što se događa u Crnoj Gori, sve poruke koje stižu iz Republike Srpske i u vezi s njom, sve je to zaista dio istoga plana. I hrvatski građani nadaju se da mjerodavna hrvatska politička tijela i službe tomu poklanjaju potrebnu pažnju. Pa još jučer su umirali ljudi na našim prostorima zbog oružanih sukoba koji su slijedili nakon sličnih provokacija i ‘opipavanja pulsa’ susjedima.“
Na nerijetke glasove u našoj sredini koji tvrde da su reakcije i naše znanosti i naše politike odveć mlake Damjanović odgovara da bi bilo dobro pobrojati sve reakcije naših institucija i uglednih pojedinaca na srpska svojatanja dubrovačkoga dijela hrvatske književne baštine, ili ona na svježi primjer tzv. bunjevačkog jezika pa da se vidi da reakcije nisu ni rijetke ni mlake. „Ljudi često ništa ne prate i znaju samo ono što čuju u TV-dnevniku. I Akademija, i Matica, i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i Društvo hrvatskih književnika reagirali su često i na više načina. Ljudi moraju biti svjesni što u rješavanju ovakvih pitanja može struka, koji su njezini dosezi i ograničenja. I ne mogu očekivati da im institucije svoje stavove pošalju u poštanski sandučić“, ističe Damjanović i dodaje da ne smijemo podupirati one među nama koji jedva čekaju da se svađaju. „Pomoći će nam promišljenost, odlučnost i dosljednost u zaštiti svojega, a ne pretjerivanja, koja nas onda čine sličnima onima s kojima se sporimo.“
Damjanovića na koncu pitamo kako na te probleme gledaju srpski znanstvenici, kako na to gledaju znanost i politika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori?
„Imam svoje pojedinačne kontakte koji mi kažu ono što se i logično može pretpostaviti: svi srpski filolozi sigurno ne podupiru provokativne poteze svojih institucija i svojih političara. To ne znači da o odnosima između hrvatskoga i srpskoga nužno misle kao mi. Ne mislim da između naše znanstvene zajednice i one u BiH ima iole većih razlika u gledanju na srpska presezanja, vjerujem da ni među političarima dviju država nema u tome velikih razlika. Što se Crne Gore tiče, mislim da je podijeljenost velika i da su u ofenzivi oni koji pristaju uz srpsku politiku, ali znam da na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost u Cetinju (i mnogi oko njih) ne misle tako i da sada zbog svojih stavova o posebnosti crnogorskoga jezika žive teška vremena.“
Matasović: U pozadini svega stoji velikosrpska ideologija
Akademik Ranko Matasović objašnjava zašto je Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU sastavio izjavu i što ona sadrži te koji je njegov pogled na aktualnu situaciju.
„U subotu 2. listopada pokvario mi je doručak naslov u novinama: Srbija u školskim udžbenicima niječe postojanje hrvatskoga jezika. Već smo se navikli na to da naši istočni susjedi svojataju pisce dubrovačkoga zlatnog razdoblja tvrdeći da su oni pisali štokavski, dakle srpski, ali nismo još znali da u Srbiji djecu u osmom razredu osnovne škole poučavaju da hrvatskoga jezika nema. O tome sam dakle pročitao u članku koji se pozivao na izvor iz jednoga glasila vojvođanskih Hrvata i na nešto što je Sreto Tanasić, predsjednik Odbora za standardizaciju srpskoga jezika, preporučio autorima udžbenika za osnovnoškolce u Srbiji“, objašnjava akademik Matasović koji je detaljno proučio slučaj.
„Kad se pogleda dijagram iz srpskoga udžbenika u kojem su prikazani južnoslavenski jezici, vidi se da ondje ne stoji da su južnoslavenski jezici slovenski, makedonski, bugarski i jezik koji se u raznim državama naziva srpski, hrvatski, bošnjački i makedonski, nego ostali južnoslavenski jezici i srpski jezik koji drugi narodi zovu različitim imenima. Očito je, dakle, da je namjera autora udžbenika bila da se učenicima poruči da su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci zapravo preuzeli srpski jezik, a svoj nemaju. Nije riječ o zabuni ili pojednostavnjenju, nego o svjesnoj krivotvorini činjenica. Iako se pitanje o tome što piše u jednom srpskom osnovnoškolskom udžbeniku može činiti beznačajnim, dio je to svjesne i kontinuirane kulturne politike u pozadini koje stoji velikosrpska ideologija.“
Matasović je zbog toga smatrao da Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika mora reagirati, pa su sastavili izjavu o srpskom negiranju hrvatskoga jezika i objavili je na mrežnim stranicama Odbora. „Kako ne bi ispalo da se samo nemoćno ljutimo zbog srpske bezobraštine, uputili smo tu izjavu i predsjedniku Vlade s prijedlogom da Hrvatska kao uvjet za srpsko pristupanje Europskoj Uniji zatraži da Vlada Republike Srbije jasno i nedvosmisleno prizna postojanje posebnoga hrvatskog jezika kao službenoga jezika Europske Unije. Ne znamo hoće li naša izjava imati kakva učinka, ali smatramo da bi se Srbija doista morala izjasniti što želi: priznati hrvatski kao poseban jezik, različit od srpskoga koji će, ako Srbija pristupi Uniji, također postati jednim od njezinih službenih jezika; ili inzistirati na tome da su hrvatski i srpski isti jezik. Ali onda Srbija mora prihvatiti taj, hrvatski jezik, koji je službeni jezik EU, i kao službeni jezik Republike Srbije. Što znači da će se, ako Srbija pristupi Uniji, isprave srpskih građana službeno nazivati putovnica umjesto pasoš i osobna iskaznica umjesto lična karta“, poručuje Ranko Matasović.
Autor: Goran Galić
Izvor: Vijenac, 721 – 21. listopada 2021.