Počivaj u miru dragi prijatelju. Nešto od onoga u što si vjerovao i kako si vjerovao, za što si živio i za što si život dao, nastavlja živjeti u nekoliko nas koji se još uvijek trzamo. Mnogi su već pomrli a druge je srušila starost, bolest i razočaranje shvaćanjem razlika između onoga za što smo se borili i onoga što smo dobili.
Ipak, ja sam duboko uvjeren da dobro uvijek na kraju odnosi pobjedu, jer da nije tako, ni svijeta više ne bilo.
Gledam ovu fotografiju kada smo se slikali sa Slavkom Gubom i braćom Omazić u Švedskoj, i primjećujem svijećnjak sa sedam svijeća iznad tvoje glave. Nisam sklon vjerovati u sudbinu, jer ako je sve u naprijed određeno, onda ni život, ni sve što radimo nema nikakva smisla. Ipak, baš ovakav prizor na slici navodi na pomisao da si bio i heroj i mučenik, predodređen i za jedno i za drugo.
Sjećam se dana kada si me iz Paragvaja nazvao riječima “Ubiše nam Predsjednika”. Nikola Štedul je preživio i doživio Hrvatsku. Gledam dokumentaciju koju sam uspio sakupiti zahvaljujući onome što su Leljak i drugi uspjeli iskopati iz udbinih arhiva i zahvaljujem samo brzim nogama, oprezu i ludoj sreći da sam još živ.
Ipak, uza svu jugoslavensku udbu, njihove suradnike, čuvare Jugoslavije po zapadnim zemljama u kojima smo djelovali, naše šanse su tada bile daleko veće od onih koje smo imali povratkom u Hrvatsku, u ralje i na domaći teren onih koji su ranije pripremali našu likvidaciju, sada postavljenih na najviše sigurnosne i obavještajne funkcije u Hrvatskoj.
Naše uvjerenje je bilo da Jugoslavija mora umrijeti kako bi Hrvatska mogla živjeti. Zaključak s hrvatskog vrha 1991. je bio da oni moraju živjeti kako bi Hrvatska imala šanse za pobjedu, a njihov zaključak je bio da mi s njihove liste moramo umrijeti kako bi oni mogli preživjeti.
Paradoks je u tome da su svi ovdje spomenuti mogli biti u pravu. Revolucija uvijek pojede svoju djecu.
Štedul je opet imao sreće u nesreći i preživio je još jednu pripremljenu likvidaciju, ja sam dobio upozorenje i 24 sata na raspolaganju a tebi, Paradžiku, Kraljeviću i drugima, nisu dali nikakve šanse.
HDP je kao jedina kompaktna predratna državotvorna organizacija ušao u Hrvatsku i bilo mu je namijenjeno da bude dočekan na noževe i raskomadan. Neki od preživjelih su završili na robijama.
Raspored snaga je bio takav. Oni koji su se u Hrvatsku vratili uz blagoslov zapadnih obajveštajnih službi, oni koji su nas ranije osuđivali govoreći da ćemo do samostanle Hrvatske doći jedino demokratskim putem, kako su im njihovi šefovi naređivali, pohvatali su pozicije u vlasti a mi nismo mogli jer smo još prije rata bili i na njihovim i na udbinim listama u zajedničkoj njihovoj borbi sačuvati Jugoslaviju jedinstvenom pod svaku cijenu.
Još 90-te godine kada sam polulegalno u Hrvatsku stigao prvi puta nakon mog odlaska 1972. godine, i kada sam vidio raspored funkcija u pripremi, mogao sam s puno pouzdanja reći kako će Hrvatska izgledati 20 ili 30 godina kasnije. Da sam to i rekao, naši bi me bili rastrgali.
Mi smo u emigraciji imali fizički kaos kao proizvod života u zemljama čije su obavještajne sužbe u Beogradu održavale zajedničke sastanke s udbom, s ciljem očuvanja Jugoslavije, ali smo imali državotvorni program.
Hrvatska je imala programski kaos. Hrvatska je samostalnost izabrana u zadnji čas kao posljednja točka s liste prioriteta, ako sve druge konfederativne, demokratske i zajedničke opcije propadnu.
Mi smo pod naletima udbe prije rata spašavali glavu kako smo znali i mogli, a nakon 91. udba je spašavala svoju glavu, kako su oni znali i mogli.
Predsjednik Tuđman je po jednome od njih, pretpostavljam kao poruku i nama i njima, poručio da je zahvalan za naše širenje ideje “izmirenja sinova ustaša i partizana”, ali oni su znali da tako sročena pomirba neće uključiti one koju radili zločine protiv Hrvata, čuvajući Jugoslaviju.
Kada smo se kod Predsjednika Tuđmana pobunili da nas stavlja u ralje istih onih ljudi koji su nam ranije radili o glavi, rekao nam je da tako treba biti, ali nas je istovremeno informirao da ćemo “s njima obračnati kada završi rat”. Po mom najboljem sudu, samim pristankom da oni pohvataju takve pozicije, on se našao okružen službom koja je bila spremna i njega likvidirati da ih je pokušao ugroziti. Kada ih jednom pustiš na vlast onda si profućkao šanse za obračun a pojačao šanse da oni obračunaju s tobom. Prema nedavnoj izjavi Tomca, jedan od zadnjih Tuđmanovih odgovora na pitanje hoće li provesti lustraciju, bio je da nije podgodno vrijeme. Vrijeme zaista nije bilo pogodno. Vrijeme za to je isteklo 1991. godine a ono što se dogodilo 2000-te i sve do danas su posljedice.
Kada su vidjeli tebe, vidjeli su i sebe u liku bivšeg šefa udbe Vladimira Rolovića. Ti u toj konstelaciji snaga prijatelju nisi imao nikakve šanse preživjeti, ali tebi je to bila zadnja stvar na mislima. Ti si bio stvoren za akciju. Radi tvoga statusa u srcima hrvatskih boraca, oni su te trebali čuvati kao oko u glavi, ali su jedva dočekali da ti ispune želju.
Ja neću ulaziti u teorije s koje strane je metak stigao i kako je sve organizirano, ali znam da si se našao u situaciji gdje s obje strane jedva čekaju da pogineš. To će biti dovoljno i bez da sitnice budu detaljno razjašnjene.
Tvoja smrt je bila posljedica njihove odluke s đavlom tikve saditi a posljedica te oduke su i stotine tisuća Hrvata koji su domovinu napustili nakon osamostaljenja. Sjećaš se kako smo razgovorali da u svakom Hrvatu koji napušta domovinu doživljavamo smrt svoje nacije, što je dr. fra. Vjekoslav Lasić izgovorio na sprovodu Brune Bušića.
Posljedica tih odluka je i hrvatska industrija čije zadnje grane umiru danas propašću brodogradnje, industrije bazirane na “ekspertizi” onih koji su i Jugoslaviju koju su voljeli, doveli na prosjački štap, a kako neće Hrvatsku čijoj se svakoj nesreći vesele i jedino misle kako bi svaku štetu koju Hrvatskoj nanesu, preokrenuli u vlastitu korist, na dvostruko zadovoljstvo.
Ti si bio imenovana, prepoznata i priznata žrtva tog procesa. Poslije tebe u posljednjih 28 godina, velika većina Hrvata su na jedan ili drugi način žrtve, a najveće žrtve i najveća šteta za Hrvatsku su onih koji nisu otišli na privremeni rad, ostavljajući iza sebe žene i djecu kojima će se vratiti, nego su sa sobom pokupili svoje obitelji, malu djecu koja će uskoro krenuti u školu, a mi koji smo živjeli vani znademo kako je to teško kada ti djeca već idu u školu, pa se ne vraćaš dok ne završe osnovnu, pa onda gimanziju, pa onda fakultet, pa onda dok ne dobiju posao, i tako redom dok povratak u Hrvatsku ne postane noćna mora gdje moraš raskopati vlastitu obitelj da bi se mogao vratiti.
Prijatelju, mogu ti samo uputiti riječi koje su ovoj zemlji mog izbjeglištva upućuju poginulim ratnicima:
Ti nećeš ostariti, kao što ćemo ostariti mi koji smo ostali;
Starost te neće izmoriti i ni godine osuditi.
Na zalasku sunca i u zoru,
Mi ćemo te se sjetiti.
Autor: Dinko Dedić
Izvor: projektvelebit.com