(VIDEO) Bitke za Hrvatsku: Vukovar, Bljesak, Maslenica, Plitvice, Oluja!

 

Domovinski rat, obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije (JNA) te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskome Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996–98).

Politički okvir i uzroci rata

Nakon smrti J. B. Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti. Ono je prvotno izneseno u akademskim krugovima (Memorandum SANU iz 1986), odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u teritorijalnu cjelinu. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u II. svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom.

Godine 1987. na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević i ubrzo se stavio na čelo svesrpskoga pokreta. Uz pomoć militantnih skupina, od ljeta 1988. počeo je organizirati masovne mitinge po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije po mjeri Srbije (tzv. antibirokratska revolucija).

Pošto je pritiscima ishodila ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine i u Crnoj Gori postavila prosrpsko vodstvo, te na taj način osigurala potporu te republike u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru srbijanske promidžbe najprije su se našle Slovenija i Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu.

Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj. Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova pobuna (tzv. balvan-revolucija), podignuta u punom suglasju s Beogradom i uz logističku potporu JNA.

U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili natprosječno zastupani. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih.

Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj. Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice.

Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika.

Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200 000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati samo na pripadnike srpske nacionalnosti.

Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti: vojnom udaru protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske. Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u »sigurna« područja Hrvatske i BiH.

Oružana agresija

Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva, Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30 000 komada uglavnom streljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja.

Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu (Tigrovi), gdje je 28. V. 1991. održana i prva smotra. Dana 26. VI. 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV).

Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle i napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području provode etničko čišćenje, tj. da odatle protjeruju hrvatsko i ostalo nesrpsko pučanstvo.

Potkraj ljeta 1991. JNA se uključila u izravne napade na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na namjeru da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica–Karlovac–Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim.

U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima. Nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje. U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodio se »rat za vojarne«. U rujnu 1991. hrvatske su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. X. 1991.

Istočnoslavonsko bojište

Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu.

Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade.

Prvi oružani sukob dogodio se 2. V. 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca.

U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Početkom srpnja postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje.

Glavni smjer napada na istočnoslavonskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača Europske zajednice.

Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad srpske su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.

Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja mirovnih (zaštitnih) snaga UN-a (UN Protection Force, UN PROFOR), Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce.

Zapadnoslavonsko bojište

Zapadnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob bio je napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991.

U iduća četiri mjeseci sve su češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je bio prekinut promet autocestom Zagreb–Lipovac. U Četekovcu i u Voćinu agresorske su snage počinile ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Srpske snage nadzirale su Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskog teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenoga oslobođena je grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora, Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. I. 1992.

Banovinsko bojište

Banovinsko bojište obuhvaćalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja bezuspješno je pokušavala ovladati stanjem. U lipnju i srpnju počeli su progoni hrvatskoga pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim stanovništvom uz Unu u općini Dvor (Kozibrod, Struga), a potom i u Kraljevčanima i Hrastovici kraj Petrinje. U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srpske snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, te pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.

Kordunsko bojište

Kordunsko bojište obuhvaćalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su srpski napadi izravno prijetili presijecanjem hrvatskog teritorija. U srpnju su u Krnjaku i Budačkoj Rijeci bili napadnuti policajci, a oko Topuskoga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna bio je opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenoga. U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega te neprestanoga granatiranja. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do 1995. ostala u predgrađu.

Ličko bojište

Ličko bojište obuhvaćalo je općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990., te Gospić i Otočac. U početku travnja 1991. došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. zaredali su nemiri na području između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Polovicom rujna predale su se hrvatskim snagama vojarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi. U listopadu su srpske snage spalile Lovinac i Sveti Rok, a u studenome Saborsko.

Sjevernodalmatinsko bojište

Sjevernodalmatinsko bojište obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva bio je izlazak na Jadransko more pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali.

Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem. Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca.

Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području stanje je postalo kritično polovicom rujna pošto je bila razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica potpuno je blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu.

Južnodalmatinsko bojište

Južnodalmatinsko bojište obuhvaćalo je područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske mala je dubina teritorija. Agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore.

Područje Konavala i dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču. Bio je gađan s mora, iz zraka te s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik nastavili su se u studenom i prosincu. Važnu pobjedu HV ostvarila je zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon potpisivanja primirja u siječnju 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta, no novu opasnost, osobito po dolinu Neretve, donio je početak rata u BiH.

Obrana Jadrana

Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u Pločama. Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima. Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.

Obrana zračnog prostora

Obrana zračnog prostora bila je u najtežem položaju zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima bili su izloženi svi dijelovi zemlje, uključujući i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. X. 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike.

Tijekom 1991. protuzračna obrana uspjela je srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.

Razmještaj mirovnih snaga UN i jačanje hrvatske vojske

Otvorena agresija na Hrvatsku završila je potpisivanjem primirja između JNA i hrvatskih snaga 2. I. 1992. u Sarajevu. To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije u (UN) Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje započelo je već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica politički je posredovala još od lipnja 1991., a od rujna u Hrvatskoj je raspoređena i promatračka misija (European Community Monitoring Mission i ECMM).

Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. Budući da je u izradbi plana sudjelovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan u javnosti bio poznat kao »Vanceov plan«. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.

Prema temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao »područja pod zaštitom UN-a« (UN Protected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su »napetosti među zajednicama dovele do sukoba«. Ta se područja razvojačuju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a (UNPROFOR).

Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora. Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku. Sektorom Sjever nazvano je područje Korduna i Banovine, a sektorom Istok područje Baranje i istočne Slavonije. U svim trima sektorima zaštićena područja bili su zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su u to vrijeme nadzirali pobunjeni Srbi. Jedino je sektor Zapad, koji je obuhvatio zapadni dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana, pod nadzorom pobunjenih Srba.

Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, pa je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba ovisjela o njoj. Osobito nepovoljno za Hrvatsku je bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe »sveobuhvatno političko rješenje jugoslavenske krize«.

Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih postrojbi tijekom proljeća 1992. pokazali su se prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njezino znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.

Povlačenje JNA iz Hrvatske početkom 1992. pokazalo se kao manevar u funkciji srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj teritorijalnoj obrani i policiji. Naime, po mirovnom planu lokalna policija bila je jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Postrojbe JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH uključivale su se u ratne operacije, dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su, po mišljenju Beograda, sigurno jamstvo protiv mogućih napada HV-a.

Nakon razmještaja UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje na hrvatskim bojištima. Dolazak mirovnih snaga prorijedio je ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove te uglavnom osigurao mir na svim bojištima; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrvatskih gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpjela Dalmacija.

Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskog stanovništva te, osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj nazočnosti na tom području, nastavilo se i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom bili bespomoćni svjedoci nasilja.

Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet.

UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak vojnih postrojbi na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske postrojbe nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su, zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, sudjelovale i u napadima na bihaćko područje.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992–95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka.

Miljevačko područje u zaleđu Šibenika oslobođeno je nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskoga i jugoslavenskog predsjednika, F. Tuđmana i D. Ćosića, postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoistočni dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija UNMOP (UN Monitors on Prevlaka). 

U siječnju 1993. hrvatske snage istodobno su oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km² i oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. Medački džep).

Sve hrvatske akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika zbog uporabe oružja.

Završne operacije

Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnim putem.

Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takva stanja, s mogućnošću da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja; takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. gospodarskog sporazuma iz prosinca 1994.

Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na autocesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila. To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju.

Nepoštovanje sporazuma bilo je povod za vojno-redarstvenu akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500 km² teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji.

Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ta je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnog poraza.

Pregovori o tome početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojnooslobodilačke operacije nazvane Oluja.

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman–Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je potpisan bio 22. VII. 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto ’95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu srpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. VIII. 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe.

U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150 000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH.

Srpske snage povukle su se u rasulu. Većeg otpora uglavnom nije bilo. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskoga civilnog stanovništva. Ponašanje HV-a i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije bilo je korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke, što je negativno odjeknulo u zemlji i inozemstvu.

Operacija Oluja donijela je preokret na vojnostrateškom planu. Srpska pobuna kao i agresija na Hrvatsku vojno su poražene te su stvoreni uvjeti za provedbu operacija u BiH, a potom i sveobuhvatne pregovore.

U Hrvatskoj je pod okupacijom, doduše, ostao još sektor UN-a Istok, odnosno područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć ojačala je položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom.

Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u. Postignut je sporazum o postupnoj reintegraciji toga područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES).

Reintegracija najistočnijega dijela zemlje, ili hrvatskog Podunavlja, provedena je u skladu s prvotnim planom u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatske vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.

Posljedice rata

Prema podatcima iz 2009. u Domovinskom ratu na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 12 500 osoba, dok za 1030 osoba nije bila poznata sudbina pa su se smatrali nestalima.

U ratom oštećene osobe ubrajaju se i ranjeni (prema podatcima iz 1999. ranjene su 33 043 osobe, a od toga broja 9816 bilo je civila), zatočeni u srpskim logorima, djeca ostala bez roditelja i branitelji s trajnim zdravstvenim poremećajima.

Prema nepotpunim podatcima Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (ožujak 2014) na srpskoj je strani bilo 6153 poginulih i nestalih vojnika i civila. Oštećeno je i uništeno 183 526 stambenih zgrada.

Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor iskazali su u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem.

Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima.

Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljetu 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije.

Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550 000 prognanika te još 150 000 izbjeglica u inozemstvu.

Nakon povratka stanovništva u mjesta uz bojišnicu te njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250 000. Budući da se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja.

Hrvatska vlada vodila je brigu o prognanicima sustavom socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska država i građani.

Prema međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta izravne štete odnose se na troškove za vođenje obrambenog rata, na ratne rashode, na štete prema naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine.

Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje stanovništva, demografski gubitci.

 

Izvor: enicklopedija.hr

 

5. minuta za sjećanje

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=aIEvGU5sUlc

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=RGDTLARBfBA

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=viuMGW1PKl0

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=jiikhA3F1qk

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=mn9cSzP4Vio