Apostol Pavao gotovo na samom početku svoje Druge poslanice Korinćanima naglašava da je uvijek živio „u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti” (2 Kor 1,12)
Ovo naglašavanje iskrenosti bilo mu je izuzetno važno jer je bio suočen s optužbom koja se među korintskim kršćanima digla protiv njega da je nešto bio obećao, a nije izvršio. Vidljivo je to u nastavku kad kaže: „Namjeravao sam najprije doći k vama i preko vas prijeći u Makedoniju pa se opet, da biste imali i drugu milost, iz Makedonije vratiti k vama da me vi otpratite u Judeju” (1,15-16). Ove riječi odražavaju obećanje iz Prve poslanice Korinćanima. Tada je morao snažnim riječima poticati vjernike: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,10). U nastavku toga teksta vidljivo je da je bilo nekih koji su se prepoznavali kao „Pavlovi”, drugih koji su se prepoznavali kao „Apolonovi”, drugih opet koji su se prepoznavali kao „Kefini”, to jest Petrovi. Nasuprot takvim podjelama, Pavao gotovo kličući piše: „A ja Kristov” (1,12). U Korintu je doista među kršćanima bio vrlo izražen problem podijeljenosti kojim se Pavao bavi kroz cijela četiri prva poglavlja Prve poslanice Korinćanima, a taj svoj tekst zaključuje riječima: „Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim. Neki se uzniješe kao da ja neću doći k vama. Ipak, eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne, i rasudit ću ne riječi onih nadutih, nego krepost” (4,17-19).
Neizvršeno obećanje
Pavao je tako zbog očitih velikih problema u korintskoj kršćanskoj zajednici obećao doći i pokušati riješiti nesuglasice među tamošnjim vjernicima. Istaknuo je to kao izuzetno velik problem. Korinćani su pak vidjeli da Pavao ipak nikako ne dolazi, te su mogli zaključiti da mu do njih nije uopće stalo. Vjerojatno su u svjetlu takva razmišljanja morale zvučati patetično apostolove riječi iz Prve poslanice Korinćanima: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj” (2,1-5). Gdje je sada ta mudrost i snaga Božja? Zar u prijevari i laži? Zar u nedržanju obećanja?
Božja mudrost
Pavao stoga ljudskoj mudrosti ili tjelesnoj mudrosti suprotstavlja Božju mudrost i Božju milost (1 Kor 2,4-5; 2 Kor 1,12). Uistinu, čovjek snuje, a Bog odlučuje. Apostol je doista imao nakanu ponovno doći i pomoći Korinćanima da riješe svoje probleme, no nije mu bilo moguće jer su se promijenile okolnosti. Zato se trudi objasniti što se dogodilo i ukloniti nastali nesporazum (1,13-14). On ih ne bi mogao varati niti im štogod krivo obećati, jer za njih živi, oni su njegova slava (1,14). Ako su korintski kršćani njegova slava, njegova proslava, onda znači da o njima ovisi i njegov vječni život. S time se apostol ne bi kockao. Njegovom lažju palo bi u vodu sve nastojanje oko navještaja evanđelja i privođenja k vjeri, bilo bi uzaludno sve apostolovo poučavanje u Korintu jer mu više nitko ne bi vjerovao. U tome je razlog velike Pavlove želje da im objasni kako ništa nije lakomisleno i brzopleto obećao, kao da bi istovremeno mogao reći i „da” i „ne” (1,17). Činilo bi mu se tako kao da mu je svejedno što će biti s Korinćanima. Nasuprot tomu, on naglašava da su se prilike u Korintu promijenile, pa da zbog toga više nije htio doći, kako ne bi prouzročio dodatno uznemiravanje kršćanske zajednice (1,23). Otići onamo u stanju velike uznemirenosti i međusobne povrijeđenosti, u trenutku dok su svi bili izrazito napeti, ne bi dovelo do plodnoga razgovora. Stoga Pavao radije šalje pismo u kojem ih upozorava, a o tom pismu kaže: „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama” (2,4). Ovo je objašnjenje izuzetno važno, jer pokazuje da se Pavao ne udaljuje od Krista i njegova načina djelovanja.
Čvrstoća ljudske riječi
Kristova pouka vidljiva je iz Evanđelja po Mateju, gdje Isus unutar poznatoga Govora na gori (Mt 5 – 7) progovara o zaklinjanju, pa kaže: „Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je” (5,34-37). Nije ovdje riječ samo o zabrani zaklinjanja Bogom ili Božjim imenom, nego je riječ prije svega o tome da vjernik mora tako govoriti i tako živjeti da njegova riječ bude vjerodostojna. Eto odakle onda Pavlova potreba da sve objasni.
Pavao ide i korak dalje. Ne samo da je njegova riječ vjerodostojna nego u potvrdu njezine vjerodostojnosti on poziva i svjedoke: Silvana i Timoteja. Prema židovskim propisima toga doba, neko svjedočenje na sudu moglo se smatrati vjerodostojnim ako bi ga potvrđivala barem dvojica svjedoka. Pavao tako gotovo pravno, kao na sudu, želi dokazati svoju vjerodostojnost, a ta pak vjerodostojnost proizlazi iz vjerodostojnosti Kristove, jer „Sin Božji, Isus Krist… nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!’” (2 Kor 1,19). Isus je, dakle, samo „Da!” Time apostol želi reći da je Bog vjeran svojim obećanjima. On nije nešto bio obećao što poslije ne bi i učinio ili što neće učiniti. Može se ovdje misliti na ono prvo obećanje Božje nakon istočnoga grijeha, gdje Bog najavljuje da će potomak ženin satrti glavu zmiji (Post 3,15). Isus Krist taj je potomak koji je pobijedio staru zmiju koja je simbol Zloga. Može se misliti na obećanja koja je Bog dao Abrahamu, kad mu je obećao da će imati brojno potomstvo, da će dobiti u posjed zemlju i da će u njegovom potomstvu biti blagoslovljeni svi narodi svijeta (Post 12,1-3). I ta su obećanja ostvarena na više načina, a vrhunac je njihova ostvarenja opet u Isusu Kristu s kojim je došlo kraljevstvo nebesko kao prava obećana zemlja i u kojem su životom vječnim, otkupljenjem i spasenjem blagoslovljeni svi narodi svijeta. Može se misliti i na obećanje koje je Bog dao Davidu kad je rekao da će njegov potomak dovijeka vladati na njegovu prijestolju. I ovdje je Isus Krist taj potomak, pomazanik koji kraljuje dovijeka. Na taj način Isus Krist postaje konačno „Da!” On je „Amen!” na sva Božja obećanja. Ta riječ „amen” u hebrejskom jeziku označava želju da nešto čvrsto stoji, da bude čvrsto, da bude tako kako je rečeno. Taj „Amen!” označava povjerenje u Boga koji me nije nikada iznevjerio.
Stoga i kršćanin može biti samo „Amen!” Moramo pogledati svoj život i svoje odluke. Potrebno je vidjeti koliko toga olako, lakomisleno i brzopleto obećavamo. Kako često kažemo da ćemo nešto učiniti, a za to nemamo vremena ili pravih mogućnosti. Kako često obećavamo da ćemo za nekoga moliti, a znamo da ćemo se možda samo usput toga sjetiti. Kako često preuzimamo obveze koje ne možemo izvršiti. Nekad to činimo i s krivim motivima, jer nam je stalo do ugleda, časti, jer se ne želimo nekome zamjeriti.