VRO OLUJA

Nakon što su propali svi pokušaji, pa i pregovori iz Ženeve, i hrvatskih vlasti i Međunarodne zajednice, o mirnoj reintegraciji okupiranih hrvatskih krajeva, jedino što je preostalo bila je – Oluja.

Dana 4. kolovoza 1995. godine, paljbom iz višecjevnog bacača raketa 1. gardijske brigade HV Tigrovi, točno u 5 sati ujutro počela je vojno-redarstvena operacija Oluja. Pobunjeni su Srbi očekivali napad, a ratno stanje na prostoru tzv. Republike Srpske Krajine proglašeno je još 28. srpnja, pa su civili u suradnji sa vojskom tzv. Krajine pripremali evakuaciju ljudstva i materijalnih dobara. Pred početak hrvatskog napada snage UNCRO obaviještene su preko časnika za vezu da počinje oslobodilačka operacija. U prvim satima, predsjednik i vrhovni zapovjednik OSRH Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, te pozvao pripadnike pobunjene srpske vojske da preda oružje, uz obećanje da će im biti udijeljena amnestija. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u napadu je raketiralo radio-relejno čvorište Ćelavac te srpske centre veza na Petrovoj i Zrinskoj gori. Nakon udara HRZ-a i udara hrvatskog topništva po vojnim ciljevima, hrvatske snage krenule su u napad istovremeno iz 30 smjerova, na bojišnici od oko 630 km. Napadnut je cijeli prostor tzv. RSK, osim istočne Slavonije, što je iznenadilo Srbe. Napadna snaga na glavnim smjerovima napada bile su hrvatske gardijske brigade, pomognute postrojbama Specijalne policije, domobranskim i pričuvnim postrojbama te 1. hrvatskim gardijskim zdrugom. Sa Dinare, u smjeru Knina krenule su 4. i 7. gardijska brigada HV, Pauci i Pume. Deblokada okruženog Bihaća bila je zadaća 1. gardijske brigade HV Tigrovi. Zauzimanje prijevoja Ljubovo i neutralizacija neprijateljske zračne baze u Udbini bio je zadatak 9. gardijske brigade HV Vukovi. Na prostoru Banije koji se našao u okruženju hrvatskih snaga, na smjeru prema Petrinji, i dalje prema Glini, bila je u napadu 2. gardijska brigada HV Gromovi. Snage Specijalne policije MUP-a RH (kojima je zapovijedao general Mladen Markač) silovito su nadirale s Velebita, preko Sv. Roka u smjeru Knina. Helikopterskim je desantom duboko u neprijateljsku pozadinu ubačen 1. hrvatski gardijski zdrug. Već je prvoga dana ostvareno 80 % svih planiranih borbenih zadaća, a neprijateljska uporišta dovedena su u poluokruženje ili okruženje. Jaki otpor Srbi su pružali na području Banije i Korduna.

Drugoga dana Oluje, 5. kolovoza, 7., a zatim i 4. gardijska brigada HV ulaze u hrvatski kraljevski grad Knin koji je bio sjedište srpsko-četničke pobunjeničke tzv. Republike Srpske Krajine. U Kninu se napokon zavijorila hrvatska zastava. Bio je to jedan od najvećih uspjeha Oluje i to je značilo skori i definitivni kraj tzv. RSK. Dana 6. kolovoza konačno je oslobođena i Petrinja, oslobađa se prostor Banije. Toga dana, u Tržačkoj Rašteli spajaju se 1. gardijska brigada HV Tigrovi i 5. korpus Armije BiH, te je napokon deblokiran Bihać, nakon 1201 dan opsade, što je pred kamerama HRT-a rekao i zapovjednik 5. korpusa Atif Dudaković, koji se na mostu na Korani susreo i rukovao sa generalom Marijanom Marekovićem, zapovjednikom Tigrova, izrazivši zahvalnost Hrvatskoj vojsci i državi. U Oluji je sudjelovala i IX. bojna HOS-a Rafael vitez Boban iz sastava 114. brigade HV, koliko god nekima danas smetala ta činjenica, i među prvima ušla u oslobođeni Knin. Ukupno je operacijom Oluja oslobođeno od velikosrpske okupacije 18,4 % teritorija RH, odnosno oko 10400 km2 prostora. Oslobođen je prostor sjeverne Dalmacije, Banovine, Korduna i Like, koji je bio okupiran. Oluja je napokon donijela slobodu u brojna hrvatska mjesta i gradove, oslobođeni su tako Kostajnica, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Obrovac, Drniš…te brojna druga mjesta. Dana 8. kolovoza 1995. u Gornjem Viduševcu kraj Gline predaje se Hrvatskoj vojsci 21. kordunski korpus tzv. Srpske vojske Krajine, pobunjenih Srba. Predaju je pred generalom Petrom Stipetićem potpisao zapovjednik 21. korpusa Čedo Bulat.

U operaciji Oluja u napadu su bile angažirane hrvatske snage iz Zbornih područja Bjelovar, ZP Zagreb, ZP Karlovac, ZP Gospić i ZP Split.

Uz državni vrh pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV general Zvonimir Červenko. Zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju vodio general Mladen Markač. Postrojbe ZP Osijek i postrojbe Južnog bojišta provodile obrambeni dio, i bile u stanju pripravnosti, za slučaj neprijateljskih djelovanja. Sudjelovalo je oko 127000 ljudi (dok po nekim izvorima je ta brojka iznosila čak do 200000!) poginulih je bilo malo više od 200, a ranjenih oko 1100.

Vrlo je važno spomenuti i još nekoliko stvari, a to je da su se uvjeti za izvođenje Oluje stvarani u krvavim i teškim bitkama, kroz operacije Zima 94, koja je izvedena po izuzetno teškim vremenskim uvjetima, po velikom minusu i snijegu, zatim operacijama Skok 1, Skok 2 te Ljeto 95. Važno je bilo da Hrvatska spriječi pad Bihaća u srpske četničke ruke, jer bi se u slučaju njegova pada dogodio genocid veći od onoga u Srebrenici, a to bi značilo i nepovoljan kraj rata za Hrvatsku. Bihać je Olujom konačno deblokiran. Zapravo, važan je cijeli rat, od 1990. i 1991. godine, kada se Hrvatska obranila od agresije Srbije, Crne Gore i JNA te pobunjenih Srba, zahvaljujući dragovoljcima ZNG, MUP-a i HOS-a, da bi kasnije mogla oslobađati svoj prostor. Svoj doprinos dale su i postrojbe HVO-a, kako u Oluji tako i tijekom rata u BiH, kao i postrojbe bosansko-hercegovačkog HOS-a, tijekom agresije na BiH. Primjerice, jedna od važnih bitaka bila je obrana Livna 1992., bez koje tijek rata sigurno ne bi tekao povoljno za Hrvatsku. Isto tako, Oluja je preduhitrila planiranu srpsku opraciju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića nazvanu Vaganj 95, kojom su Srbi planirali ostvariti ratni preokret i preokrenuti ratnu situaciju u svoju korist, a trebala je krenuti 5. kolovoza ujutro (dana 3. kolovoza 1995. Ratko Mladić izdao je ”Direktivu br. 8” – zapovijed pokretanje ove operacije). No, hrvatska Oluja krenula je dan ranije i Hrvatskoj donijela pobjedu nad pobunjeničkom srpsko-četničkom tzv. Srpskom krajinom i velikosrpskim agresorom.

Oslobođena mjesta i gradovi u Oluji:

– 4. kolovoza 1995. (petak): Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu. Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.

– 5. kolovoza (subota) 1995.

Oslobođeni su: Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

– 6. kolovoza (nedjelja) 1995.

Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).

– 7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.

Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko “džepova” otpora protivnika.

– 8. kolovoza (utorak) 1995.

Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa “Srpske vojske Krajine”, u Gornjem Viduševcu oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

[Dio informacija preuzet sa priloga iz TV Kalendara: https://m.youtube.com/watch?v=K6sHW1Dfxfg, zatim priloga MORH-a: https://m.youtube.com/watch?v=DmUUv-Hg1LU, te sa izvora daniponosa.hrt.hr]

Izvor: Hrvatska Povijest – od A do Ž

facebook status