Sam naime ikonopis u prvom redu neminovno iziskuje poniznost ikonopisca, njegovu staloženost, suzdržanost i skrovitost… Navedene se karakteristike mogu pažljivim promatranjem napose uočiti u elementarnim konstelacijama boja, crta, linija, fizionomije tijela koje je skoro u potpunosti lišeno tipičnih antropoloških proporcija: težine, visine (primjerice takvi naizgled (ne)uobičajeni suodnosi ljudskih ekstremiteta možda su najizražajnije vidljivi u drevnim koptskim ikonama: biskup Sveti Menas s Isusom, Bavit (Egipat), šesto stoljeće.
Osobitim se također može smatrati i shematski (ne)naturalistički oblik ljudske glave (čela, lica, obraza), do samih očiju, koje se često prikazuju bez sjaja. U kontekstu toga neprijeporno bi mogli navesti i jedan od najpoznatijih, ujedno i najstarijih prikaza Krista Pantokratora još iz Justinijanova vremena (483. – 565.), nad kojim se već tisuću i četiristo godina pomno bdije u koloritu crvenoga granita manastira sv. Katarine na Sinaju.
Meditativno ozračje ikona (od samih povoja kršćanstva), neupitno njeguje u sebi čin posvećenosti, blaženo stanje asketskog smiraja u Duhu. Otajstveni svijet ikona je za vjernika iznad svega čin ukazivanja časti i neumorno traganje za slojevitijom, dubljom sinkronijom Svetog u vrtložnim protežnostima vremena.
Same oči ikone oči su vjere, i samo onaj tko se zapravo ne zaustavlja na njihovoj vanjskoj (estetskoj) vrijednosti, može doprijeti do njihovog unutarnjeg govora, a to je dimenzija gdje se tvarnost pretvara u (nad)tvarnost, gdje nevidljivo postaje vidljivo, gdje objava srca koje ljubi zadobiva svoju puninu u svojoj cjelokupnoj (spasiteljskoj) ljepoti. Tek se u toj sveobuhvatnoj duhovnoj metamorfozi, kao u Markovom evanđelju, očituje ono što je zastrto, a ono što biva skriveno dolazi na vidjelo (Mk 4, 22).
Dražen Zetić