Proteklo dvadeseto stoljeće unijelo je mnogobrojne promjene u ljudsku kulturu i svakidašnji način života. Tehnološka otkrića i inovacije, sasvim sigurno, stubokom mijenjaju lice društvene stvarnosti i, dakako, općenito poimanje međuljudskih odnosa.
Izvor: ks.hr
Tom linijom promišljanja polazi i Dominique Lambert. Naime, u pokušaju osvjetljavanja suvremenih problema i rješenja, Lambert nastoji predočiti trenutno stanje u sferama znanosti i teologije, što je svakako vrijedan i pohvalan pothvat.
Na osnovu tog pothvata Lambert diskurzivno izlaže neke negativne i pozitivne pojave u genetici, astrofizici, teologiji. Takvim sustavnim izlaganjem ima za prvotni cilj ukloniti jednostrano favoriziranje ili obezvrjeđivanje bilo koje znanstvene discipline.
Naime, danas genetički inženjering pokušava jednostrano popularizirati svoja tehnološka dostignuća i donekle staviti u drugi plan značenje vrijednosti ljudske osobe i dostojanstva. No, kako to i sam primjećuje:
»(B)iologija može, na primjer, kazati da ću se ja, popijem li određenu količinu alkoholnog pića, ponašati na određeni način, no nikad neće moći kazati smijem li ili ne smijem popiti toliku količinu alkoholnog pića.«
Dakle, teologija (također kao bogoslovna znanost) niti razara niti poništava postavke biološkog razvoja, nego ga, naprotiv, oplemenjuje pridajući mu novu dimenziju.
Primjerice, embriolozi na ljudske gene gledaju prvenstveno kao na nekakve ustrojitelje prostorno-vremenskog stanja pojedinca, ili kao na rasprostiranje proteina kao komponenta nekog tkiva. Oni neće vidjeti ljudsku dušu koja u bîti daje tu ranije spominjanu dimenziju čovječnosti i puninu ljudske nade i postojanja.
S druge strane, samo usmjeravanje znanosti prema financijskim dividendama, smatra dalje Lambert, nužno dovodi do osamostaljenja medicinskih istraživanja koja, uz isključenje prisutnosti teologije, neminovno postaju većinom tiranskim i ugrožavajućim za ljudski život i cjelokupno društvo. Zbog toga teolozi neizostavno trebaju biti angažirani u odborima za medicinsku etiku, usko povezanim s medicinskim fakultetima, ili pak utemeljiti međudisciplinske katedre o problemima postanka čovjeka, nadziranju istraživanja i primjenjivanja metoda neuroznanosti.
U izlaganju problematike o genetičkom inženjeringu, autor se dotiče i nezaobilazno aktualnih tema poput umjetne oplodnje, statusa ljudskog klona, pojave »kravljeg ludila«.
Povrh već ranije istaknutih promišljanja o mogućnosti djelovanja suvremenih znanosti u svjetlu nekih novijih znanstvenih otkrića, Lambert upućuje poruku i suvremenim teolozima, smatrajući da teolozi neće biti u mogućnosti kvalitetno raspravljati o statusu ljudskog klona, prisustvovati raspravama o razlikama između oplođenih i neoplođenih jajašaca, samo ako ne budu imali minimalno znanje o genetici i pojavama koje ih svakodnevno okružuju.
Naime, autor smatra da je itekako potrebno reagirati na slučajeve pretvaranja bolesnika u predmete i svakodnevna banaliziranja tehničkih postupaka koji se tiču ljudskog života, bez obzira na stupanj njihova razvoja.
U načinima međudjelovanja znanosti i teologije, Lambert sustavno izlaže neke kozmološke odrednice te u kontekstu tih parcijalnih promišljanja a priori ističe komplementarnost suvremene astrofizike (astronomije) i teologije. I tu pokušava sugestivno prikazati da onaj tko iole ima senzibiliteta za ljudska iskustva ne može bezrazložno odstranjivati dimenziju religioznosti u svjetlu novih astrofizičkih i kozmologijskih otkrića.
Odnosno, svojim promišljanjem pokušava posvijestiti naraštaje znanstvenika da se biblijski spisi (posebice Knjiga Postanka) ni u kojem slučaju ne može protumačiti kao neka znanstvena rasprava o kozmologiji ili kao zbirka znanstveno ispravnih rezultata, te da se nikakva fizikalna kozmologija ne može razviti bez implicitne postavke o postavljanju svijeta u bitak.
Ali, s druge strane, napominje da se i katolička sveučilišta neminovno moraju oduprijeti konfesionalizaciji znanosti, jer bi ta konfesionalizacija znanosti znatno pogoršala ionako klimave odnose između suvremenih znanosti i teologije. Dok sami teolozi prirodu apriorno moraju (u imperativnom obliku rečeno) prihvatiti kao onu koja je sposobna samostalno dinamično djelovati, jer je upravo ta samostalnost po Lambertu ujedno odraz i izraz, slika je Božjega ispunjenja u stvaralačkom činu osmišljavanja čovjekove samostalnosti i neuvjetovane slobode.
Sve u svemu, Lambert daje i konkretne primjere poboljšavanja u razumijevanju odnosa unutar znanosti i vjere. Pohvalnim ističe primjer kardinala Merciera, koji je u institut u Louvainu uključio nastavu filozofije i laboratorije eksperimentalnih znanosti.
Lambert smatra da je karika koja nedostaje u oplemenjivanju znanosti i teologije upravo filozofija, kao most između dviju obala. Umjesto favoriziranja i konfesionalizacije, izgleda da suvremeni čovjek, po Lambertu, ipak treba odabrati istinu. Istina je između dviju krajnosti, između dviju obala. No, suvremena filozofska antropologija uvelike je izgubila interes za problem osobnosti čovjeka.
Na temelju ovih spoznaja ostaje otvorenim pitanje za daljnja promišljanja u svjetlu suvremene znanosti i teologije u osvitu trećega tisućljeća: Je li filozofija doista ta koja će zbližiti dvije obale, dvije neisključive stvarnosti u život suvremenoga čovjeka?
Ili je suvremenom čovjeku ipak potrebna otvorenost i senzibilnost za nešto što je prijeko potrebnije za ljudski život u svakodnevnim međuljudskim odnosima?
Dominique Lambert, Znanosti i teologija. Oblici dijaloga, s francuskoga prevela Melita Wolf, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.
Preporuka izvrsnih izdanja: http://www.ks.hr/znanosti-i-teologija