Dječjim sam očima gledao na vrh stupa, u svijetlom obasjanu crnu zastavu. Promatrao sam je i iz nje očekivao spas i sreću.

1999. g. Dan… Veseo dan! Vesele duše ljudi!

1999. g.   Umoran sam… Gledam staklastim očima u prazno jutro i čekam da ga Netko ispuni…

1999. g. Noć. Stalna noć u labirintu bezbrojnih tunela, bezbrojnih otvora.

1999. g. Slušamo… Tik – tak, tik – tak…

1999. g. Dvije sjene Crne od sunca.

Ako doista tako predano ljubimo Boga, zar ne bi trebali istinski tako ponizno ljubiti svoje Bližnje. Pa, makar netko bio i 0,1% čovjek, on je i dalje biće koje u svome ishodištu sadržava nerastaljivu jezgru ljubavi. Al’ tko smo mi da sudimo… Jadni su sudovi ljudski… Zar ime negdje kantar – koji će mjeriti koliko je netko čovječan u svojoj čovječnosti… Ima li igdje rendgen koji će pokazati koliko je netko duhovan u svojoj duhovnosti… Sve su to samo ljudski usudi i napose jedino uvijek nanovo okoštali ljudski sudovi… Ne sudite, da ne bili (o)suđeni!

Denes su ljudi „živčani“, pritišće ih posel, nemaju strpljenja jedni za druge. Prije su se više trudili kak bi se dogovoriti, više su šteli pretrpeti jen za drugoga. Svaki brak je trnovit put. Tak je bile i prije kad su ljudi bili v neimaštine i borili se za život. Ipak, bili su skromni i zadovolni z malim. V polje su išli pjevajući, teške su živeli, ali za bolje nisu znali. Denes su očekivanja velika, pa je vekši pritisak i vekša razočaranja…

Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje? Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti.