Da, istina je da velike države štite svoje interese, ali zar štiteći svoje interese, ne štite i interese cijele Unije pa tako i Hrvatske. Jer, jake Hrvatske u Uniji nema bez jake Njemačke, Francuske, Poljske ili neke druge članice. Upravo u toj logici krije se čar ideje Europske Unije. Nema više mjesta za fašizme, jer svaki pokušaj neke od članica da prosperira na račun propasti neke druge članice dovodi u opasnost cijelu Uniju, a time i članicu koja bi htjela porobiti drugu. Anomalija u sistemu će biti, no unatoč svemu, ideja Unije još nije niti će biti nadmašena nekom boljom.

“Tamo, primijetio je netko s pravom, tamo gdje se glava mladog čovjeka puni samo znanjem, a srce prepušta pustošenju sjetilnih nagona, tamo se u gornjem katu dovršuje babilonski toranj, a u donjem razvalina primiče kraju.”

Dječjim sam očima gledao na vrh stupa, u svijetlom obasjanu crnu zastavu. Promatrao sam je i iz nje očekivao spas i sreću.

1999. g. Dan… Veseo dan! Vesele duše ljudi!

1999. g.   Umoran sam… Gledam staklastim očima u prazno jutro i čekam da ga Netko ispuni…

1999. g. Noć. Stalna noć u labirintu bezbrojnih tunela, bezbrojnih otvora.

1999. g. Slušamo… Tik – tak, tik – tak…

1999. g. Dvije sjene Crne od sunca.

Ako doista tako predano ljubimo Boga, zar ne bi trebali istinski tako ponizno ljubiti svoje Bližnje. Pa, makar netko bio i 0,1% čovjek, on je i dalje biće koje u svome ishodištu sadržava nerastaljivu jezgru ljubavi. Al’ tko smo mi da sudimo… Jadni su sudovi ljudski… Zar ime negdje kantar – koji će mjeriti koliko je netko čovječan u svojoj čovječnosti… Ima li igdje rendgen koji će pokazati koliko je netko duhovan u svojoj duhovnosti… Sve su to samo ljudski usudi i napose jedino uvijek nanovo okoštali ljudski sudovi… Ne sudite, da ne bili (o)suđeni!