Barski div: “Čovjek koji je više volio biti u pravu, nego biti sretan”

 

Ivo Vicković rođen je 20. siječnja 1924. godine u selu Zupci, općina Bar, u čestitom domu Mitra i Andrijane Vicković, rođene Šaltić.

Inače, obitelj Vicković poznata je i izvan lokalnih okvira po tome što se njihovi ugledni članovi spominju u znamenitoj knjizi dr. fra Dominika Mandića “Crvena Hrvatska” kao zastupnici naših ljudi pred Portom u Carigradu, poznati kao “Hrvat-baše”.

Ivo je osnovnu i srednju školu završio u rodnim Zupcima, Baru i Cetinju, a Filozofski fakultet na Zagrebačkom sveučilištu, dobivši zvanje profesora književnosti.

Izvor: pixabay.com

Pravednost, poštenje, hrabrost i upornost bile su mu vodilje koje su ga tijekom cijelog života krasile, ali zbog kojih je nerijetko morao platiti visoku ‘cijenu’ odanosti svojim uvjerenjima.

Primjera za to ima još, od njegova najranijeg djetinjstva, kada su tada malenog i nejakog Iva u školi u Zupcima-Radačinu napala braća iz susjednog sela, od kojih ga je spasila Andrijana Nika Stojanova, što je kasnije često spominjao, govoreći: “I baba te može nekad spasiti!”

Kao mladi profesor počeo je raditi u poznatoj Dubrovačkoj gimnaziji. Bio je to veliki izazov za mladog Zupčanina. Predavati književnost u gradu gdje su nastala najveća književna djela humanizma, renesanse i baroka na hrvatskom jeziku, u Gimnaziji čiji su učenici tada bili budući slavni intelektualci poput akademika Luke Paljetka, skladatelja Đele Jusića te pjevačka diva Tereza Kesovija, doista je bio svojevrsni pothvat.

Izvor: pixabay.com

Bio je osobit profesor. Njegova sposobnost da umiri nemirne učenike bila je gotovo nevjerojatna. Naime, kako svjedoče njegovi bivši učenici, imao je gotovo parapsihološku moć da bez ijedne izgovorene riječi umiri najnemirnije, fiksirajući ih hipnotizirajućim pogledom poput klasičnog lika iz svijeta književnosti, kazališta ili filma.

Autor: Dražen Zetić

Također, znao je biti teatralno  šokantan u svojemu profesorskom izričaju, što je pridonosilo njegovu vrlo uspješnome pedagoškom radu. Tako se znao koristiti raznim metodama kao što je primjerice sat u prirodi. Time je ostavljao veliki dojam
na svoje učenike, o čemu neki i danas s ushićenjem i poštovanjem govore.

Izvor: pixabay.com

Profesora je krasila jednostavnost, prirodnost, skromnost, unatoč netipičnoj erudiciji, originalnosti, raskošnom talentu te snazi akademskog potencijala. Nije mu bilo teško živjeti u Zupcima, baviti se svakodnevnim poslovima i razgovarati s jednostavnim ljudima na prizeman način u najboljem smislu značenja te riječi.

Najveći dio slobodnog vremena provodio je u svojoj knjižnici, čitajući mnogobrojne knjige, listove, časopise koje je dobivao, periodiku, te je na taj način bio u dodiru sa zbiljom koja ga je zanimala i okruživala. Osim uskom krugu najbližih, njegova bogata knjižnica nije bila dostupna velikom broju ljudi.

Bilo je tu beletristike, filozofije, sociologije, religije, politike. Njegova interpretacija stvarnosti bila je nepristrana, alternativna, kontroverzna, skeptična, ne zbog toga što je imao mnogobrojne nedoumice, nego ne bi li pokazao da može sagledati
i drugu stranu.

Izvor: pixabay.com

Zadivljujući je popis ljudi koje je osobno poznavao ili se s njima dopisivao. Kada poredate sva ova imena, čini se kao da listate neku enciklopediju književnosti. Tih godina u Zagrebu nije bilo neobično vidjeti Iva kako u kavanama pije čaj s Tinom Ujevićem, intelektualno raspravlja s Miroslavom Krležom ili pak u šetnji Zrinjevcem s Dobrišom Cesarićem razgovara o novim tendencijama u poeziji.

autor: Mirjana Nikolić, Tin Ujević

autor: Mirjana Nikolić, Miroslav Krleža

Poznavao je i druga velika imena kao što su Krklec, Gorjan, Majer, Tadijanović, a dopisivao se s velikanima kao što su Šolohov, Moravia, Leonov, Ungharetti.

Još kao student u Zagrebu, kasnije i kao profesor u Dubrovniku, zbog britkog jezika i nesputane misli imao je problema s komunističkim agentima koji su mu u to vrijeme nanijeli dosta zla i nepravde.

Njegova neuništiva istinoljubivost i sposobnost da o ljudima i stvarima govori “bez rukavica”, zalažući se u vremenu jednoumlja za pluralizam i slobodu govora i tiska, neizbježno ga je dovela do izrežiranoga sudskog procesa, a kasnije i zatvora.

Tako je kao profesor u školi “Vladimir Nazor” u tadašnjem Titogradu “u ime naroda” 26. 12. 1972. godine optužen i osuđen da je 8. 11. 1971. godine napisao dva pisma svojim prijateljima Vlatku Pavletiću i Vladi Gotovcu, čelnicima hrvatskog proljeća, u kojima je navodno neistinito i zlonamjerno prikazivao međuetničke i međukonfesionalne odnose u Crnoj Gori, osobito u Baru, Ulcinju, Titogradu i Boki.

Najprije je bio uhićen te u “preventivnom” pritvoru od 12. 6. do 12. 9. 1972. godine. Osuđen je na deset mjeseci strogog zatvora, kaznu je služio najprije u zloglasnoj “Jusovači” u Titogradu, a ostatak u ništa boljem Centralnom zatvoru u Beogradu.

Zahvaljujući bliskom rođaku koji je u tom razdoblju bio visoko pozicioniran u tajnim sigurnosnim jugoslavenskim službama, uspio je kasnije ostvariti skromnu mirovinu, kao i još neke manje pogodnosti. No, do kraja života ostat će lišen mnogobrojnih temeljnih građanskih prava.

Tako su mu npr. oduzeli putovnicu koju nikada više nije dobio, a oduzeti su mu i drugi osobni dokumenti te intelektualna korespondencija koja nije imala nikakve veze s tada aktualnim sudskim procesom koji se vodio protiv njega.

Izvor: pixabay.com

Teška i nadasve nepravedna zatvorska kazna je traumatično i trajno obilježila život inače vrlo osjetljivog i emotivnog čovjeka  kakav je bio Ivo Vicković. Do kraja života mučila ga je nepravda koja mu je nanesena, osobito ako se zna da je većina “inkriminiranih” stajališta iznesenih u njegovim pismima samo 20 godina kasnije dobila svoju potvrdu u krvavom i nesretnom raspadu bivše Jugoslavije, koji je akcelerirao upravo agresijom na Hrvatsku.

Ostatak životnog vijeka proveo je u osami i samoizolaciji u rodnoj kući, čitajući knjige i družeći se s bratom Mihovilom-Milom, također iznimno zanimljivim i kreativnim čovjekom, akademskim kiparom, talentiranim za mnoge vještine i znanja, od slikarstva do elektronike.

Izvor: pixabay.com

Ivo je umro 13. 8. 2012. godine, pokopan je u rodnim Zupcima na lokalnom groblju sv. Nikole biskupa. Najviše informacija za ovaj svojevrsni hommage Ivu Vickoviću uzeli smo iz dokumentarne emisije Hrvatske radiotelevizije “Život profesora
Vickovića”, čiji je scenarist i redatelj Božo Vodopija, tada novinar, šef dopisništva HRT-a u Dubrovniku, sada generalni konzul Republike Hrvatske u Kotoru, producent Josip-Jozo Barlović, također istaknuto ime HRT-a, naš Baranin, čija je majka rodom iz Zubaca (inače Ivov rođak), a snimatelj sjajni Mario Perušina, naš Bokelj, koji je, premda već u godinama, došao tada u Zupce i Bar samo da bi snimio ovu emisiju.

Zahvaljujući njima, ostaje neizbrisiv trag o profesoru Ivu Vickoviću, koji je svoju “glad i žeđ” za istinom i pravdom pretpostavio čak i osobnoj sreći i životnim zadovoljstvima, što ga čini još značajnijim i većim u ovim vremenima kojima dominiraju ispraznost, površnost i pseudovrijednosti.

Autor: Dražen Zetić

 

Izvor: Hrvatski glasnik Crne Gore, br. 90

Ilija Vukotić i Vlado Maruvčić, autori