Sramežljivi genij umro je kao djevac, a s poslugom je komunicirao – pismenim putem!

Da nije vodio zabilješke svojih eksperimenata i da te zabilješke nisu pronađene nakon njegove smrti, za Henryja Cavendisha (1731. – 1810.) nikad ne bismo ni čuli, a svijet znanosti bio bi siromašniji za mnoga važna otkrića

0

Da nije vodio zabilješke svojih eksperimenata i da te zabilješke nisu pronađene nakon njegove smrti, za Henryja Cavendisha (1731. – 1810.) nikad ne bismo ni čuli, a svijet znanosti bio bi siromašniji za mnoga važna otkrića.

Engleski kemičar i fizičar bio je, naime, patološki sramežljiv – unatoč naočitom izgledu, aristokratskom podrijetlu i golemom bogatstvu koje je naslijedio nakon očeve smrti. Govorimo o čovjeku koji je, provođenjem vodene pare preko užarena željeza, 1766. godine otkrio vodik, odnosno “nezapaljivi zrak”, kako ga je nazvao (današnji naziv, hydrogène odnosno vodik, dao mu je Lavoisier). Nadalje, utvrdio da reakcijom vodika i kisika nastaje voda, koja stoga ne može biti kemijski element – kako se do tada smatralo. Odredio je sastav zraka i dušične kiseline, te shvatio kako nastaje ugljični dioksid. Na području fizike također se “razmahao” – došao je do pojma specifične topline i zakona parcijalnih tlakova te, pomoću torzijske vage, odredio gravitacijsku konstantu i srednju relativnu gustoću Zemlje. Onako usput, došao je do brojnih dragocjenih uvida na području meteorologije.

Samozatajan kakav je bio, većinu svojih izvanrednih otkrića uopće nije objavio svijetu. Do priznanja mu nije bilo stalo, naprotiv – bilo kakvu pažnju okoline smatrao je iznimno uznemiravajućom… Naročito onu pripadnica suprotna spola. U društvu dama, poniknuo bi pogledom i počeo mucati a, ako tome dodamo činjenicu da je svijetom hodao odjeven poput prosjaka, u ofucanom odijelu koje je nosio godinama, ne čudi podatak da je do kraja života ostao djevac. Jedino mjesto na kojem se osjećao sigurno bio je laboratorij koji je dao urediti u svojoj londonskoj rezidenciji. Iz njega je izlazio samo znanstvenim poslom, poput susreta u Kraljevstvom društvu, kojeg je postao član preko volje, na inzistiranje malobrojnih kolega koji su shvaćali razmjer njegove genijalnosti. Čak i tamo, među ljudima sličnih nagnuća, osjećao se nelagodno – ako bi, primjerice, zakasnio, čekao je vani poput psića sve dok još netko ne bi došao, tako da ne mora sam ući unutra. S poslugom je pak komunicirao – pismeno! Današnjim rječnikom, patio je od neke vrste socijalne fobije. Osim toga, uživanje u tričarijama poput ića i pića nije mu ama baš ništa značilo. Rob navika, svaki božji dan je jeo jedno te isto, ovčetinu, koju je zalijevao s pet čaša mlake vode. U jednoj od rijetkih prigoda kad je očekivao bliskog prijatelja na večeri, nova služavka, koja nije znala da mu se ne treba obraćati usmenim putem, pitala ga je što da posluži. Nakon što se oporavio od šoka zbog neželjene interakcije sa ženskim bićem, zamolio ju je da pripremi ovčji but. Ova je konstatirala da to neće biti dovoljno, na što je Cavendish, pogleda uperenog u vrhove cipela, odvratio: “Pa onda dva”.

 

Piše: Lucija Kapural

Izvor: povijest.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.